Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: Charisma Records
Izdanje: 1977
Trajanje: 54:02
Ocjena: 4.5/5
Krajem sedamdesetih, kad su pristup informacijama i njihov protok bili znatno slabiji nego danas, nije bilo ništa neobično da su brojni ljubitelji glazbe bili pošteno iznenađeni kad bi njihov najdraži izvođač posve nenajavljeno izbacio novu ploču, osobito ako se to dogodilo nakon što su svi već mislili da je bend prestao s radom. Takvo iznenađenje doživjeli su mnogi sljedbenici progrockerskih velikana Van Der Graaf Generator. Krajem 1976., nakon izlaska sjajnog albuma »World Record« i odlaska orguljaša Hugha Batona, što je značilo (privremeni) kraj njihove klasične postave, mnogi su bili uvjereni da je priča o jednoj od najvizionarskijih rock grupa prošlog stoljeća zauvijek završena.
Članovi Van Der Graaf Generator pak nisu ‘bacili pušku u žito’, jer su se pod skraćenim imenom ‘Van Der Graaf’ dali na pisanje nove glazbe. Umjesto Bantona u bend je stigao violinist Graham Smith (ex-String Driven Thing), koji je svojim žustrim gudačkim aranžmanima pobrinuo se za još jednu iznimno zanimljivu zvučnu evoluciju ovih vječnih glazbenih eksperimentatora. Istodobno se u bend vratio ‘stari znanac’, (nažalost već pokojni) basist Nic Potter, koji je kao član VDGG-a posljednji put ostavio trag na albumu »H To He, Who Am The Only One« (1970). Svojim temperamentnim bas-gitarskim linijama solidno je nadomjestio uobičajeni doprinos Bantonovih bas pedala. Potterja i Smitha u bend je pozvao neslužbeni poglavar VDGG-a, kultni pjevač/glavni skladatelj/gitarist Peter Hammill, nakon što su se obojica istaknula na njegovu solo albumu »Over« (1977).
Na početku stvaranja novog materijala, koji je konačan oblik dobio u obliku studijskog albuma »The Quiet Zone/The Pleasure Dome«, sudjelovao je i karizmatični puhač David Jackson, no on je ubrzo shvatio da se bez Bantona sa svojim saksofonima i flautom nikako ne može uklopiti u promijenjeni zvučni kolaž. Jacksonov neočekivani odlazak bio je težak udarac za Hammilla, Pottera, Smitha i bubnjarskog moćnika Guya Evansa, ali im je istodobno omogućio da Van Der Graaf odvedu na još neka neistražena zvučna područja. »The Quiet Zone/The Pleasure Dome«, koji sadrži i rane elemente novog vala, stilski je bio bliži nekim Hammillovim solo ostvarenjima iz tog razdoblja, jer je sadržavao kompaktnije skladbe s izravnijom notom nego obično, a istodobno je u njima prevladavala beskompromisna udarnost s kojom su VDGG oduvijek bili čvrsto povezani.
Moglo bi se reći da je u usporedbi s većinom njihovih prijašnjih, znatno nepredvidljivijih, kaotičnijih, mračnijih i improvizacijski obojenih ostvarenja »The Quiet Zone/The Pleasure Dome« već gotovo napola pop album, no to bi bilo pomalo nepravedno, jer je prepoznatljiva, ‘postapokaliptična’ VDGG esencija i dalje tu. Pjevački gromovnik Hammill nije se pri opjevavanju svojih futurističkih vizija ništa manje ogorčeno obrušavao na propasti osuđeno čovječanstvo, a svojom uvijek živahnom električnom gitarom relativno je dobro nadomjestio Jacksonove puhačke doprinose.
Dobro su se snašla i njegova tri kolege, što osobito vrijedi za Smithovu violinu, koja je na ovom albumu odlično nadomjestila inače nenadomjestive Bantonove orguljaške majstorije. Hammillovi tekstovi su, kao i obično, nabijeni futurističkim vizijama ‘divnog novog svijeta’ kojim vladaju otuđenost, dehumanizacija, pohlepa i apatija. Gotovo je nevjerojatno kako je ovaj vizionarski glazbeni umjetnik vidio kakav će nam biti svijet za otprilike trideset godina, što je tijekom pjevanja prenosio na prilično neumoljiv način.
