Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Purposeful Porpoise
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 2015
Trajanje: 90:20
Ocjena: 5/5
Purposeful Porpoise, novonastala progresivnorockovska superskupina iz Los Angelesa, ‘dijete’ je gitarskog virtuoza/pjevača/skladatelja Alexa Core, koji se odlučio udružiti snage s legendarnim bubnjarskim velemajstorom Vinniejem Colaiutom (ex-Frank Zappa, Sting, Joe Satriani, Megadeth), klavijaturističkim čarobnjakom Derekom Sherinianom (ex-Dream Theater, Yngwie Malmsteen), basistom Ricom Fierabbracijem (Chick Corea, Dave Weckl) te violinisticom/pjevačicom Ginny Luke (Meat Loaf, Dave Matthews). Konačni rezultat suradnje petorice virtuoza je, očekivano, više nego oduševljavajući.
Njihov izrazito ambiciozni prvijenac »The Water Games«, koji sadrži dva diska, remek-djelo je ‘od glave do pete’, što je iznenađenje samo za one koji ne znaju s kakvim glazbenicima imaju posla. Pojedine članove ove zagrijane superskupine stvarno nije potrebno naširoko predstavljati, jer je riječ o samim etabliranim i cijenjenim majstorima svojih instrumenata, osim možda jedine predstavnice ljepšeg spola među njima; simpatična mladenka nije samo fantastična violinistica, nego se vrlo dobro iskazuje i u pjevačkoj ulozi, gdje u paru s glavnim pjevačem Corom tvori iznimno učinkovit vokalni dvojac.
»The Water Games« je konceptualni album koji na znanstvenofantastičan način pripovijeda dramatičnu priču o miroljubivoj civilizaciji akvatičnih, bipedalnih bića koja uživa u blagostanju svog vodenog planeta zvanog Nommos, sve dok im uljezi iz svemira ne oduzmu glavni izvor energije i time ih povuku u međuzvjezdani sukob epskih razmjera (čime može početi neko novo poglavlje ‘Star Warsa’ ili (za ljubitelje videoigara) ‘Starcrafta’). Za izvrsnu produkciju pobrinuo se nagrađivani producent Gustavo Farias. U digitalnoj eri postalo je sasvim uobičajeno da članovi benda svoje dionice snime posve odvojeno jedni od drugih i zatim ih pošalju zvučnom inženjeru/producentu, koji se pobrine za ‘magiju’ digitalne obrade, nakon čega izlazi album na kojem glazbenici nisu bili ni jednom u istoj prostoriji.
Purposeful Porpoise takvom se postupku odlučno protive, pa su svu glazbu na »The Water Games« snimili ‘uživo’, dok su se svi članovi benda istovremeno nalazili zajedno u studiju. Iako su sve kompozicije na zavidnoj razini kompleksnosti, prevladavaju melodični aranžmani i refreni, tako da je album relativno pristupačan i prilično brzo slušljiv i za nešto manje zahtjevne slušatelje koji bi voljeli probati ‘nešto novo’ i nekako se izvući iz ‘silovateljskih’ pipaka suvremene glazbene industrije, koja im nameće razne instant-plehke proizvode.
Koliko je ambiciozno zamišljen projekt »The Water Games«, dokazuje već uvodna, epska poslastica »Crossing Into The Unknown«, koja traje gotovo dvadeset i jednu minutu i ujedno je najuzbudljivije i najkompleksnije djelo na cijelom albumu. Zapravo je to ona dah oduzimajuća skladba koja albumu donosi terno remek-djela, i to odmah, na samom početku. Iznimno suptilnom, neoklasicističkom uvodu na akustičnoj gitari i violini, podloženom jazzfusionističkom ritmičkom podrškom, slijedi prijelaz u melodramatičnu sekciju. Tu upada Alexov pomalo frenetični vokal, koji lagano podsjeća na Geddyja Leeja (Rush).
