Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Sanctuary Records
Izdanje: 2003
Ocjena: 5/5
U nebo se dižu sivi neboderi, visoko kontaminirana atmosfera zbog koje ljudi moraju nositi posebne maske za disanje, smrdljive pare, promet toliko gust da se auti jedva još mogu micati jedni pored drugih, zmutirana novorođenčad kojoj je za preživljavanje potrebno umjetno disanje, vojnici na svakom koraku s vučjacima krvavocrvenih očiju na povocima, koji budno nadziru kretanje bezglavih masa što se vječno jure za profitom, te zvučnici iz kojih svakodnevno odjekuju upute Velikog brata.
Nastavak Orwellove klasike “1984”? Opis bliske, vrlo vjerojatne budućnosti? Ni jedno ni drugo, nego skica vizualne slike i sveukupne glazbene atmosfere “The Power To Believe”, trinaestog studijskog albuma progresivno rockerskih legendi King Crimson, vrlo ozbiljnog kandidata za naslov jednog od najboljih i najutjecajnijih progresivno rockerskih albuma iz prvog desetljeća ovog shizoidnog 21. stoljeća (da se poigram imenom jedne od njihovih klasika). Kad se već činilo da će legendarna grupa tek teško skladati nešto potresno svježe u svojoj ulozi vječnih glazbenih inovatora, ovim su albumom opet preokrenuli sve predodžbe o tome kako bi otprilike trebao zvučati prosječni King Crimson album i prekrižili ono nenapisano pravilo da je vrijeme sve nemilosrdnije prema svježini grupa čiji se članovi (uglavnom) već približavaju šestom desetljeću života. Na “The Power To Believe” King Crimson zvuče vitalnije i gladnije dokazivanja nego mnogi suvremeni bendovi, bez obzira na žanr. Tko bi ih prvi put otkrio ovim albumom, lako bi pomislio da je riječ o nekom suvremenom prog rock ili alternativno/prog metal bendu, a ne o začetnicima novog buđenja progresivnog rocka koji se sve više približavaju svojoj četrdesetoj obljetnici. S druge strane, dugogodišnji fanovi ne bi smjeli biti previše iznenađeni tom činjenicom, jer bi za gotovo svaki njihov album mogao reći da nije riječ o istoj, nego o nekoj drugoj ili novoj grupi. “The Power To Believe” je dakle samo još jedan logičan korak u neprestanom razvoju tih legendi iz vremena kad se glazba još radila srcem i dušom.
Robert Fripp, ekscentrični gitarski majstor i dugogodišnji vođa grupe, u savezu sa svojim dugogodišnjim desnim rukom Adrianom Belewom, gitaristom i pjevačem, uspio je neko vrijeme sastaviti stabilnu postavu koja je izdržala za dva uzastopna albuma, što je za njihovu dotadašnju tradiciju nedvojbeno bio nezanemariv uspjeh. King Crimson su u novo tisućljeće zakoračili kao čvrst kvartet glazbenih veterana. U toj postavi i oba mlađa (mlađa u odnosu na prije spomenute žilave starine) majstora svojih instrumenata, Trey Gunn na Warr gitari (instrument sličan Chapman sticku, samo još više prilagođen tehnici tappinga) i bubnjar Pat Mastelotto sa svojom masivnom, a istodobno dinamičnom tehnikom bubnjanja, dobili su puno prostora za svoje ritmičke “vragolije”, tako da uzdaha za povratkom Tonyja Levina i Billa Brufordа gotovo više nije bilo. Iako Fripp čvrsto njeguje svoju reputaciju velikog diktatora koji drži sve konce u rukama, po mom mišljenju nikad ne bi stigao tako daleko bez pomoći svojih američkih drugara. Upravo je taj ritmički dvojac, gladan dokazivanja, od ove postave napravio još jedno posve unikatno poglavlje u njihovoj povijesti.
