Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavač: Verglas Records
Izdanje: 2011
Ocjena: 5/5
“The Seventh Degree of Separation”, na kojem su članovi neo prog rock atrakcije Arena s bogatom kamatom (to se može spomenuti odmah) radili ni manje ni više nego šest godina, dugo očekivani je nasljednik remek-djela “Pepper’s Ghost” (2005), koje je postavilo brojne nove standarde za progresivni rock 21. stoljeća. Prvotni, radni naslov albuma bio je “The Tinder Box”, no kasnije je prevladala drukčija odluka, nakon čega je to postao ‘samo’ naslov trinaeste, posljednje skladbe na albumu. Jedan od dvojice poglavara skupine, klavijaturist i prateći vokal Clive Nolan (ujedno i član Pendragon, Shadowland), koji je i autor svih tekstova i većine aranžmana, prije izlaska albuma obećao je da će biti što mračniji, baš kako se i očekuje od sastava koji je poznat po tome da kroz prizmu pojedinca i njegove okoline rado obrađuje turobnije sociološke i psihološke aspekte našeg sve brže trulećeg modernog i ‘razvijenog’ svijeta.
U tom su se vremenu unutar postave skupine dogodile dvije važne, gotovo dramatične promjene. Dugogodišnji pjevač Rob Sowden, koji je svojim atraktivnim vokalnim sposobnostima i karizmom bio iznimno popularan među pristašama skupine, oprostio se nakon dobrih deset godina vrlo uspješne suradnje. Na njegovo je mjesto uskočio Paul Manzi, već četvrti pjevač u povijesti skupine, koji je Sowdenu ne samo fizički nalik, nego i njegov vokal nosi neke srodne karakteristike s prethodnikom, iako ima drukčiju, jasno prepoznatljivu boju glasa. Vrlo ga je teško ili bolje rečeno nemoguće strpati u određenu ladicu. Bez sumnje će najviše oduševiti sve one koji uz Sowdena cijene i Paula Wrightsona, trećeg Arenina pjevača, jer bi se moglo reći da je Manzijev vokalni raspon svojevrsna međulinija između prije spomenutih bivših članova. Svakako je riječ o još jednoj iznimnoj pjevačkoj akvizciji.
I basist Ian Salmon mahnuo je na odlasku te svoje mjesto u skupini prepustio povratniku Jonu Jowittu (IQ, ex-Jadis), koji je posljednji put bio član Arene na albumu “The Visitor” (1998). Omiljeni i tehnički iznimno potkovani Jowitt, koji s pravom vrijedi za jednog od najboljih basista neo prog rock generacije, sa sobom donosi svoju karakterističnu bas-gitarsku dinamičnost, ali i dodatnu karizmu i naglašen smisao za humor.
Vjerojatno nijednog ljubitelja skupine ne iznenađuje da je i ovaj put riječ o konceptualnom albumu s Nolanu nadasve dragom, iznimno dubokom tematikom o međustanju duše između života i smrti te putovanju ljudske svijesti neposredno nakon smrti fizičkog tijela. Tekstovi pripovijedaju o postupnom odvajanju pojedinčeve duše od fizičkog tijela i njezinu putovanju kroz različite stupnjeve pred- i posmrtne svjesnosti, primjerice u obliku spiritualne protoplazme odnosno u obliku duha, što se događa na sedmom stupnju odvajanja duše od tijela. Ima i mnogo različitih religioznih konotacija i metafora, koje se uopće ne razlikuju toliko od onoga što je legendarni Dante zapisao tijekom svojeg skolastičkog putovanja kroz pakao, čistilište i nebo. Na kraju je bitno to da se duša usred postupka odvajanja mora odlučiti hoće li u posljednjem trenutku izabrati život ili smrt. Kako i dolikuje dugogodišnjoj tradiciji Arene, mračan je koncept dopunjen odgovarajuće tmurnim ambijentom, kojemu povremeno ipak dodaju i element svečanosti na račun veličanstvenih epskih aranžmana kojima ni ovaj put ne škrtare.
