Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Caravan
Izdavač: Eclectic Discs
Izlazak: 2003
Trajanje: 60:07
Ocjena: 3.5/5
Caravan, engleski progresivnorockovski pioniri iz Canterburyja, nakon kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad im se ‘zlatno razdoblje’ već bilo završilo, u studio su se vratili još nekoliko puta i iako kasniji albumi nisu dosegnuli izvrsnost materijala snimljenog u prvom desetljeću njihova postojanja, na njima se još uvijek našlo svašta zanimljivo za sve dugogodišnje privržene fanove. Jedan od takvih albuma, koji čak i ljubitelji njihova glazbenog opusa tek rijetko spominju, iako je bio daleko od lošeg, svakako je bio »The Unathorised Breakfast Item« iz 2003., posljednji Caravanov uradak s originalnim bubnjarom Richardom Coughlanom, koji je preminuo 2013.
Glavni i jedini problem albuma »The Unauthorised Breakfast Item« jest to što Caravan u postavi s Coughlanom, pjevačem/gitaristom Pyeom Hastingsom, glavnim gitaristom Dougom Boyleom, violistom Geoffreyem Richardsonom, klavijaturistom Janom Schelhaasom i basistom Jimom Levertonom već dugo nisu bili uzor zvučne inovativnosti te da većina aranžmana na albumu »The Unauthorised Breakfast Item« nije toliko nadahnuta koliko bi željela većina Caravanovih fanova, koji se dobro sjećaju čega je legendarna skupina bila sposobna u svojim najboljim danima. Unatoč tome, Caravan su i u 21. stoljeću zadržali svoj prepoznatljiv stil s snažnim naglaskom na melodičnosti, koja povremeno već gotovo graniči sa simfonijskim pop rockom s brojnim folk aranžmanima i jazzovskim ritmičkim primjesama. Pyeova prepoznatljiva, specifična, ‘anđeoska’ boja glasa, Richardsonove odrezane gudačke dionice, Schelhaasov topli zvuk hammond orgulja te tipični engleski humor krase i »The Unauthorised Breakfast Item«, koji sadrži priličan broj trenutaka što podsjete na ‘stara dobra vremena’. Prisutna su ipak i neka djela u kojima se osjeća manjak pravog nadahnuća i koja su na albumu manje-više suvišna.
Pomalo nedostaje i veća ritmička složenost u odnosu na prošla vremena, jer kod Coughlana više nije moguće zamijetiti nekadašnju bubnjarsku eksplozivnost i eklektičnost, no s obzirom na to da su mu liječnici dvije godine nakon izlaska ovog albuma dijagnosticirali artritis, što je najavilo početak njegovih zdravstvenih problema, ipak se dobro snašao. Već uvodna stvar, »Smoking Gun (Right For Me)«, koja se otvara bluesovskim gitarskim rifom, svojom razigranošću pošteno podsjeti na određena postignuća iz zlatne ere, dok se glavni gitarist Boyle iskazuje duhovitim varijacijama. Boyleovo članstvo u bendu trajalo je otprilike deset godina i bilo je prilično zanimljiv eksperiment, jer Caravan ni prije ni poslije nisu imali dva gitarista, osim kad bi Richardson povremeno prihvatio gitaru i pridružio se Pyeu. Povratnik Schelhaas, koji je 2002. zamijenio originalnog klavijaturista Davea Sinclaira na sličan način kao što ga je 1979. zamijenio u skupini Camel, svoj je posao obavio solidno, iako je ponegdje moglo biti više hammond orgulja, koje su tako obilježile njihova klasična djela.
