Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 2014
Trajanje: 53:07
Ocjena: 4.5/5
IQ su se nakon pet godina nestrpljivog čekanja svih ljubitelja ove kultne britanske neoprogrockovske grupe vratili s novim albumom naslovljenim »The Road of Bones«, tako da se već iz naslova može iščitati iznimno mračna narav njihova najnovijeg studijskog izdanja. Mračne i tjeskobne ambijentalne nijanse, pomiješane s često nihilističnim i cinično intoniranim tekstovima u režiji njihova genijalnog pjevača Petera Nichollsa, čiji je melankolični i misteriozni vokal ponovno pun boli i razočaranja svijetom koji neizbježno juri u ponor, za IQ doduše nisu ništa novo, ali »The Road of Bones« predstavlja sljedeći stupanj podsmijeha pogubnom ljudskom jurnjavi ‘cestom od kostiju’.
Treba spomenuti da je postava IQ-a od njihova prethodnog studijskog albuma, »Frequencey« (2009), doživjela poprilično promjena. Mark Westworth (Darwin’s Radio) nije dugo izdržao u bendu jer je nad njim visjela duga sjena originalnog klavijaturista Martina Orforda, zbog čega mnoge IQ fanove jednostavno nije uspio uvjeriti kao odgovarajuća zamjena. Novi IQ majstor tipki tako je postao Neil Durant, bivši član fusion grupe Sphere3, koji je svoju zahtjevnu misiju na »The Road of Bones« obavio s odličnom ocjenom, iako Orford i dalje ostaje pojam za sebe. I ritam sekcija doživjela je od »Frequency« temeljite promjene, jer su se u međuvremenu vratili originalni bubnjar Paul Cook i originalni basist Tim Esau. Potonji je s IQ-om posljednji put surađivao 1987. godine i zamijenio je kultnog basista Jona Jowitta (Arena, Ark, ex-Jadis, ex-Frost*), koji se nakon dvadeset godina uspješne suradnje radije posvetio drugim projektima.
IQ negdje od 2000. nadalje trebaju puno vremena da snime novi studijski album, ali se njihov trud obično uvijek bogato isplati. Oni koji su doduše uživali slušajući vrlo dobri »Frequency«, ali su na njemu ipak nešto propustili i činio im se preplitak da bi ga mogli uvrstiti među IQ klasike, na »The Road of Bones«, koji je možda čak i najmračniji album u njihovoj povijesti, doći će na svoje. Bend od početka do kraja ne popušta u gradnji moćne i melodramatične atmosfere, pri čemu je u zraku cijelo vrijeme prisutno nešto tjeskobno i zlokobno.
Uz Nichollsovo prekrasno pjevanje, koje oduvijek pomalo asocira na Petera Gabriela (ex-Genesis), ponovno pohvalu zaslužuju i njegovi odlični tekstovi, koji često ispadaju kao mračno i osobno zrcalo moderne ere, u kojoj su sve vrijednosti postale tržišno sredstvo, a ljubav tek marketinški proizvod. Da IQ ni na »The Road of Bones« ipak ne postanu previše nalik klasičnim Genesisima, brine se ponajprije gitarist, producent i glavni skladatelj Mike Holmes, jedini član benda koji se pojavio na svim njihovim dosadašnjim albumima. Holmes svojim istodobno kompleksnim i udarnim pasažama, koje slobodno dišu između pojedinih orkestralnih aranžmana, kao i iznimno živahnom produkcijom, jamči da IQ ne zvuče tek kao moderna verzija klasičnih Genesisa.
»The Road of Bones« slušatelja usisava u mračnu ambijentalnu dubinu već od prve sekunde, to jest već uvodnom kompozicijom »From The Outside In«, koja se otvara žarkom gitarskom frazom i masivnim simfonijskim zavjesama preko kojih je razvučeno Nichollsovo melodramatično pjevanje. Potresne gitarske improvizacije probijaju se kroz orkestralna valovanja, dok Peterov vokal s neskrivenim sarkazmom i u prvom licu iz distance seciran bolesnu civilizaciju. Instrumentalna sekcija s distordiranim efektima i melotronskim valovanjima dodatno produbljuje krajnje napetu i mračnu atmosferu, koja će u trenu potresti sve dugogodišnje fanove. IQ tako i dalje ostaju majstori postupne izgradnje krajnje dramatičnog ugođaja, u kojem se neprestano događa nešto enigmatično i nepredvidivo.