Uostalom, ta je postava svoju vrijednost potvrdila već na vrlo dobrom prethodnom albumu “The ConstruKction Of Light” (2000), koji uglavnom nije dobio previše laskave kritike jer je većinu kritičara smetalo koketiranje sa zvukom nekih prošlih klasika. U te besmislice se ne mislim upuštati, svatko ima svoj ukus, ali činjenica je da je “The Power To Believe” i među dugogodišnjim fanovima bio znatno bolje primljen od prethodnika, i po mom mišljenju posve zasluženo. Glavni razlozi te veće popularnosti u mnogočemu leže u nešto naglašenijim alternativno metalskim elementima, iako se na njemu, kao i na svakom njihovu dotadašnjem albumu, može naći iznimno šarolika paleta različitih zvukova: od avangarde, metala i ambijentalne glazbe do korejske etno glazbe. Ovdje se nalaze i sve njihove tradicionalne odlike: visoka kompleksnost većine skladbi, neobični ritmički obrasci, brojne varijacije i nepredvidivost pojedinih motiva, sarkastični i nadrealistični Adrianovi tekstovi te uglavnom mračna postapokaliptična atmosfera. Prije spomenuti naglašeno tvrđi zvuk od prethodnika, mjestimice već gotovo metalski i po oštrini lako usporediv s albumom “Red” (1974) u ulozi njihova do tada najtvrđeg albuma, ono je što po mom mišljenju ovaj album čini tako privlačnim i onima koji ne spadaju među njihove tradicionalne fanove i koji se većinom još nisu ni rodili kad se grupa prvi put pojavila. Ovo potonje je na neki način pozitivno, jer se tako krug njihovih ljubitelja još proširio, osobito nakon zajedničke turneje s američkim alter metalcima Tool, koja je uslijedila nakon izlaska ovog albuma. Simpatiziranje s metalskim zvukovima pokazali su, uostalom, već na nekoliko prethodnih albuma. Fripp je odmah nakon nastanka pradavne klasike “21 Century Schizoid Man” izjavio da od sada nikad više ne namjerava svirati metal, no poslije je morao još nekoliko puta zagristi u jezik. A vjerojatno bi mu se čak i želudac okrenuo da sazna koliko ga prog metalaca danas ubraja među svoje heroje.
Nečemu od tog “popularnijeg” zvuka sigurno pridonosi i odlična, moderno zvučeća produkcija. Bez obzira na te moderne tendencije, na album su vratili i nekoliko gotovo zaboravljenih elemenata iz svoje povijesti. Kao i na legendarnom remek-djelu “In The Wake Of Poseidon” (1970), i na ovom se albumu na početku i na kraju nalazi a capella, kratka narativno usmjerena poveznica koja istodobno albumu daje osjećaj koncepta. I premda “The Power To Beleive” službeno nije konceptualni album (kao, iznenađujuće, nijedan album u njihovoj prošlosti), za neku crvenu nit brinu skladbe pod imenom “The Power To Believe”, koje održavaju mračnu postapokaliptičnu atmosferu opisanu u prvom odlomku recenzije.
Nakon kratke uvodne a capelle “The Power To Believe I: A Capella”, koja je kratak, kroz efekt propušten Adrianov vokalni haiku o povratku vjere i služi kao “zagrijavanje”, nastupa pravi pakleni marš. Naoštreni instrumental “Level Five”, koji je bez sumnje jedno od najudarnijih djela u njihovoj povijesti, slušatelja probuši svojim brojnim poliritmovima, agresivnim gitarskim pasažama i avangardnim efektima. Istodobno stvara gotovo klaustrofobičnu atmosferu, koja osobno na mene djeluje otprilike kao da se liftom vozite prema dolje, ravno u peti krug jako industrijaliziranog pakla. Dok se sijeku specifične gitarske linije obojice gitarista, dramatični bubnjarski prijelazi i našuškana bas-linija, iz sekunde u sekundu se izmjenjuju raštrkani ritmovi. Zloslutno zvučeće, polutonske gitarske pasaže i izmjenjivanje pojedinih gitarskih solaža ne svjedoče samo o iznimnoj tehničkoj potkovanosti obojice gitarista, nego ih istodobno postavljaju i u ulogu ključnih tvoraca kataklizmične atmosfere. Kao što su to već nekoliko puta učinili u svojoj prošlosti, i ovdje se brinu za dramatičnu promjenu raspoloženja. Nakon uvodnog “udarca” naime slijedi prelijepa romantična balada “Eyes Wide Open”, u kojoj opet možemo diviti se Adrianovim vokalnim sposobnostima, ponajprije njegovoj specifičnoj boji glasa, koja na ovom mjestu svojom suptilnošću lako može hipnotizirati. I pojedine suptilne gitarske linije i bogato valovanje Frippovih soundscapea stvaraju iznimno romantičnu magiju i dodaju kapljicu nostalgije. Po mom mišljenju jedna od njihovih najboljih balada uopće, koja je ujedno i najoptimističnija i najlakše obojena skladba na cijelom albumu i vjerojatno jedino djelo na njemu koje se bez vidljivih posljedica može na glas slušati i uz cijelu obitelj, zajedno s bakom i djedom.
