Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavač: Verglas Records
Izdanje: 2015
Trajanje: 55:38
Ocjena: 5/5
Neoprogrockerski šampioni Arena, koji su si kultni status osigurali već krajem devedesetih, izdali su s »The Unquiet Sky« svoj osmi studijski album. Na njega srećom nije trebalo čekati tako dugo kao na njegova prethodnika »The Seventh Degree of Separation« (2011), na kojeg su obožavatelji čekali ‘cijelu vječnost’ i na kojem se prvi put predstavio (sada već bivši) novi pjevač Paul Manzi. Upravo je Manzi, koji se vokalno unutar benda već posve ‘udomaćio’, pa sada puno lakše može preboljeti odlazak svojeg nezaboravnog prethodnika Roba Sowdena, uz klavijaturskog maga Clivea Nolana, koji je na novom albumu pobrinuo za nekoliko iznimno osvježavajućih simfonijskih aranžmana, najzaslužniji što je »The Unquiet Sky« ispao tako dobro da ga se već sada može usporediti čak i s najboljim Arena ostvarenjima poput »The Visitor« (1998), »Immortal« (2000) i »Contagion« (2003). Na potonje »The Unquiet Sky« kroz pojedine skladbe podsjeća i stilski te se općenito dosta razlikuje od pristupa koji su Arena odabrali na »The Seventh Degree of Separation«, koji je unatoč djelomično tranzicijskoj naravi bio sjajno ostvarenje i dodatno učvrstio status benda koji do sada u svojoj karijeri još nikad nije razočarao.
»The Unquiet Sky«, prvi Arena album s novim basistom Kylanom Amosom, koji je zamijenio omiljenog Jona Jowitta (ex-IQ, Jadis) te uz bas linije doprinio i sve grafičke/crtačke uratke, jednako kao i njegov prethodnik, konceptualan je jer je, prema Nolanovim riječima, djelomično nadahnut hororom iz pera pisca M.R. Jamesa. Tako se u priči pojavljuje prokletstvo demona i vukodlaka koje uznemirava neki naoko miran engleski okrug, što Nolan, po svojoj staroj navici, uz pomoć raznih metafora zamata u mračnu priču o pitanjima vjerske/političke manipulacije, postojanju zagrobnog života i otkupljenju.
U ambijentalnom pogledu »The Unquiet Sky« nastavlja dugogodišnju Arena tradiciju stvaranja mračnih atmosfera i napete viktorijanske drame, no ipak je općenito po svojoj naravi nešto manje mračan od prethodnika, dok je većina aranžmana melodičnije obojena i pojedinim skladbama daje ‘retro’ prizvuk, što dovodi do već spomenutih sličnosti s prošlim klasicima. To znači da spaja gotovo idealnu kombinaciju starog i novog. Uz izvrsno raspoloženog Manzija, obećavajućeg novaka Amosa na basu te uvijek pouzdane veterane u liku Nolana i bubnjara Micka Pointera, svoj je posao na fascinantan način odradio i kultni gitarski virtuoz John Mitchell (It Bites, Lonely Robot), koji osjetljivim solažama više puta pobrine za stupnjevanje klasične Arena drame u najboljem značenju te sintagme.
S dramatičnim orkestralnim uvodom natopljeni »The Demon Strikes« klasičan je Arena katalizator uzburkane atmosfere i sukladno tome je protkan vatrenim gitarskim varijacijama te pravim vokalnim teatrom. Manzi pri pjevanju pojedinih »The Unquiet Sky« skladbi pristupa s osjetno većim autoritetom nego na svojem Arena debiju, dok Nolan već nekoliko godina nije imao tako zanimljive ideje što se tiče simfonijske drame, ponajprije u upotrebi sintisajzera. Na »How Did It Come To This?« zavlada iskrena melankolična drama, koju dodatno produbljuju simfonijske harmonije te Mitchellova ambijentalno duboka gitarska improvizacija. S iznimno posrećenim refrenom okrunjeni »The Bishop of Lufford« spaja učinkovito, tečno izmjenjivanje brzih i smirenih tempa, čemu se prilagođava i Manzijev teatralni vokal.
