The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Wilson, Steven
Izdavač: Kscope
Izdanje: 2013
Trajanje: 54:03
Ocjena: 5/5
Steven Wilson, ultimativni radoholičar progresivnorockovskog glazbenog pokreta, a inače, kad se ne bavi samostalnom karijerom, i šef kultne britanske grupe Porcupine Tree, producent i sudionik brojnih zanimljivih sporednih projekata, vratio se s novim samostalnim albumom. Taj gotovo već legendarni multiinstrumentalist i pjevač te veliki mecena suvremenog progresivnog rocka, ujedno i veliki ljubitelj staroškolske baštine prog rocka, posljednjih se godina posve posvetio samostalnom putu, a rad s Porcupine Tree privremeno je odložio na sporedni kolosijek. »The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)« naslov je njegova trećeg studijskog albuma i nasljednika remek-djela »Grace for Drowning« (2011). Wilson je na njemu vrlo uspješno udružio producentske snage s legendarnim zvučnim inženjerom i glazbenikom Alanom Parsonsom, koji je, osim što je nekoć bio šef artrockovske grupe The Alan Parsons Project, poznat i kao zvučni inženjer Pink Floydova remek-djela »Dark Side of the Moon« (1973) te važan suradnik pri nastanku klasika The Beatlesa »Abbey Road« (1969) i »Let It Be« (1970).
Time popis prestižnih gostiju koji su s gospodinom Wilsonom sudjelovali u nastanku ovog albuma još dugo nije iscrpljen, što također nije iznenađenje jer je poglavar Porcupine Tree posljednjih godina stekao cijelu hrpu velikih poznanstava, što se moglo čuti i vidjeti već na prethodnom studijskom ostvarenju. U ulozi glavnog gitarista našao se bivši gitarist grupe Asia Guthrie Govan, dok na bas gitari, pratećem vokalu i chapman stickuQ gostuje Nick Beggs (Kajagoogoo, Steve Hackett). Theo Travis, dugogodišnji član canterbury legendi Soft Machine i Gong, priskočio je s flautom, saksofonom i klarinetom u pomoć u ulozi puhača. Gitarist i pjevač Jakko Jakszyk (ex-Level 42, The Tangent, 21st Century Schizoid Band) pak je mjestimice dodao prateće vokale.
»The Raven That Refused to Sing« prve je obrise počeo dobivati u vrijeme turneje albuma »Grace for Drowning«, kad je Wilson nakon povratka u studio počeo gnječiti nove kompozicije koje su izvorno bile zamišljene za budući album Porcupine Tree. Kasnije se predomislio i zaključio da će ipak radije nastaviti sve uspješniju samostalnu karijeru, koja stilski povlači mnoge paralele s onim što Wilson inače stvara s Porcupine Tree. U usporedbi s izrazito osobno obojenim prethodnikom, koji je bio ponajprije uzburkana i nepredvidljiva vožnja kroz različita emocionalna stanja, »The Raven That Refused to Sing«, koji je i za spoznaju jazz-fusionističkije obojen, zbirka je skladbi koje pripovijedaju individualne životne priče. Wilsonovi tekstovi, u kojima ovaj put vladaju ‘duhovi prošlosti’, ponovno su inteligentni, nostalgični, prilično duboki i pronicljivi, a ponajprije jako ‘životni’, te slušatelja često tjeraju na razmišljanje. Odličan omot, koji pomalo podsjeća na Crimson Kinga s unutarnjeg omota legendarnog prvijenca King Crimson, zapravo je zorna slika tekstova o duhovima koji prevladavaju na »The Raven That Refused to Sing«.
Epska uvodna poslastica »Luminol« divan je hibrid modernog art rocka i klasičnog progresivnog rocka sedamdesetih, koji je Wilsonu, koji je posljednjih godina sudjelovao u reizdanju brojnih progrockovskih klasika, oduvijek iznimno prirastao srcu. Melankoličan, a istodobno temperamentan zvuk električne gitare neprijeporno je povezan sa Stevenovim prepoznatljivim skladateljsko-instrumentalnim stilom, dok valovanja melotrona, lude varijacije na hammond orguljama u režiji Adama Holzmana i Travisova flauta toj uzburkanoj kompoziciji cijelo vrijeme uspješno unose ‘starinski’, na trenutke gotovo pastoralni ambijent. Međuvremena eterično obojena ambijentalna valovanja, usred kojih je Stevenov melodični vokal lijepo poduprt hipnotičnim višeglasjima, sadrže i iznimno ukusne simfonijske aranžmane na klaviru. Dramatični valovi melotrona na trenutke podsjete na zlatna vremena klasičnih King Crimson, jedne od Wilsonovih najdražih grupa. Marco Minnemann pak ima prilično sličan jazzovski bubnjarski pristup kao originalni bubnjar King Crimson Michael Giles. Tekst govori o siromašnom uličnom glazbeniku koji unatoč svom glazbenom talentu na ulici nastupa od zore do mraka i po svakakvom vremenu, dok su prolaznici odavno zaboravili da ta osoba uopće postoji, pa je s vremenom postao neka vrsta duha koji nestaje i ponovno se pojavljuje. Kao i brojni Wilsonovi tekstovi, i »Luminol« djelomice je nadahnuto stvarno iskustvo, to jest susret s nekim uličnim glazbenikom.