Album se otvara energičnom skladbom »Lizard Play«, koja sadrži mnogo akustične gitare, jazzom obojenu bubnjarsku stampedo i razigrane violinske pasaže, dok Peter oduševljava svojim specifičnim pjevačkim kameleonstvom. »The Habit Of The Broken Heart« može se pohvaliti oštrom improvizacijom na relaciji gitara-violina, dok je u prvom planu relativno suptilan aranžman, pa je riječ o pravoj mješavini neukroćenog eksperimentiranja i melodične pristupačnosti. »The Siren Song« i »Last Frame«, gdje Petrov melankolični vokal prate potresni klavirski odnosno violinski aranžmani, prilično su introspektivno obojene, ali i dalje iznimno energične skladbe, a ujedno pomalo podsjećaju na određena Hammillova solo ostvarenja iz tog razdoblja.
Prelijepa balada »The Wave« počiva na suptilnim, simfonijskim aranžmanima, dok se gospodin Hammill iskazuje ‘anđeoskim’ pjevačkim pristupom kojim lijepo ispunjava tajanstvenu atmosferu. Bombastično-epska spojnica »Cat’s Eye/Yellow Fever (Running)« nedvojbeno predstavlja jedan od vrhunaca albuma, jer tu postapokaliptični titani pucaju iz svih topova, što osobito vrijedi za Smithove violinske vragolije, koje se odlično nadopunjuju s razdraženim gitarskim pasažama i borbenim bubnjarskim krošeima. Majstora Hammilla, koji se ovdje spušta ravno u srce pakla, opet ‘para od bijesa’, jer mu je usred općenite apokalipse već preko glave raznoraznih vjerskih mazala.
»The Sphinx in the Face«, kompaktnije ostvarenje, sadrži neobičan, pomalo funky ritmički puls, Jacksonov saksofon te pohvale vrijedne Potterove bas-gitarske improvizacije. Futuristička minestra »Chemical World« znatno je kaotičnija i nepredvidljivija tvorevina s nizom improvizacijskih poleta, dok se majstor Hammill usred valovanja brojnih grotesknih zvukova zabavlja i vokoderom. »The Sphinx Returns«, kratak završetak albuma, sadrži pomalo prearanžiran, dramatičan motiv iz »The Sphinx in the Face«.
Posebnu pozornost na reizdanju albuma iz 2005. zaslužuju i sve tri bonus skladbe. Prva među njima, »Door«, iznimno je udarna kompozicija s brojnim razdraženim gitarskim pasažama te čudesnim zvučnim efektima nad kojima pobjednički zapovijeda bijesni pjevački gromovnik. Melankolični instrumental »Ship of Fools«, koji je izašao kao B strana singla »Cat’s Eye«, sadrži prekrasan simfonijski aranžman, dok demo verzija skladbe »The Wave« sadrži znatno prljaviji, gotovo ‘punkoidan’ zvuk, zbog čega Hammillov pjevački bijes djeluje još prijetnije.
Van Der Graaf su 1977. doduše djelovali bez dvaju od svoja četiri ključna ‘generatora’, pa ipak su i dalje proizvodili dovoljno energije da s »The Quiet Zone/The Pleasure Dome« stvore još jedno odlično ostvarenje, koje se na pozitivan, inovativan način razlikovalo od njihovih prijašnjih remek-djela. Van Der Graaf su 1977. krenuli na turneju, na kojoj ih je kasnije, kao gostujući, koncertni član, pratio i čelist Charles Dickie. Godine 1978. u bend se na opće iznenađenje vratio David Jackson te s njima nastupio na dva (završna) koncerta u prestižnom londonskom klubu Marquee. Ta dva nastupa zabilježena su na dvostrukom koncertnom albumu »Vital« (1978.), koji je predstavljao labudovu pjesmu Van Der Graaf inkarnacije te legendarne grupe. Hammill se nakon 1978. posvetio samostalnoj karijeri, pri čemu su mu povremeno pomagali i njegovi (bivši) VDGG kolege, ponajviše Evans, Jackson i Potter. Ljubitelji VDGG-a morali su čekati sve do 2005., kad se klasična postava napokon vratila s novim studijskim albumom »Present«.
Postava
Peter Hammill – vokal, gitara i klavir
Guy Evans – bubnjevi i udaraljke
Nic Potter – bas gitara
Graham Smith – violina
David Jackson – saksofon na “The Sphinx in the Face” i “The Sphinx Returns”
Produkcija
Peter Hammill
Popis skladbi
1. Lizard Play (4:29)
2. The Habit of the Broken Heart (4:40)
3. The Siren Song (6:05)
4. Last Frame (6:15)
5. The Wave (3:15)
6. Cat’s Eye / Yellow Fever (Running) (5:21)
7. The Sphinx in the Face (5:59)
8. Chemical World (6:12)
9. The Sphinx Returns (1:18)