Skupina je s godinama izgradila iznimno solidan kostur, koji tvore oba izvorna člana, Nolan i bubnjar Mick Pointer (ex-Marillion), te gitarist John Mitchell (It Bites i brojni drugi izvođači). Ta su trojica ključna da Arena i na “The Seventh Degree of Separation” djeluju kao odlično podmazan stroj. Jedna od njihovih specifičnih osobina je, među ostalim, neskromna uporaba tvrdo zvučećih gitarskih rifova te usklađeno miješanje simfonijskih i tvrdorockerskih elemenata, što ih čini zanimljivima i za neke ljubitelje prog metala.
Manzi već na samom početku, u uvodnoj “The Great Escape”, dokazuje da ima, baš kao i svi njegovi dosadašnji prethodnici, koji su odrastali slušajući vokalne talente takvih pjevačkih legendi kao što su Peter Gabriel, Peter Hammill i Fish, naglašen osjećaj za teatralnost i melodramatiku. Početak albuma lijepo je uravnotežen između melankoličnog ambijenta s raskošnim Nolanovim simfonijskim aranžmanima, Mitchellovim udarnim gitarskim rifovima i dinamičnošću ritam linije Jowitt-Pointer. “The Seventh Degree of Separation” je za razliku od prethodnika nešto kompaktniji album, na kojem je većina skladbi kraća od pet minuta i samo je jedna kompozicija dulja od sedam minuta, što ni u čemu ne umanjuje njegovu glazbeno-lirsku dubinu.
Na tajanstvenoj “Rapture” svečano-slavlje raspoloženje daje ruku prljavim gitarskim frazama i stupnjevanoj drami na Nolanovu klavijaturskom vrtuljku. “One Last au revoir”, u kojoj se putujuća duša u tekstu oprašta od posljednjih ‘spona’ fizičkog tijela, prilika je da Arena pokažu kakvom se prividnom lakoćom iz inače aranžerske i ritmičke kompleksnosti može stvoriti lijep, melankolično-melodičan refren, dok Manzijeva pjevačka varijabilnost iz minute u minutu dolazi do sve većeg izražaja. “The Ghost Walks” je nedvojbeno jedna od najmračnijih tvorevina u povijesti skupine, s naprosto jezivim uvodom koji zvuči kao iz kakvog horora. Pozorno uho većine prog rock zanesenjaka na ovom će mjestu, unutar središnjeg motiva, brzo zamijetiti ritmičko-ambijentalnu srodnost s klasikom “The Steppes” u režiji bivšeg gitarista Genesisa Stevea Hacketta. Lirsko putovanje duha ubrzo se u usporedbi s prije spomenutom klasikom ipak preusmjeri u posve drukčije ambijentalne, znatno svečanije vode.
“Thief of Souls” jedno je od najambicioznijih djela na albumu, na kojem polako grade dramatiku sve dok ne dosegnu točku vrelišta i nastupi vremenski zaokret s obiljem epskih aranžmana i još jednim iznimnim Manzijevim vokalnim nastupom. Još bolje ispada izvrsni “Close Your Eyes”, koji će se zasigurno uvrstiti među vječne Arenine zimzelene skladbe. Ta izvrsna kompozicija, čiji je najbolji dio njezin romantično-hipnotični refren, izgrađena je s takvom ritmičkom profinjenošću, dinamičnošću na relaciji gitare i klavijatura, pjevačkim smislom za dramatiku i aranžerskom maštom da joj za to može zavidjeti lavovski dio suvremenih prog rock skupina.
