Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pallas
Izdavač: Inside Out Records
Izlazak: 1984
Trajanje: 57:26
Ocjena: 5/5
“The Sentinel” bio je prvijenac legendarnih škotskih neo prog rockera Pallas, koji uz Marillion, IQ, Pendragon i Twelfth Night spadaju među najvažnije predstavnike novog vala progresivnog rocka koji se dogodio sredinom osamdesetih. “The Sentinel” može se pohvaliti uvijek zanimljivim i privlačnim konceptom o usponu i propasti Atlantide. Srž koncepta prvenstveno se odnosi na rat između civilizacija Atlantide i Lemurije (istočne suparnice u borbi za prevlast u svijetu). Istodobno se u konceptu može pronaći i brojne paralele s (tada još uvijek aktualnim) temama hladnog rata (“vječni” sukob između zapada i istoka). Atlantida se u tekstovima pojavljuje prije svega kao učinkovita metafora za sudar dviju civilizacija.
“Stražar” u tekstovima predstavlja poseban obrambeni mehanizam i neku vrstu važnog mirovnog čimbenika ravnoteže između obje velesile, koji (nažalost neuspješno) sprječava da one na kraju unište jedna drugu (dakle nešto slično nuklearnom oružju). Završni sukob je neizbježan i na kraju koncepta slijedi propast obiju moćnih civilizacija. Pallas doduše nisu bili prva prog rock skupina koja se dotaknula koncepta o Atlantidi, jer su već legendarni Nijemci Eloy na svom najboljem dostignuću “Ocean” (1977) pokušali upozoriti do čega može dovesti rat između dvaju različitih svjetova i ideologija, ali su bili jedna od rijetkih skupina koja je “smjela” sredinom osamdesetih izdati konceptualni album, iako ne baš onako kako su prvotno željeli.
Uz to treba spomenuti da album ima priličnu zanimljivu i gotovo dramatičnu povijest nastanka i produkcije, za koju je pobrinuo nitko drugi nego legendarni producent Eddy Offord (najpoznatiji po suradnjama s Emerson, Lake & Palmer i Yes). Originalna verzija, koja je izašla 1984. godine, naime još uvelike ne izražava prave ambicije i vizije skupine, koja je album zamislila kao priličnu kompleksniji uradak predvođen ambicioznom suitom “Atlantis”, ali ih je izdavačka kuća EMI prisilila da promijene prvotne planove. Album je tako pri izlasku nesretno propao, jer ni sve tri komercijalnije skladbe nisu postigle željeni učinak, dok su sljedbenici skupine još godinama bili pošteno prevareni jer nisu mogli čuti suitu “Atlantis” u cijelosti, nego samo preko kombinacije raznih LP-ova i polovične originalne verzije albuma. Ta velika pogreška, koja je gotovo uzrokovala raspad skupine, ispravljena je tek nakon mnogo godina.
Originalna vizija skupine prvi put je predstavljena na ponovnom izdanju albuma 2004. godine, kada je on napokon izašao s cijelom suitom “Atlantis”, i upravo je ovoj verziji posvećena ova recenzija, jer je riječ ne samo o jednom od najboljih studijskih prvijenaca, nego i o jednom od najboljih albuma u povijesti neo prog rocka. Dok na verziji nastaloj po diktatu EMI-ja prevladavaju komercijalnije skladbe i može se naći samo tri dijela suite “Atlantis” uz pogrešan redoslijed skladbi, ponovno izdanje prava je poslastica, koju osobito u drugom dijelu resi fantastični simfonijski aranžmani u savezu s inteligentnim gitarskim frazama u najboljoj tradiciji simfo prog rocka sedamdesetih, kao i neobična epičnost i izvanredna kohezija između pojedinih kompozicija i koncepta o propasti Atlantide.
Ono što prvenstveno čini “The Sentinel” te originalnu verziju Pallas općenito jednim od najzanimljivijih predstavnika žanra jest fantastičan vokalni doprinos Euana Lowsona, koji uz Fisha (ex-Marillion), Geoffa Manna (Twelfth Night) i Petera Nicholsa (IQ) nedvojbeno spada među najkarizmatičnije pjevače u povijesti neo proga. Prava šteta što je skupinu napustio vrlo brzo nakon izlaska “The Sentinel” i prestao djelovati u glazbenoj industriji.
Prve tri skladbe za “zagrijavanje” predstavljaju udarniju i, recimo tako, nešto komercijalniju sliku skupine, dok je nastavak predvođen suitom “Atlantis”, koja je “rasparčana” na više međusobno povezanih skladbi, prava manna za sve prog rock zanesenjake. Energični “Shock Treatment” još je i danas jedna od najomiljenijih skladbi skupine, za što se brine prije svega izvrsni Lowsonov vokal te izvanredna protočnost između gitarskih fraza Nialla Matthewsona i futurističkih aranžmana na sintisajzerima u režiji Ronnieja Browna, dok Derek Forman osigurava potrebnu masivnost pojedinih bubnjarskih prijelaza.
“Cut And Run” može se pohvaliti zloslutnim gitarskim frazama i stupnjevanjem dramatičnosti zahvaljujući nepredvidljivim prijelazima i konstantno izvrsnoj vokalnoj izvedbi. Posebno oduševljava nagli prijelaz u pompoznu instrumentalnu sekciju, koja zvuči kao da je uzeta iz nekog znanstvenofantastičnog filma. Anthemski “Arrive Alive” punokrvna je Pallas klasika koja i danas ne smije izostati ni s jednog njihovog koncerta i ujedno daleko najradijskiji prihvatljiva skladba na albumu (naravno prema uobičajenim Pallas standardima). Visoka epičnost sintisajzerskih dionica, potentne gitarske fraze, ritmička dinamičnost i moćan refren, koji zvuči kao neki borbeni anthem kojim skupina poziva na revoluciju, osiguravaju pravu kombinaciju melodike i eksperimentalizma kojom se “Arrive Alive” svrstava među nezaboravne klasike osamdesetih.