»Oblivious to the Night« kraće je djelo koje pruža nekoliko lijepih, kontemplativnih trenutaka, dok mračni »No Chance Encounter«, jedan od tvrđih »The Unquiet Sky« trenutaka, stilski dosta podsjeća na nešto što bi se moglo naći na albumu »Contagion«. Instrumental »Markings on a Parchment« još je jedan ambijentalno lijep trenutak, koji u pozadini, među sakralnim aranžmanima, kvari ‘demonsko’ mrmljanje. Slijedi preljev u naslovnu skladbu, koja zbog mističnog uvodnog dijela pomalo vuče na Genesis između 1976. i 1977., što doduše ne traje dugo, jer je u svemu ostalom riječ o pravoj Arena klasici, u kojoj se drama stupnjuje iz sekunde u sekundu, a svi instrumentalisti imaju dosta prostora za solističko ‘razgibavanje’.
»What Happened Before«, još jedno ostvarenje s ‘retro’ prizvukom, sadrži neoklasicistički klavirski uvod te strastvenu vokalnu izvedbu, dok u nastavku zavlada izuzetno napeta drama. »Time Runs Out« sadrži određenu sličnost s klasikom s albuma »The Visitor«, »A Crack in the Ice«, iako je riječ o gotovo posve samosvojnoj skladbi, jer ima potpuno drukčiji refren, svjetliju ambijentalnu energiju te zanimljivu, pomalo hard rockersku gitarsku frazu. »Returning the Curse« sadrži nekoliko ‘modernističkijih’ sintisajzerskih tekstura te sjajan Nolanov solo, dok Manzi ponovno uprizori pravu vokalnu dramu koja doživi otkrovenje u inteligentnom refrenu.
»Unexpected Dawn« melankolična je balada s povremenom akustičnom začinom te s odličnim stupnjevanjem dramatičnih instrumentalnih trenutaka. Sve su skladbe na albumu po kvaliteti međusobno prilično izjednačene, tako da nema većih kvalitativnih odstupanja prema gore ili dolje, uz iznimku završnog vrhunca u liku epskog remek-djela »Traveller Beware«, koje se može proglasiti najambicioznijim trenutkom albuma »The Unquiet Sky«, iako po dramatičnom intenzitetu ne dosiže monumentalnu »Opera Fanatica«, a kamoli »Moviedrome« (potonja dva epa ipak spadaju među pet najboljih djela u dosadašnjoj Arena diskografiji). Ipak je riječ o jednom od najboljih završetaka nekog studijskog albuma u njihovoj povijesti.
Kvalitetom izuzetno uravnoteženi »The Unquiet Sky« klasičan je Arena album koji će mnoge podsjetiti na njihova najbolja prijašnja ostvarenja, a istodobno spaja baš pravu mješavinu pobjedničke formule i novosti, pa sa svakim novim slušanjem ispada još oduševljavajuće i zanimljivije. Arena su istodobno stvorili jednog od glavnih kandidata za najbolji progrockerski album 2015. godine. Sada je potrebno samo držati fige da će ova verzija benda još dugo ostati na okupu i po mogućnosti upriličiti više koncertnih turneja u neposrednoj blizini Slovenije, gdje se do nedavno broj njihovih sljedbenika mogao nabrojati na prste obiju ruku.
Postava
Paul Manzi – vokal
John Mitchell – gitara
Clive Nolan – klavijature
Kylan Amos – bas gitara
Mick Pointer – bubnjevi
Produkcija
Clive Nolan
Popis skladbi
1. The Demon Strikes (5:37)
2. How Did it Come to This? (4:30)
3. The Bishop of Lufford (5:24)
4. Oblivious to the Night (2:47)
5. No Chance Encounter (4:30)
6. Markings on a Parchment (2:19)
7. The Unquiet Sky (5:29)
8. What Happened Before (4:55)
9. Time Runs Out (4:39)
10. Returning the Curse (3:48)
11. Unexpected Dawn (3:52)
12. Traveller Beware (7:40)