Udarni “Echoes of the Fall”, najkraće djelo na albumu, obilježavaju ponajprije Jowittova štropotava bas linija, Mitchellov ‘zloćudni’ gitarski rif i Manzijev što je moguće bjesniji vokalni izraz. Potencirano melankolični “Bed of Nails”, u kojem se u tekstu pojavljuje želja duše da je se nakon smrti najbliži sjećaju u pozitivnom svjetlu, ovjenčan je veličanstvenim simfonijskim aranžmanima u režiji gospodina Nolana i uzdižućim refrenom koji rasvjetljava inače turobno ozračje. Na kontemplativnoj “What If?”, na kojoj oduševljava melankoličan akustični aranžman na gitari, javlja se sumnja duše je li se ispravno odlučila kad je na kraju, dok je bila u međustanju između života i smrti, radije izabrala smrt. Tu se tekst dotiče i širih društvenih problema, kad duša s razočaranjem spoznaje kako je čovječanstvo u jurnjavi za materijalnim obiljem prokockalo svoj potencijal da dosegne ‘zvijezde’. Veličanstven refren pogađa u srž te dramatične spoznaje i članovima Arene još jednom polazi za rukom ‘dočarati’ nezaboravan ambijent.
S “Trebuchet”, što je posuđenica iz francuskog za srednjovjekovnu opsadnu spravu (katapult), simfonijska dramatika s bogatim melotronskim aranžmanima te vokalna teatralnost dosežu nove razmjere. “Burning Down” je udarna kompozicija brojnih zašiljenih gitarskih rifova, ambijentalnih zaokreta usred simfonijskog valovanja te neočekivanih vremenskih prijelaza, čime zapovijeda Manzijev pjenušavi vokal. “Catching the Bullet”, koja je s nešto više od sedam minuta najdulje i najkompleksnije djelo na albumu, ujedno je i jedno od najboljih na njemu, čime nastavljaju dugogodišnju tradiciju završnih Areninih epova. Stupnjevanje dramatičnog, napetog ozračja uz pomoć svečanih simfonijskih aranžmana ponovno je izvedeno na iznimno suptilan način uz temperamentno brušenje gitarskih rifova, koje cijelo vrijeme odlično povezuje Manzijev bogat pjevački registar. Nolan si tu priušti i nešto više solističkog daha nego na većini preostalih djela, dok Pointer vatrenim bubnjarskim prijelazima ponovno zorno dokazuje da nipošto još nije za ‘staro željezo’. I Mitchell začini sveopću dramatiku gastronomskom, unutar cjelokupnog zvučnog kolaža iznimno lijepo priljubljenom gitarskom solažom.
Završni “The Tinder Box”, melankolični vrhunac albuma, koji se otvara klavirom, završna je ispovijed odnosno spoznaja duše da će joj tamo kamo stiže, bilo to vječni mir ili onostranost, zasigurno biti ljepše nego kad je bila zarobljenica fizičkog tijela. U završnom stihu skupina si čak priušti manju aluziju na vlastiti račun, što je danas u glazbenom svijetu rijetkost, a za poznavatelje tipičnog engleskog crnog humora njihova kova ništa neobično.
Još jedan konceptualni album, još jedno remek-djelo najbolje neo prog rock skupine zadnjeg desetljeća ujedno je i jedno od najveličanstvenijih dostignuća progresivnog rocka u 2011. Arena su ponovno pomeli gotovo svu ‘konkurenciju’ i stvorili album o kojem će se još dugo voditi brojne živahne rasprave ‘na visokoj razini’. U slučaju da će svaki njihov sljedeći album biti jednako dobar kao prethodni, na razini remek-djela, svakako se isplati ponovno pričekati da prođe daljnjih šest godina, iako “The Seventh Degree of Separation” daje dojam da je skupina prožeta novim stvaralačkim elanom i svježinom, pa će do izlaska sljedećeg studijskog uratka vjerojatno doći prije nego što bi većina očekivala.
Postava
Paul Manzi – vokal
Clive Nolan – klavijature i prateći vokal
John Mitchell – gitara i prateći vokal
John Jowitt – bas-gitara i prateći vokal
Mick Pointer – bubnjevi
Produkcija
Clive Nolan
Popis skladbi
01. The Great Escape
02. Rapture
03. One Last Au Revoir
04. The Ghost Walks
05. Thief Of Souls
06. Close Your Eyes
07. Echoes Of The Fall
08. Bed Of Nails
09. What If?
10. Trebuchet
11. Burning Down
12. Catching The Bullet
13. The Tinder Box