S vremenom zajedno s Ginny stvara iznimno učinkovit muško-ženski vokalni duet, koji se idealno slaže sa simfonijskim aranžmanima i jazzovskom ritmičkom kombinatorikom u pozadini, a ujedno učinkovito predstavlja prije spomenuti znanstvenofantastični koncept. Ambijentalne prostranstva su izvanredna, osobito kad nastupe dulje instrumentalne sekcije i nastane prostor za melodijski usmjereno improviziranje. Eterične harmonije, u kojima se prelijevaju violina i klavijature dok oba glavna pjevača stvaraju dramu, prava su paša za uši i pobrinu se za nekoliko iznimno dirljivih trenutaka. Cora je fantastičan gitarist, koji dolazi iz slične škole kao Steve Vai i Joe Satriani. Uz izvanredne tehničke odlike nije mu stran ni poseban osjećaj za profinjenost i melodičnost.
Colaiuta, po mišljenju nekih čak i najbriljantniji bubnjar s kojim je legendarni Frank Zappa ikad surađivao, naravno je posebno poglavlje za sebe i još uvijek je jedan od najboljih bubnjarskih virtuoza, koji s lakoćom mijenja različite tehnike i najzahtjevnije taktove. Osobito je učinkovit, kreativan i zabavan pri uporabi činela. Fierabracci je na basu cijelo vrijeme iznimno melodičan i kreativan, dok je Sherinian opet ‘majstor za sve’ kad je riječ o virtuoznoj uporabi njegova klavijaturskog ‘carstva’. Epska pustolovina fantastičnih razmjera, koja doživljava klimaks s moćnim vokalnim harmonijama i gustim simfonijskim zavjesama, prođe nevjerojatno brzo, što najviše govori o njezinoj izvrsnosti.
Nakon što na albumu već na samom početku stvoriš takvo epsko remek-djelo kao što je »Crossing Into The Unknown«, obično je vrlo teško nastaviti na istoj razini, ali Purposeful Porpoise nisu uzalud superskupina, pa više od jedanaestominutni improvizacijski vrtuljak »The Air Pirate«, koji se otvara trdorockerskom gitarskom frazom, nakon čega zavladaju silovite improvizacije između električne gitare i violine, uspješno kreće prema novoj, uzbudljivoj i ovaj put instrumentalno usmjerenoj glazbenoj pustolovini. S vremenom bend stvara pravi poligon za razvlačenje svojih virtuoznih vještina, pri čemu glavna uloga najčešće pripada Alexu, čije sviranje moraju nužno čuti svi obožavatelji Stevea Vaija, Joea Satrianija i Johna Petruccija (Dream Theater), kao i gitarskih pothvata Franka Zappe. Prilično iznenađujući, progmetalski završni dio, gdje uz gitarsko struganje zavladaju Colaiutine bubnjarske vratolomije od kojih staje dah, također je posebno poglavlje za sebe.
Prvi disk, koji se sastoji od triju odličnih epova, završava se s više od dvanaestominutnim slatkišem »Cycles«, koji sadrži pomalo psihodelični uvodni dio, nakon kojeg slijedi briljantno izveden prijelaz u melodičnu sekciju s eteričnim vokalnim harmonijama i vrhuncem u hipnotičnom refrenu. Vokalni dvojac Alexa i Ginny ponovno je nevjerojatno učinkovit, dok pronicljivi i inteligentni vremenski prijelazi, poduprti razigranim klavijaturskim pasažama gospodina Sheriniana, nastupaju u upravo pravim trenucima. To je jedno od onih odličnih djela na albumu u kojima neprestano zrači briljantna sposobnost Purposeful Porpoise da gradi harmonične mostove između kompleksnosti i melodičnosti, pri čemu instrumentalni, pjevački i skladateljski doprinos pojedinih glazbenika nije moguće dovoljno pohvaliti.