Već sa sljedećom skladbom toga je kraj i grupa se vraća u svoj “domaći” postapokaliptični svijet maski za disanje i emocionalnih implantata. Naelektrizirani instrumental “Elektrik”, koji sadrži kraći, tajanstveno obojen uvod na gitarskim efektima, učinkovit je povratak na realno tlo. Uz njega nije teško zamisliti vrtoglavu vožnju kroz električnu centralu koju su preplavili podivljali mutanti. U trenutku kad iznutra upadne dramatičan, gotovo paranoičan gitarski rif i nastupi staccato ritam, grupa opet plovi po snažnim avangardnim notama. Brojne brze izmjene ritmova, vrtoglave gitarske pasaže i melankolični gitarski efekti glavne su odlike te odlične skladbe. Udarni prijelaz na Adrianovoj gitari i rad bubnjeva oduzimaju dah, dok je završno susretanje obiju gitarskih linija za sve prste polizati. Tko je majstor, taj je majstor. Nakon kraćeg uvoda na Frippovim soundscapeima, koji zvuče poput šuma vjetra, slijedi alternativno metalski obojena poslastica “Facts Of Life”, koja je zacijelo jedan od vrhunaca albuma i još jedan zvučni teškaš. Smireni uvod odjednom presijeku udarni i u razmacima ponavljani bubnjarski zamasi. Nakon toga upada agresivni gitarski rif i kroz efekt zamazani Adrianov vokal, koji pjeva grotesktan tekst o “šest milijuna mrava koji se svaki dan puzaju po pladnju” (odlična metafora za ljudsku svakodnevicu i bezglavu masu koja se drži dnevne rutine). U toj skladbi ima sve što oduševljava i tradicionalne i nove fanove: brojne poliritmove, raštrkane gitarske linije, podivljalu gitarsku solažu i odličan sarkastičan refren, koji je inteligentan podsmijeh današnjem obezvrijeđenom društvu. Ni najmanje ne pretjerujem ako je nazovem još jednom Crimson klasikom. Odmah zatim slijedi ambijentalno obojen instrumental “The Power To Believe II”, u kojem u uvodu kraljuju Frippovi soundscapei i brojni elektronski efekti. Usput se izmjenjuju karakteristične Adrianove gitarske pasaže. U nastavku upada i orijentalno obojen ambijentalni umetak na bambusovim štapićima, zvončićima i udaraljkama, koji je u nešto drugačijem obliku pod imenom “Shoganai” izašao i na mini albumu “Happy With What You Have To Be Happy With” (2002). Unutar te sekcije upada još i Adrianov haiku s početka albuma te bogat sloj soundscapea. To još pojačava prekrasnu ambijentalnu atmosferu, koja zanesenog slušatelja može ponijeti sve do neba. Takve su ambijentalne varijacije sposobni samo King Crimson i možda šačica grupa koje slušatelja iz minute u minutu mogu odvesti iz pakla u raj i obratno.