»Revenge« je ubrzanijeg tempa, a tu se najviše ističu oštre gitarske varijacije i vragolaste saksofonske dionice u režiji (redovitog) gostujućeg člana, Jimmyja Hastingsa. Naslovna skladba ima lagan ritam i šaljiv ton, dok refren ne ostavlja dubljeg dojma. Zanimljivije ispadaju pojedine instrumentalne varijacije, koje zorno svjedoče o izvanrednoj tehničkoj potkovanosti članova benda. »Tell Me Why« je lagana, pomalo dosadna balada s folk pečatom, koja je barem malo predugačka s obzirom na to da ne nudi tko zna kakvu ambijentalnu dubinu ili ritmičku raznolikost. Jedinu veću pohvalu tu zaslužuje Pyeovo pjevanje. Njegov tradicionalno visok vokal s godinama se jedva zamjetno snizio. Zasanjani »It’s Getting a Whole Lot Better« sadrži spor, pomalo psihodeličnojazzovski ritam koji ima elemente ljubavne balade. Osim lijepo odsviranih saksofonskih, klavirskih i gitarskih solaža, na njemu se ne događa ništa potresno posebno, no ispada kao dobra pratnja za kasnu večeru u restoranu uz jazzovsku pratnju na klaviru i saksofonu. »Head Above the Clouds« spada među manje nadahnute trenutke albuma, jer je glavni motiv previše repetitivan, što je povremeno već dosadno. Blijedi dojam ne popravlja ni odlična gitarska solaža u završnom dijelu.
»Straight Through the Heart« je još jedna ljubavna balada kojom Caravan potvrđuju da kroz protekla desetljeća nisu izgubili osjećaj za stvaranje radijski prihvatljivih skladbi. Oduvijek su bili jedna od onih progrockovskih skupina koje bi uz izdašniju promociju mogle nanizati priličan broj hitova, da im je to bilo u glavnom interesu. »Wild West Street« je tihožitni instrumental s naglaskom na gudačkim i akustičnogitarskim aranžmanima, u kojem je moguće osjetiti priličnu dozu folka. »Nowhere to Hide«, jedan od vrhunaca albuma, koji je ujedno jedina skladba na njemu na kojoj je na klavijaturama bio prisutan i David Sinclair, dok je glavni vokal preuzeo basist Leverton, jedan je od rijetkih trenutaka u kojima si, osobito u drugom, instrumentalnom, improvizacijski usmjerenom dijelu, daju malo više eksperimentalnog duha, što se na većini kompozicija s albuma »The Unauthorised Breakfast Item« inače najčešće osjeća kao manjak. Album završava kraćim instrumentalom »Linders Field«, u kojem je naglasak na flautističkim improvizacijama u režiji Jimmyja Hastingsa, inače jednog od boljih flautista u povijesti progresivnog rocka.
Caravan su u razdoblju u kojem su novi albumi predstavnika canterburyjske scene progresivnog rocka postali rjeđi od kiše u pustinji Gobi na »The Unauthorised Breakfast Item« odradili dobar posao i stvorili posve solidan i vrlo slušljiv uradak. Naravno, ne može se uspoređivati s Caravanovim albumima iz prve polovice sedamdesetih, no ipak sadrži lijep broj nostalgičnih trenutaka koji upozoravaju na to da je njihov tradicionalni zvuk bio još kako živ i na početku 21. stoljeća. Uz malo veću ritmičku živost, osobito što se tiče bubnjeva, mogao bi ispasti i bolji.
Postava
Pye Hastings – glavni vokal, gitara
Richard Coughlan – bubnjevi
Geoffrey Richardson – viola, bendžo, ukulele, akustična gitara, prateći vokal
Doug Boyle – glavna gitara
Jan Schelhaas – klavijature, prateći vokal
Jim Leverton – bas gitara, vokal, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jimmy Hastings – tenor i sopran saksofon, flauta
David Sinclair – klavijature na “Nowhere to Hide”
Simon Bentall – udaraljke
Ralph Cross – dodatne udaraljke na “The Unauthorised Breakfast Item”
Produkcija
Julian Gordon Hastings
Popis skladbi
1. Smoking Gun (Right For Me) (5:36)
2. Revenge (5:15)
3. The Unauthorised Breakfast Item (4:44)
4. Tell Me Why (6:16)
5. It’s Getting A Whole Lot Better (8:56)
6. Head Above The Clouds (7:21)
7. Straight Through The Heart (4:40)
8. Wild West Street (4:47)
9. Nowhere To Hide (8:54)
10. Linders Field (3:38)
