Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Camel
Izdavač: Camel Productions
Izdanje: 2013
Trajanje: 50:04
Ocjena: 5/5
Gotovo četrdeset godina nakon izlaska konceptualnog magnum opusa »The Snow Goose« (1975) legendarni britanski prvaci simfonijskog progresivnog rocka Camel odlučili su ovaj ključni studijski album svoje karijere snimiti iznova s modernim aranžmanima i tako publiku podsjetiti da su opet aktivni i u studiju, nakon što ih zbog teške i podmukle bolesti njihova poglavara i jedinog originalnog člana, gitarista, pjevača i povremenog flautista Andrewa Latimera, gotovo deset godina nije bilo na glazbenoj sceni. Prije nekoliko godina Andyjev je život naime visio o tankoj niti jer su mu nakon iznimno zahtjevne operacije morali presaditi koštanu srž. Njegovo je stanje bilo toliko alarmantno da se mnogo dugogodišnjih pristaša grupe već tiho pomirilo s tim da Camel više nikada neće moći vidjeti na pozornici. Srećom, dugo oporavljanje legendarnog gitarista i pjevača nakon uspješne operacije završilo je sretnim ishodom pa je, zdrav, hrabar i pun nove energije, odlučio oživjeti Camel, koji nažalost još uvijek uživaju premalo prepoznatljivosti, pogotovo u usporedbi s nekim Pink Floydima, Jethro Tullom, Genesisom ili Yesom, jer u svojoj karijeri nikada nisu doživjeli neki veliki komercijalni uspjeh.
Tome su se još najviše približili sredinom sedamdesetih, upravo u vrijeme kad su izdali potpuno instrumentalno obojen konceptualni album »The Snow Goose«, nadahnut dirljivom novelom američkog pisca Paula Gallica. Tada ih je poznati glazbeni časopis Melody Maker čak proglasio ‘najsvjetlijom britanskom glazbenom nadom’, što je znatno utjecalo na veću posjećenost njihovih koncerata. Zbog problema oko autorskih prava album je izvorno izašao pod nepotrebno dugim naslovom »Music Inspired by the Snow Goose«, dok je strah izdavača da će se zbog posve instrumentalne naravi loše prodavati bio neopravdan, jer je predstavljao jedan od većih uspjeha u povijesti grupe. Uostalom, Camel su često imali probleme oko autorskih prava, ponajprije na početku karijere, kad im je život pokušala zagorčati istoimena američka korporacija duhanskih proizvoda
Camel su se u modernoj verziji banda, kojeg uz Latimera čine još dugogodišnji basist i pomoćni pjevač Colin Bass, koji je njihov član od 1979. nadalje, klavijaturist Guy LeBlanc i bubnjar Denis Clement te odnedavno još i dodatni klavijaturist Jason Hart (potonji nije sudjelovao na modernoj verziji »The Snow Goose«), u jesen 2013. odvažili na svoju prvu europsku turneju nakon gotovo deset godina. Na njoj su odlučili uživo izvoditi cijeli »The Snow Goose«, naravno bez skupog i prilično nepotrebnog pratećeg simfonijskog orkestra kao što su to učinili na turneji 1975., kad su ovaj album posljednji put u cijelosti izvodili na pozornici. Originalne orkestralne aranžmane napisao je 1975. kultni britanski skladatelj David Bedford, najpoznatiji po suradnji s Mikeom Oldfieldom.
Uz izlazak nove verzije »The Snow Goose« i svih drugih sličnih izdanja iznova odsviranih glazbenih remek-djela, naravno se odmah nameće pitanje ima li uopće pravog smisla ponovno odsvirati album koji je već pri izlasku bio inkarnacija aranžerske, instrumentalne, ambijentalne i konceptualne perfekcije te time jedan od krunskih dragulja simfonijskog progresivnog rocka. Odgovor je naravno niječan, pa makar se bend maksimalno potrudio u uspješnom pokušaju pretvaranja originalnog ambijenta i dosljednom glazbenom slijeđenju strukture originalnih skladbi. Čak je i produkcija prilagođena zvučnim manirima sedamdesetih, s tim da su na novoj inačici »The Snow Goose« u zvučnom miksu pojedini instrumenti međusobno ipak nešto razlučiviji nego na originalu, što i nije iznenađujuće. Ipak, s druge strane nova inačica »The Snow Goose« nikome nije ‘na smetnji’ i tko je uživao slušajući original iz 1975., jednako će uživati i ovaj put, dok bi najbolje bilo da je tijekom slušanja što manje opterećen međusobnim uspoređivanjem obiju verzija.