Naslovna skladba otvara se duljim simfonijskim uvodom kojim Durant, preko krhkih klavirskih aranžmana i sintesajzerskih improvizacija, dokazuje da je pravi Orfordov nasljednik, dok Nicholls ovaj put bira posve teatralan pjevački pristup, pri čemu ga vjerno prate nadebljane bas linije i raznolika ponuda elektroničkih udaraljki. Do posebno eteričnog efekta dolazi kad Peterov vokal dosegne višu poziciju, a u pozadini ga prati masivno melotronsko valovanje. Fatalistička atmosfera doživljava vulkansku erupciju kad uđu žarke gitarske pasaže i razorni bubnjarski prijelazi, poduprti širokim simfonijskim zidovima Durantova sintesajzera.
Gotovo 20-minutni simfoprogrockovski superep »Without Walls« otvara se neobično smirenim i opuštajućim, gotovo baladnim uvodom, u kojem veza Nichollsova vokala i simfonijskih ukrasa polako podiže sve eteričniji ugođaj. Naravno, sve to ne traje dugo, pa slijedi (očekivani) prijelaz u mračnu i udarnu sekciju, u kojoj inicijativu preuzimaju žustre gitarske i klavijaturske improvizacije, dok Peterovo pjevanje postaje znatno zajedljivije i razdraženije. Ova epska tvorevina, puna brojnih grandioznih simfonijskih aranžmana i kompleksnih vremenskih prijelaza, svojim će izrazito mračnim, pa čak i jezivim ugođajem mnoge pomalo podsjetiti na epsku klasiku »Harvest of Souls« s albuma »Dark Matter« (2004), koja je do sada nekako važila za njihovo najmračnije postignuće. Tamni oblaci pred kraj ovog dugog simfonijskog vrtuljka ipak se raziđu i kroz njih probije snop svjetlosti, što osigurava ponajprije završni epski aranžman i Peterov nešto pozitivističkiji pjevački pristup, koji ipak dopušta tračak nade za otpisano čovječanstvo. Na albumu na kojem nema niti jednog slabog trenutka, ova epska poslastica, koja će zapanjiti i ‘gotovo već svega vješte’ dugogodišnje fanove, zasigurno predstavlja njegov vrhunac i lijep dokaz da IQ i dalje mogu oduševiti superepom zavidnih ambijentalnih dimenzija.
Ponekad je puno teže stvoriti kvalitetnu skladbu koja je nešto kompaktnija i recimo tome jednostavna nego superep, ali ni takva praksa IQ-u ne zadaje pretjerane probleme. »Ocean« predstavlja zanimljiv hibrid melodramatične, ljubavne power balade i simfoprog himne, koja sadrži gotovo klasične IQ sintesajzerske teksture. Potonje zvuče kao da su stigle direktno iz osamdesetih. To znači da će svi dugogodišnji fanovi koji bend prate još od prve polovice osamdesetih opet doći na svoje.
»Until The End« kao zaključna kompozicija jednostrukog/standardnog izdanja »The Road of Bones« očekivano predstavlja veliki ambijentalni klimaks albuma, na kojem IQ iz sebe istiskuju sve svoje najbolje zvučne vrline, a najviše zablista Nichollsov vokal, koji već na početku priprema teren za napeto putovanje najzamršenijim i najmračnijim meandrima ljudske duše. Masivne orguljaške pasaže i razgranate sintesajzerske zavjese ovdje se dinamično prelijevaju sazagrijanim gitarskim improvizacijama, dok borbeno raspoloženi ritmički detalji brinu za što uzburkaniji ambijentalni zrak u kojem će zadovoljštinu pronaći svi koji cijene dosadašnja najbolja ostvarenja ove kultne neoprog postave. Pobjednički, uzdižući i epski završetak mnoge će, pogotovo s obzirom na sveopću mrakobesnu narav lavovskog dijela ovog albuma, poprilično iznenaditi, no članovi IQ-a predvođeni Nichollsom ipak nisu takvi nihilisti kakvima se možda čine na prvi pogled, iako zajedno s jednako odličnom grupom Arena nedvojbeno njeguju najmračniji pogled na neoprog.
