Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Magnum
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 2011
Ocjena: 4.5/5
Magnum, britanski prvaci melodičnog rocka s art rock komponentom, snimili su s “The Visitation” svoje peto izdanje nakon ponovnog okupljanja sastava 2001. Odmah na početku treba spomenuti da od tada do izlaska ovog albuma nikad nisu zvučali tako uvjerljivo u neprestanim pokušajima da oživе onu magiju kojom su se proslavili u osamdesetima. Pritom ne treba zanemariti ni tako izvrsna postignuća kao što su “Brand New Morning” (2004) i prethodni album “Into the Valley of the Moon King” (2009).
Prvo što se odmah primijeti, još prije nego što ploču ubaciš u glazbeni uređaj, jest da je naslov albuma ovaj put nešto skromniji, manje pompozan, a i povratak klasičnog Magnum logotipa je ohrabrujući, jer je on u osamdesetima krasio dva njihova najcjenjenija izdanja. Velika doza obnovljenog samopouzdanja zacijelo je zaslužna za to što su se u studiju maksimalno potrudili i iz sebe iscijedili najbolje zvučno-skladateljske vrline, što će najviše razveseliti sve one koji su bili uvjereni da od ponovnog okupljanja više nisu “oni pravi”, odnosno da je svakom njihovom izdanju u zadnjih deset godina nešto nedostajalo.
Kod Magnum sve ovisi o uspješnom funkcioniranju legendarnog tandema gitarista Tonyja Clarkina i pjevača Boba Catleya, koji su ujedno i jedini originalni članovi. Clarkin je inače autor sve glazbe i tekstova, no Catley je najprepoznatljiviji član grupe i kad se većina sjeti Magnum, obično se sjeti njega. Za veću popularnost i prepoznatljivost grupe među (recimo) mlađim generacijama zacijelo je malo zaslužna i njegova uspješna samostalna karijera. Unatoč tome što su njegove najbolje pjevačke godine već iza njega, još uvijek je dorastao mnogim mlađim vokalistima iz srodnih rock žanrova.
“The Vistation” je osim što je stilski punokrvan Magnum album, kako se zahukta, pun manjih, ali ugodnih iznenađenja, što će razoružati sve one koji su bili uvjereni da su davno već “rekli” sve i da im polako ponestaje novih ideja. “Black Skies” je udarni i dramatični uvod, kako i dolikuje svakom poštenom početku Magnum albuma. Zametaliziran gitarski riff snažno se preljeva s melankoličnim slojem Stanwayevih sintisajzera, što stvara gotovo apokaliptičnu atmosferu. “Doors To Nowhere” je prava inkarnacija one autentične Magnum epike, kakvu pristaše grupe očekuju tako reći još od njihova prvijenca. Veličanstven refren kroz koji su prožete oduševljavajuće harmonije gitare i klavijatura popraćen je gastronomskom Clarkinovom solažom.
Naslovna skladba sretno pliva između tvrdorockerskih rafala na gitari i progresivnorockovskih aranžmana na klavijaturama. Iznenađenja ni ovaj put ne nedostaje, jer elektronski začinjena solaža na sintisajzeru podsjeća čak i na njihove rane uratke s kraja sedamdesetih, kad je prog rock komponenta u Magnum zvuku bila još izraženija.
I “Wild Angels”, koja je opet nešto više AOR obojen uradak, spada među vrhunce albuma, za što je najzaslužniji njezin epski refren. Catley je na vokalu inače kroz cijeli album odličan, a ovdje je u refrenu posebno uvjerljiv, čemu doprinosi i prilično erotski obojen tekst, što je kod Magnum, gdje u tekstovima obično vladaju fantazijski svjetovi, prije iznimka nego pravilo. Da im unatoč respektabilnoj kilometraži još nije tako lako ponestalo ideja, dokazuje i više od sedam minuta dugi “Spin Like A Wheel”, prava art rock poslastica s brojnim promjenama tempa i inteligentnim vremenskim prijelazima te obaveznim melodično-epskim refrenom.
“The Last Frontier” zahvaljujući veličanstvenim simfonijskim aranžmanima ima gotovo svečanu, budničarsku atmosferu. To je primjer skladbe koja u uvodnom dijelu ne obećava mnogo, ali se s vremenom lijepo razvije i dobije na dubini, nakon čega se izravno preljeva u melankolični “Freedom Day”, koji na mjestima podsjeća na ratni marš. Obje skladbe povezuje budničarski tekst, pa bi se moglo govoriti i o konceptualnoj srodnosti.
“Mother Nature’s Final Dance” je ekološki osviještena power balada. Iako je takvo ekološko propovijedanje posljednjih godina i unutar rock glazbe postalo gotovo svojevrstan trend, Magnum takvu problematiku predstavljaju na nenametljiv način. “Midnight Kings” je najizravnije tvrdorockerski uradak na albumu i prilika za Catleya da se ponovno iskaže vokalnim akrobacijama, koje mu u ovoj fazi karijere ne bi baš olako pripisali. Završna power balada “Tonight’s The Night” predstavlja veličanstven završetak u svakom pogledu oduševljavajućeg albuma. Za finale su se dosjetili da nakon dugo vremena opet iskoriste pompozna višeglasja, što se pokazalo kao sretan potez.
“The Vistation” je nedvojbeno najbolji album od ponovnog uskrsnuća sastava prije deset godina, što znači da neće ostaviti hladnim baš nijednog višegodišnjeg vjernog fana ove legendarne grupe. Uspješno spajanje moderne produkcije s blagim pulsom osamdesetih te povratak klasičnog Magnum logotipa jasni su znakovi da su se Magnum napokon uspjeli vratiti standardima koji su krasili njihova najbolja izdanja. Naravno, “The Vistation” nije novi “On A Storyteller’s Night” (1985), “Vigilante” (1986) ili “Wings Of Heaven” (1987), ali se ipak od svih Magnum uradaka od kraja osamdesetih nadalje najuvjerljivije približava njihovoj kvalitetnoj naravi. Albumu jednostavno nema što prigovoriti. Činjenica ostaje da su Magnum unatoč godinama u odličnoj formi i zapravo već dugo nisu zvučali tako dobro.
Postava
Bob Catley – vokal
Tony Clarkin – gitara
Mark Stanway – klavijature
Al Barrow- bas gitara
Harry James – bubnjevi
Produkcija
Tony Clarkin
Popis skladbi
1. Black Skies
2. Doors To Nowhere
3. The Visitation
4. Wild Angels
5. Spin Like A Wheel
6. The Last Frontier
7. Freedom Day
8. Mother Nature’s Final Dance
9. Midnight Kings
10. Tonight’s The Night