Odluka Latimera i ekipe da sve skupa odsvira iznova doista je prilično nepotrebna ideja, jer je nemoguće poboljšati briljantni original, a toga su se svi članovi banda najvjerojatnije dobro zavjesti kad su odlučili iznova oblikovati neke aranžmane te tu i tamo proširiti ili skratiti pojedine zvučne segmente. Jedino što će dugogodišnjim pristašama biti zaista zanimljivo pri slušanju moderne verzije »The Snow Goose«, koja je prema očekivanju u cijelosti odsvirana ‘kako se šika’, jesu male razlike u pojedinim aranžmanima i neke dodatne improvizacije na Latimerovoj električnoj gitari. Potonje na nekim mjestima svakako zvuče drukčije nego prije i dodaju nešto novo, dok je i zvuk klavijatura bitno drukčiji od onoga na originalnoj verziji albuma. Guy LeBlanc majstor je na svom području, pa ipak će mnogima nedostajati bitno topliji zvuk originalnih hammond orgulja u izvedbi legendarnog, nažalost već pokojnog Petera Bardensa, kojem je posvećena i aktualna Camel turneja.
S druge strane, LeBlanc je među pojedine aranžmane ugurao poprilično sintetizatorski producirane digitalne zvukove kojih na originalnoj verziji »The Snow Goose« nema. To se osjeti već na otvarajućoj »The Great Marsh«, gdje je primjerice znatno razgovjetnije i glasnije oglašavanje jata gusaka iz koncepta. »Rhayader« i »Rhayader Goes To Town«, gdje se prvi put predstavlja lik dobrodušnog ‘seoskog posebnjaka’ Rhayadera, to jest središnje, najpoznatije kompozicije cijelog albuma, odsvirane su iznimno fluidno, s tim da su simfonijski aranžmani ovdje za nijansu još svečanije obojeni. Latimerovo sviranje flaute također je i dalje odlično. Uz njegovo gitarsko majstorstvo naime mnogi zaborave da je i vrlo dobar flautist, iako naravno nikada na razini nekog Iana Andersona (Jethro Tull) ili Thijsa Van Leera (Focus). Na »Sanctuary« osjeti se moć modernih sintetizatora, gdje orkestralne zavjese zvuče dominantnije nego na originalu, dok i gitarske improvizacije zvuče bitno drukčije, recimo to malo ‘floydovskije’.
Latimerov bi se stil sviranja kroz većinu njegove karijere mogao označiti kao neka vrsta spone između Stevea Hacketta (ex-Genesis) i Davida Gilmoura (Pink Floyd), s kojim ima, kad pjeva, i srodnu boju glasa. »Fritha« i naslovna skladba s druge se strane gotovo ne razlikuju od briljantnih originalnih verzija, što vrijedi za većinu skladbi koje su kraće od četiri minute. Svečani orkestralni aranžmani i sintetizatorske varijacije u modernom ruhu dolaze do najvećeg izražaja na završnom simfonijskom trijumfu »La Princesse Perdue«, dok Latimer svojom specifičnom melankoličnom solažom iznova uvjerava da nakon uspješne pobjede nad dugotrajnom bolešću opet prekipijeva od snage.
Jedini pravi smisao nove verzije »The Snow Goose« jest u tome što ta gotovo ‘klonirana’ inačica konceptualnog remek-djela užu glazbenu javnost upozorava na veselu činjenicu da su Camel opet ‘živi’ te tako lik i djelo te legendarne grupe možda barem malo približava mlađim generacijama, dok je koncept, besmrtna priča o tragičnom prijateljstvu i ljubavi usred ratne vihre koja se splete između ranjene guske i dvoje ljudi, Rhayadera i Frithe, aktualan za sva vremena. I nova naslovnica puno bolje prenosi bit koncepta nego originalna slika. Lijepo je znati da su Camel ponovno aktivni i kao studijski band te se nadati da će već u bliskoj budućnosti ponuditi i posve novu glazbu. Više o originalnoj verziji »The Snow Goose«, ponajprije o strukturi pojedinih kompozicija i samom konceptu, možete pročitati OVDJE.
Postava
Andrew Latimer – gitara, klavijature, flauta
Guy LeBlanc – klavir, orgulje, moog, sintetizator, glas
Colin Bass – bas-gitara
Denis Clement – bubnjevi, udaraljke, klavijature
Produkcija
Andrew Latimer i Denis Clement
Popis skladbi
1. The Great Marsh (2:09)
2. Rhayader (3:06)
3. Rhayader Goes To Town (5:28)
4. Sanctuary (2:57)
5. Fritha (1:27)
6. The Snow Goose (3:02)
7. Friendship (1:50)
8. Migration (4:29)
9. Rhayader Alone (3:24)
10. Flight Of The Snow Goose (2:27)
11. Preparation (3:54)
12. Dunkirk (5:39)
13. Epitaph (1:32)
14. Fritha Alone (1:47)
15. La Princesse Perdue (5:18)
16. The Great Marsh (1:35)