»Drive Home« melankolična je i izrazito eterična balada koja putem teksta na fantazmagoričan način pripovijeda priču o izgubljenoj ljubavi, kad se protagonist jedne večeri vozi u autu i iznenada shvati da je njegova partnerica, s kojom je razgovarao tek prije nekoliko minuta, iznenada nestala. Zatim se njezin duh ponovno pojavi i upozori vozača da će ga ‘uvijek podsjećati na ono što se dogodilo te noći’. Trauma zbog gubitka partnerice jednostavno je prevelika, pa je protagonist taj nesretni događaj jednostavno blokirao iz sjećanja, kao da ta žena nikad nije postojala. Riječ je dakle o ženskom duhu i tragičnoj automobilskoj nesreći, što znači da je u idealnom suzvučju s tužnom atmosferom usred koje se Wilsonov vokal, osobito tijekom simfonijski aranžiranog refrena, ponovno odlično snalazi u ulozi suptilnog pripovjedača priče. Pojedini akustično-orkestralni aranžmani pomažu u stvaranju potresne atmosfere, dok je Govanov završni gitarski solo pravi melem za tijelo i dušu.
Na »The Holy Drinker« vrlo se uspješno miješaju simfonijski prog rock, prog metal i jazz fusion. To je iznimno kompleksna skladba čiji se tekst vrti oko hipokrizije, ponajprije svakodnevnog licemjerja lažnih moralista predvođenih svećenicima i političarima koji ‘običnim’ ljudima neprestano ‘solje pamet’, umjesto da prvo pometu pred vlastitim pragom. Tu osobito oduševljava Travis ludim improvizacijama na klarinetu, dok ‘metalski’ gitarski pasaži unose potreban bijes i oštrinu koji zrače iz nemoći nad činjenicom da našim društvom vladaju licemjerni pokvarenjaci svih vrsta. Brutalni gitarski pasaži sustvaraju masivne zvučne zidove s višeglasjima, dok se ritam sekcija uspješno kreće između jazzovskih i metalskih ritmičkih nijansi. I Wilsonov pjevački pristup ovaj je put do kraja dramatiziran i ljutit, što za njega nije baš uobičajeno. Klavijaturne teksture predvođene melotronom i klavirom ponovno su što je moguće ŝarenije i sadrže brojne duhovite improvizacijske ukrase. Isto vrijedi i za Travisove solističke eksperimente na flauti i nakostriјеšen sloj hammond orgulja koji svom snagom probija kroz pojedine podivljale ritmove. Nakon kraćeg zatišja u završnom dijelu kompozicije nastupa brutalan i posve beskompromisan instrumentalni zaključak.
I »The Pin Drop« sadrži fantazmagoričan tekst i atmosferu koja se ovaj put bavi danas nažalost još kako aktualnim problemom prazne partnerske veze u kojoj je netko samo zbog osjećaja sigurnosti i društvene potvrde. U ovom je slučaju krivac muškarac koji je ubio svoju partnericu i u rijeci se riješio njezina trupla, dok mu se sada s onostranog, usred njegova ludila, obraća njezin duh. To je još jedno izrazito kompleksno remek-djelo brojnih ambijentalnih nijansi u kojem se ugođaj praktički neprestano mijenja u skladu s mnogostrukim vremenskim prijelazima i eteričnim višeglasnim refrenima. Općenito se atmosfera cijelo vrijeme mijenja između nostalgičnosti i tjeskobnosti. Travisove saksofonske improvizacije unose jazz-fusionističku eksperimentalnost, dok su gitarski pasaži što je moguće nabrijaniji i idealno se uklapaju u bogato melotronsko valovanje. Pastoralno obojena srednja sekcija sa svojim ‘viktorijanskim’ ugođajem pomalo podsjeća na klasične Genesis, dok su gitarske linije i eterične vokalne harmonije posve samosvojne i najbliže su uobičajenom zvučnom pristupu Porcupine Tree.
