Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Moody Blues, The
Izdavač: Threshold
Izdanje: 1983
Trajanje: 41:17
Ocjena: 3.5/5
Engleski simfoprogrockovski pioniri The Moody Blues zvučnu su tranziciju u osamdesete izveli relativno uspješno, a tome im je zasigurno puno pomogla činjenica da su oduvijek bili sastav snažnog melodičnog pečata i osjećaja za pisanje velikih radijskih uspješnica. »The Present« bio je njihov jedanaesti studijski album i ujedno drugi s klavijaturistom Patrickom Morazom (ex-Yes, Refugee). Prekaljeni prog veterani pokušali su na »The Present« nastaviti pobjedničku zvučnu i skladateljsku formulu s komercijalno uspješnog prethodnika »Long Distance Voyager« (1981), pa su tome primjereno prilagodili i raspored skladbi.
Radiju najprijateljskije skladbe, koje je napisao i otpjevao pjevač/gitarist Justin Hayward, nalaze se na početku albuma, na sredini prevladavaju jednako komercijalno usmjerene stvari pjevača/basista Johna Lodgea, dok se oba uratka pjevača/flautista Raya Thomasa nalaze tek skroz na kraju. Uz »Going Nowhere«, za koju je zaslužan bubnjar Graeme Edge, to su rijetke skladbe na albumu koje strukturom i ambijentom podsjećaju na klasične, simfoprogrockovske The Moody Blues, jer je »The Present« bio gotovo potpuni zaokret prema melodičnom rocku s povremenim elementima novog vala.
Album je donio tri manja hita, »Blue World«, »Sitting at the Wheel« i »Running Water«, tako da su Moodyji bili jedan od rijetkih sastava iz zlatne ere progresivnog rocka koji su uspjeli zadržati popularnost i u osamdesetima, iako nisu svi bili oduševljeni komercijalnijim usmjerenjem prilagođenim trendovima vremena. Odlično aranžirani »Blue World«, njihov do danas posljednji britanski hit, gotovo više nego na jednog od najvažnijih i najboljih predstavnika simfoproga podsjeća na uradak nekog od brojnih zanimljivih novovalnih sastava tog vremena. Među zaraznim refrenima ovdje vladaju minimalističke sintesajzerske teksture koje lijepo plету tajanstven ambijent, dok je Haywardov vokal odlično preživio tranziciju u osamdesete. Njegova povremeno pomalo ‘jadikujuća’ boja glasa naime ima određenih sličnosti sa Simonom Le Bonom (Duran Duran), pa nije iznenađujuće da je Moodyjima uspjelo uvjeriti i pripadnike nove, ‘MTV’ generacije slušatelja.
»Meet Me Halfway« još je jedna izrazito melodična pop skladba s novovalnim aranžerskim pristupom, koji je Morazu tada očito jako odgovarao, dok sjajne vokalne harmonije posljedično brinu za razvoj pozitivističke atmosfere. »Sitting At The Wheel«, gdje se za mikrofonom našao basist Lodge, prilično je generički hibrid melodičnog rocka i boogie rocka. Iako je odsviran na vrhunskoj razini i sadrži zarazan refren, iza sebe ostavlja priličnu ambijentalnu prazninu. Nešto više aranžerske sofisticiranosti i klasičnog pečata The Moody Blues sadrži »Going Nowhere«, koju je napisao i otpjevao bubnjar Edge. U višeglasju su mu pomogla sva tri glavna pjevača, to jest Hayward, Lodge i Thomas. Ironično, riječ je o jednom od najboljih trenutaka na albumu, gdje se može osjetiti ona iskonska duša ovog legendarnog benda, a i Hayward i Moraz oduševljavaju dobrim solažama, na električnoj gitari odnosno na sintesajzeru.
»Hole In The World« solidan je instrumental koji ima više veze s novim valom nego sa simfoprogom, iako je Moraz na sintesajzeru položio nekoliko lijepih orkestralnih tekstura. »Under My Feet« još je jedan izrazito komercijalno usmjeren melodični/pop rocker s Lodgeovim glavnim vokalom, nostalgičnim višeglasjem i suptilnim gitarskim pasažama. Ukupni rezultat je eterična i razigrana atmosfera, koju dodatno začinjaju usputni saksofonski aranžmani i melankolična, završna gitarska solaža. »It’s Cold Outside of Your Heart« aranžerski je silno predvidljiva i pomalo generička ljubavna balada s neutješnim Haywardom u ulozi glavnog pjevača, koja iza sebe ne ostavlja nikakav dublji ambijentalni dojam. »Running Water«, treći singl i manji hit s ovog albuma, još je jedna poprilično pošećerena ljubavna balada s orkestralnom pozadinom, dok Hayward u ulozi ‘viteza slomljenog srca’ postaje već previše predvidljiv.
Sreća da flautist/pjevač Thomas spašava kraj albuma. Najprije kratkom, ali zabavnom pastoralnom uvertirom »I Am«, gdje vlada njegova obješenjačka flauta, a zatim i »Sorry«, koja spada među rijetke skladbe na albumu gdje se ponovno budi duša klasičnih The Moody Blues, iako pojedini zvučni segmenti, ponajprije vokalne harmonije, vuku i na Electric Light Orchestra. Thomas je ‘po rangu’ bio tek treći pjevač u bendu, jer njegova boja glasa nije tako dobro odgovarala tadašnjim glazbenim trendovima. Bez obzira na manje važan pjevački status, odlično je obavio svoju misiju te uz pomoć višeglasja i živahnih simfonijskih aranžmana pobrinuo se za lijep završetak albuma.
The Moody Blues su početkom osamdesetih potpuno zaglibili u pop rock, što im je tada više nego odgovaralo, iako su pritom žrtvovali važan dio artističke samobitnosti. Tijekom slušanja »The Present« stalno se ne možeš otresti osjećaja da im je postalo važnije održavati vezu s onim što se u to doba vrtjelo na radijskim valovima nego slijediti ‘vlastito srce’. O nekadašnjim znatno maštovitijim i duhovitijim skladateljskim i aranžerskim idejama na albumu gotovo da nema ‘ni traga ni glasa’, iako je istina da se Moodyji nakon odlaska izvornog klavijaturista/pjevača Mikea Pindera 1978. nikada više nisu uspjeli vratiti na nekadašnju artističku razinu.
Postava
Justin Hayward – vokal, gitara
John Lodge – vokal, bas gitara
Ray Thomas – vokal, flauta, usna harmonika
Graeme Edge – bubnjevi, vokal
Patrick Moraz – klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Pip Williams – sekvenciranje
Produkcija
Pip Williams
Popis skladbi
1. Blue World (5:20)
2. Meet Me Halfway (4:08)
3. Sitting at the Wheel (5:40)
4. Going Nowhere (5:33)
5. Hole in the World (1:54)
6. Under My Feet (4:51)
7. It’s Cold Outside of Your Heart (4:27)
8. Running Water (3:23)
9. I Am (1:40)
10. Sorry (5:02)