S time druženja s IQ-om na »The Road of Bones« još zdaleka nije kraj, jer bonus disk sadrži više od 45 minuta dodatne glazbe, pri čemu su gotovo sve kompozicije po kvaliteti potpuno ravnopravne ‘regularnom’ dijelu ovog albuma. »Knucklehead« je prožet elektroničkim udaraljkama i brojnim digitalnim uzorcima na sintesajzerima, dok iznimno bogate melotronske zavjese polako grade napeti ugođaj. Nešto Holmesove akustične gitare za promjenu se svakako lijepo uklapa uz Peterovo pjevanje, koje ponovno donosi krajnje fatalistički i rezigniran tekst, dok melotronske zavjese u pozadini s vremenom poprimaju naprosto jezive i zlokobne dimenzije. »1312 Overture« je kompleksan instrumental koji je do krajnjeg ruba prožet razgranatim sintesajzerskim improvizacijama, dok inteligentno tempirani bubnjarski prijelazi zrače iznimnom fusionističkom smjelošću.
Epsko remek-djelo zavidnih ambijentalnih dimenzija naslovljeno »Constellations«, koje se otvara neočekivanim elektroničkim uvodom, po kvaliteti je potpuno ravnopravno ‘regularnom’ dijelu albuma (to jest materijalu na prvom disku). Tehnički perfekcionizam, pomiješan s briljantnim simfonijskim aranžmanima i vokalno-lirskom teatralnošću, ponovno će očarati sve dugogodišnje fanove. »Fall and Rise« sadrži izvrstan instrumentalni uvod sa sočnim bas linijama i profinjenim bubnjarskim prijelazima po činelama, dok Nicholls svojom vokalnom teatralnošću ponovno brine za iznimnu ambijentalnu magiju. Međuakustičnogitarski interludiji dodatno oplemenjuju ‘duboki’, kontemplativni ugođaj. Izvrsni »Ten Million Demons« ističe se svojim epskim refrenom, dok u pozadini dominiraju moćne simfonijske zavjese koje produbljuju zlokobnu atmosferu u kojoj Nicholls iznimno uspješno rastjeruje svoje unutarnje demone.
»Hardcore« je s nešto manje od jedanaest minuta jedan od dva epa na drugom/bonus disku i svrstava se u kategoriju najmračnijih i najfatalističkijih trenutaka na dvostrukoj verziji »The Road of Bones«. Nichollsov izrazito teatralni vokal u najboljoj tradiciji Petera Gabriela na krilima uzburkanih gitarskih pasaža i simfonijskih valovanja lijepo gradi melodramatičnu atmosferu, kroz koju se probijaju tajanstvene sjene i u kojoj u svakom mračnom kutu, poput grižnje savjesti moralno ozloglašenog čovječanstva, vrebaju podsmješljivi demoni. Zanimljivo je da su se IQ odlučili da će materijal koji nije našao put na ‘regularni’ dio radije izaći kao bonus disk i dakle neće predstavljati drugu polovicu jedinstvenog albuma, iako, kao što je već spomenuto, po kvaliteti gotovo ni u čemu ne zaostaje za ‘regularnim’ standardima.
»The Road of Bones« sadrži sve ono na što su IQ fanovi strpljivo čekali posljednjih pet godina, pa neće biti kraja njihovu oduševljenju kad shvate da su neoprog majstori nakon dugo vremena stvorili novo studijsko remek-djelo. U gotovo klasičnoj postavi, u kojoj je nedostajao samo Orford, kojega se ovaj put gotovo i ne propušta, snimili su album zapanjujućih ambijentalnih razmjera, koji će svakog slušatelja s barem mrvicom intelektualnog, ali i duhovnog osjećaja potresti od glave do pete. IQ su ujedno stvorili toliko nove i prije svega zanimljive glazbe da će ljubitelji njihova lika i djela još dugo uživati u ponovnim slušanjima; sve do trenutka kad izađe sljedeći studijski album, što će se najvjerojatnije dogoditi za idućih pet godina.
Postava
Peter Nicholls – vokal
Mike Holmes – gitara
Neil Durant – klavijature
Tim Esau – bas gitara i bas pedala
Paul Cook – bubnjevi i udaraljke
Produkcija
Michael Holmes
Popis skladbi
1. From the Outside In (7:24)
2. The Road of Bones (8:32)
3. Without Walls (19:15)
4. Ocean (5:55)
5. Until the End (12:00)
CD 2 (Bonus disk)
1. Knucklehead (8:10)
2. 1312 Overture (4:17)
3. Constellations (12:24)
4. Fall and Rise (7:10)
5. Ten Million Demons (6:10)
6. Hardcore (10:52)