Mračni instrumental “Dangerous Curves” jedno je od najkompleksnijih djela na albumu, što znači da je i jedno od zvučno najdubljih na njemu. Nakon uvodnog zvuka soundscapea, koji podsjeća na zvuk melotrona, nastupa ambijentalno obojen sloj zvučnih valova, napeto ritmičko stupnjevanje, posebni efekti i brojni elektronski uzorci. To je opet jedno od onih djela koje nudi odgovor na to kako će u sljedećih nekoliko godina otprilike zvučati većina modernih (prog) rock grupa, predvođenih odličnicima poput Porcupine Tree, koji su do tada stvorili poprilično zvučno srodnih ambijentalno i elektronski obojenih djela, ali nikako tako zlokobno zvučećih. Slijedi još jedno alternativno metalsko “vruće željezo”, do kraja užareni “Happy With What You Have To Be Happy With”, jedino djelo na albumu koje bi možda čak imalo kakvu šansu za komercijalni uspjeh. Taj alter/prog metal eksperiment jedno je od najtvrđih i najkontroverznijih djela u njihovoj povijesti, koje se doslovno savija pod težinom polutonski obojenih gitarskih pasaža i Adrianova namjerno razbarušeno obojenog vokala. Tekst je odličan i još je jedan podsmijeh općoj apatiji moderna društva. Svi dugogodišnji fanovi njime vjerojatno neće biti previše oduševljeni, dok za mene predstavlja još jedan od vrhunaca albuma. “The Power To Believe III” otvara se uvodnim Adrianovim haikuom i prekrasnim slojem soundscapea, koji povremeno na agresivan način sijeku bubnjarski zamasi. Nakon toga slijedi razdraženi i razvučeni tok Adrianove gitare, brojni moćni bubnjarski prijelazi i bjesnilo Gunnove Warr gitare. Sve zajedno se postupno posve smiri i neočekivano završi. Završna “The Power To Believe IV: Coda” simbolična je a capella na Frippovim soundscapeima, a tu se još jednom ponavlja onaj Adrianov haiku o “povratku vjere”, koji si možete tumačiti kako hoćete: ili kao jednu od rijetkih lirskih ljubavnih hvalospjeva u njihovoj priči ili kao samo još jedan sarkazam više.
“The Power To Believe” je u mojim očima i ušima neprijeporno remek-djelo, jedan od najboljih albuma u povijesti grupe i jedan od najboljih progresivno rockerskih albuma s početka novog stoljeća. Njime su King Crimson (opet) dokazali zašto su vrlo vjerojatno još jedini izvorni progresivno rockerski bend koji je i dalje progresivan u pravom smislu te riječi. Album bih visoko postavio čak i u usporedbi s njihovom cjelokupnom diskografijom, koja za mene ne sadrži niti jedan promašeni trenutak, nego gotovo samo remek-djela. Ni najmanje neću pretjerati ako napišem da glavni utemeljitelji progresivnog rocka i nakon izlaska “The Power To Believe” ostaju najprogresivnija grupa “stare garde” i u novom stoljeću. King Crimson su ovim albumom vratili vjeru da neke glazbene “dinosaure” nipošto ne treba otpisivati te da će se njihovi brojni učenici morati još štošto naučiti prije nego što si doista zaslože pridjev “progresivan”. Da me netko upita koja je grupa i danas utjelovljenje progresivnog rocka, odgovor bi bio posve jednostavan. A da me netko pita kakva će biti budućnost inteligentne, nadahnjujuće, kreativne i eksperimentalne glazbe u sljedećih deset godina, pustio bih mu baš ovo remek-djelo.
Postava
Adrian Belew – vokal, gitara, elektronske udaraljke
Robert Fripp – gitara, soundscapes
Trey Gunn – Warr gitara, bas-gitara
Pat Mastelotto – bubnjevi
Produkcija
King Crimson
Popis skladbi
1. The Power to Believe I: A Cappella (0:44)
2. Level Five (7:17)
3. Eyes Wide Open (4:08)
4. Elektrik (7:59)
5. Facts of Life: Intro (1:38)
6. Facts of Life (5:05)
7. The Power to Believe II (7:43)
8. Dangerous Curves (6:42)
9. Happy With What You Have to Be Happy With (3:17)
10. The Power to Believe III (4:09)
11. The Power to Believe IV: Coda (2:29)
Trajanje albuma: 51.11