»The Watchmaker«, još jedna priča o duhovima, sadrži nježan uvodni dio odsviran na akustičnoj gitari koji se idealno uklapa u Wilsonovu izrazito melankoličnu boju glasa. Ovaj put tekst govori o starom urau kojem je njegov posao značio sve pa je zbog toga, nesposoban iskazivati osjećaje, posve zanemarivao svoju ženu s kojom je zajedno živio više od pedeset godina. Zapravo je nikad nije volio i tretirao ju je samo kao nužan privjesak. Na kraju, kad mu je već pošteno dosadila, ubio ju je i njezino tijelo sakrio u podrumu ispod radionice. No nakon pedeset godina zajedničkog života žena ga ne namjerava samo tako napustiti, pa se njezin duh nakon nekog vremena vraća s onostranog i paklenog urara vodi sa sobom. I ovdje bi se i u tekstu i u uvodnoj akustičnoj sekciji moglo govoriti o određenim ambijentalnim paralelama s klasičnim Genesis i King Crimson, kojima su takve fantazmagorične priče osobito prirasle srcu početkom sedamdesetih (na primjer skladbe »The Musical Box« i »The Letters«). Pastoralni uvodni dio slijedi orkestralno aranžiran i flautističkim pasažima protkan instrumentalni dio usred kojeg briljira ponajprije Govan ludim gitarskim improvizacijama, iako mu i ostali virtuozni drugovi predstavljaju jaku konkurenciju. Melodramatični umeci na klaviru i eterična višeglasja uspješno pojačavaju napetu, tajanstvenu i tjeskobnu atmosferu, što znači da gospodin Wilson i njegovi kompanjoni dosežu novu razinu aranžerske briljantnosti. Završna sekcija, usred koje svojim zveckavim bas linijama osobito blista Nick Beggs, predstavlja čisti jazz fusion odklop i pojačavanje sve jezivijeg ugođaja kad se ženin duh vraća s onostranog da bi obračunao s ‘dragim’ mužem.
Album završava naslovnom skladbom, to jest »The Raven That Refused to Sing«, još jednim epskim remek-djelom s tekstom o duhovima. Taj je tekst izrazito kontemplativno obojen u usporedbi s ostalim tekstovima na albumu i na kraju čak ostavlja optimističnu zraku svjetlosti. Opet je glavni protagonist teksta starac, ali ovaj put osoba pozitivne naravi. Taj je starčić naime izrazit nostalgičar koji se mislima neprestano vraća u djetinjstvo, kad je provodio najljepše dane svog života. Tada se igrao sa svojom sestrom, koja mu je u životu najviše značila i koja je umrla još vrlo mlada. Nakon njezine smrti njegov je život postao duhovno bijedan i prazan. Jednog dana starac u vrtu iznenada ugleda tajanstvenog gavrana i prepozna ga kao fizičku manifestaciju duha vlastite sestre koja se nakon dugih godina vratila s onostranog. Uvjeri se da će, ako gavrana nekako nauči pjevati, ponovno čuti sestrin glas i tako će zajedno moći poletjeti u onostranost. Sukladno tome atmosfera te lirski prilično duboke skladbe izrazito je melankolična, ali s vremenom, nakon uspješnog pojačavanja na krhkom klaviru, počinju prevladavati nješto optimističnije i vedrije, već gotovo epske orkestralne nijanse predvođene flautom i melotronom. Wilsonov vokal sa svojom izrazito kontemplativnom naravi ponovno sadrži divnu sposobnost da potrese potencijalno i najtvrdokornijeg slušatelja i u njemu probudi brojne već gotovo zaboravljene više emocije.
»The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)« Wilsonov je najbolji samostalni album do sada i još jedan u neprekinutom nizu remek-djela suvremenog progresivnog rocka, čime je ovaj svestrani glazbenik i producent ponovno potvrdio status trenutačno glavnog heroja eksperimentalnih oblika rock glazbe. Ovaj višeslojni uradak, kojeg uz briljantan glazbeni sadržaj odlikuje i fenomenalna produkcija koja zaslužuje dubok naklon, jednostavno se ne može prehvaliti i gotovo je sigurno da će se uskoro uvrstiti među najveće klasike u povijesti progresivnog rocka. »The Raven That Refused to Sing« već je na početku godine glavni kandidat za najbolji progresivnorockovski album 2013. godine. Stevena u budućnosti čeka vrlo zahtjevan zadatak očuvanja i nastavljanja nevjerojatno uspješnog niza studijskih remek-djela kojima postavlja nove standarde suvremenog prog rocka, no od takvog se majstora uvijek mogu očekivati iznenađenja najljepše vrste.
Postava
Steven Wilson – vokal, melotron, klavijature, gitara, bas gitara na “The Holy Drinker”
Guthrie Govan – glavna gitara
Nick Beggs – bas gitara, Cheapman stick na “The Holy Drinker”, prateći vokal
Adam Holzman – klavijature, hammond orgulje, klavir, minimoog
Marco Minnemann – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jakko Jakszyk -prateći vokal na “Luminol” i “The Watchmaker”
Alan Parsons – gitarski solo na “The Holy Drinker”
autor orkestralnih aranžmana je Dave Stewart, izvedba londonski prigodni orkestar
Produkcija
Steven Wilson i Alan Parsons
Popis skladbi
1. Luminol
2. Drive Home
3. The Holy Drinker
4. The Pin Drop
5. The Watchmaker
6. The Raven That Refused to Sing