Album se pak zaista počinje tek nakon prve tri skladbe. Suita “Atlantis” otvara se odličnim prvim dijelom “Rise and Fall”. Riječ je o kompoziciji u dva dijela kroz koju slušatelj tek nekako dobiva pravi uvid u prog rockerske mogućnosti i sav virtuozni potencijal ove legendarne skupine. Suzvučje simfonijskih aranžmana, gitarskih fraza i duhovitih solaža cijelo je vrijeme na visokoj razini. Isto tako i Lowsonovo vokalno “pripovijedanje” sljedećeg poglavlja o usponu i propasti legendarne civilizacije. Sve je skupa, kako i priliči, popraćeno i melodičnim refrenom koji se ne zaboravlja tako lako.
“East West je prilično melankoličnija skladba, već gotovo balada, sa srceparajućim pjevanjem od kojeg se ledi krv i dramatičnim umetcima na bas pedali, klaviru i melotronu. Sam tekst i način izvedbe gotovo su srhljivi, pogotovo za sve one koji se slučajno još sjećaju vremena kad su utrka u naoružanju i hladni rat bili u punom jeku. “March on Atlantis” u svom prvom dijelu nešto smiruje dramatično raspoloženje i čak unosi auru (iluzornog) optimizma, ali već nastavak slušatelja brzo postavi na čvrsto tlo. Instrumentalna sekcija sadrži nekoliko vrlo dobrih orkestralnih efekata na sintisajzeru i dinamičnih bubnjarskih prijelaza. Na više mjesta može se zamijetiti da su Pallas dosta toga naučili od svojih slavnih prog rock prethodnika predvođenih Genesisom i Yesom, iako to prilično uspješno prikrivaju.
Nastavak “Rise and Fall” manje je zanimljiv od prvog dijela, ali se ipak može pohvaliti nekim privlačnim, valovitim efektima na sintisajzerima koji stupnjuju napeto raspoloženje te Euanovom naracijom koja odmah podsjeti na slične Fishove pothvate u Marillionu. Niall Mathewson, koji se doduše iskaže nizom zanimljivih solističkih umetaka i duhovitih fraza, u toj fazi svoje gitarske karijere još nije dosezao izražajnu razinu nekog Stevea Rotherya (Marillion) ili Mikea Holmesa (IQ), barem što se tiče stupnja gitarske suptilnosti, ali je kasnije napravio lijep napredak i danas spada među najbolje neo prog gitariste.
Završetak albuma sadrži tri odlična epa među kojima bi se teško izdvojio najbolji. Prvi od njih je “Heart Attack”, koji nudi vrhom pun galon dramatike i pompoznosti. Lowson se ponovno iskaže brojnim vokalnim akrobacijama i svoje vokalne mogućnosti praktički iskoristi do kraja, dok su prijelazi u pojedine sekcije i protočnost aranžmana na razini najboljih prog rock skupina sedamdesetih. Srednja sekcija čak sadrži nekoliko paralela s Genesisom, ponajviše zahvaljujući daščici pastoralnog, gotovo ‘staroengleskog’ raspoloženja i simfonike.
“Atlantis” bi se moglo označiti kao vrhunac albuma jer sadrži sve najbolje odnosno najreprezentativnije elemente skupine. To znači da ne manjka udarnosti i dramatike, gdje se za dominaciju bore pompozni simfonijski aranžmani na klavijaturama i razdražene gitarske fraze. Euanovo pjevanje je ponovno fantastično i doseže vrhunac u epskom refrenu. Za uspješno pripovijedanje priče brine se i kroz efekt provedena naracija, koja istodobno stvara futurističko raspoloženje, iako se potonuće Atlantide trebalo dogoditi još prije tisućljeća naše ere. Završni “Ark of Infinity” usprkos konačnoj katastrofi i uništenju civilizacija koje nastupa u konceptu sadrži uvjerljivu mješavinu melankolije i svečane atmosfere, što znači da je riječ o nadasve posrećenom završetku ovog prvoklasnog albuma.
Ponovno izdanje “The Sentinel”, odnosno verzija iz 2004. godine, svrstava se među najbolja dostignuća progresivnog rocka osamdesetih i nazorno pokazuje kakav je album trebao biti već pri svom originalnom izlasku 1984. godine. Zapravo je riječ o barem dva stupnja boljem albumu koji bi se, da je već tada izašao u pravilnom obliku, lako mogao nadmetati čak i s legendarnim prvijencem Marillion. Albumu se po glazbenoj strani zaista ne može predbaciti baš ništa, a uz to je popraćen i fantastičnom Offordovom produkcijom. “The Sentinel” doduše nije bio prvi album u povijesti skupine, jer su već 1981. godine izdali koncertni album “Arrive Alive”, ali je zato njihov najprepoznatljiviji i još uvijek najbolji uradak, koji će u budućnosti teško nadmašiti.
Postava
Euan Lowson – vokal, prateći vokal
Graeme Murray – bas gitara, gitara, prateći vokal
Ronnie Brown – sintisajzer, veliki klavir, prateći vokal
Niall Mathewson – gitara, sintisajzer, prateći vokal
Derek Forman – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Eddy Offord
Popis skladbi
1.Shock Treatment
2.Cut and Run
3.Arrive Alive
4.Rise and Fall. part 1
5.Eastwest
6.March on Atlantis
7.Rise and Fall, part 2
8.Heart Attack
9.Atlantis
10.Ark of Infinity