Na drugom disku nema nijedne epske skladbe koja bi prelazila deset minuta, zato prevladavaju (recimo) za nijansu kompaktnije građene skladbe na kojima bend izvodi više različitih žanrovskih podviga, koji se protežu od simfoproga, prog metala, funka, tvrdog rocka, jazz fusiona, pop rocka do alternativnog rocka. »Air Pirate Jam« još je odavno daleko od toga da bude samo instrumentalni jam za dokazivanje pojedinačnih solističkih vještina, nego je ujedno i vrlo zabavan jazzfusionistički improvizacijski vrtuljak u kojem se čovjek teško može načuditi svem virtuoznom perfekcionizmu i spontanosti.
»Unexplored« je simfoprogrockovsko umjetničko djelo koje među suptilnim gitarskim i violinskim pasažama te eteričnim pjevanjem sadrži idealnu mješavinu staroškolskih i modernih zvučnih nijansi, pa zvuči osvježavajuće i ujedno stvara iznimno ambijentalni kontrast. Ginnyino sladostrasno violinsko solo sigurno bi pohvalio i legendarni Eddie Jobson (UK, ex-Jethro Tull, Frank Zappa).
Na pomalo zajedljivom i društvenokritičnom »iPhone« Cora tijekom pjevanja koristi vokoder, dok ga u pozadini podržavaju melankolične violinske pasaže i prostrani sintesajzerski valovi. To je još jedna zanimljiva kompozicija u kojoj oba glavna vokala dolaze do ravnopravnog izraza i skladno se brinu za napetu dramu. »Lost«, u kojem je u prvom planu višeglasni refren, sadrži spor, pastoralno-melankoličan uvod, dok Alexov vokal ovaj put zvuči neobično patnički. Njegovo gitarsko solo i ovaj put je prava paša za uši. »Serena Song« je još jedan iznimno ambiciozan eksperiment u kojem uglavnom vladaju lijepo harmonizirani elementi jazz fusiona, funka i klasičnog rocka uz pomoć kojih brzo nastane eterični ambijent. U nastavku se bend, nakon brojnih šarolikih improvizacijskih uložaka, ponovno pošteno razživi i podigne raspoloženje skladbe na višu energetsku razinu.
»Nowhere Bound« je još jedna vrlo solidna, većinom simfoprogrockovski usmjerena kompozicija s naglaskom na melodičnim aranžmanima, u kojoj se može naći i nešto utjecaja karakterističnog Pink Floyd melosa. Na završnom trijumfu »Which Way Is Up«, koji će se svidjeti svim ljubiteljima kasnih The Beatles, Purposeful Porpoise zabavljaju se još i elementima simfonike, popa, psihodelike (vokalne harmonije) i bluesa (gitarska solaža), čime oblikuju iznimno ugodnu melodiju koja počiva na violini, s vrhuncem u psihodeličnom refrenu.
Purposeful Porpoise je novorođena, konceptualno usmjerena superskupina koju će većina ljubitelja progresivnog rocka zasigurno prihvatiti otvorenih ruku, jer su već svojim prvijencem »The Water Games« stvorili remek-djelo zavidnih razmjera i jedan od najzanimljivijih progrockovskih albuma u 2015., koji ne prestaje oduševljavati ni nakon ‘bezbroj’ slušanja. Jedna od glavnih odlika »The Water Games« nedvojbeno je ta da pojedini motivi i aranžmani na albumu, usprkos tome što svi uključeni glazbenici imaju iznimno široku paletu glazbenih utjecaja i što je Cora, po vlastitim riječima, želio stvoriti album kojim bi se poklonio britanskoj progrockovskoj sceni sedamdesetih, tek rijetko izravno podsjećaju na ostavštinu progrockovskih legendi, što je inače nešto uobičajeno kod suvremenih prog bendova, gdje u ovom slučaju postoje dvije kategorije: bendovi koji se kod moćne baštine stare prog škole samo nadahnjuju i oni bendovi koji bestidno kopiraju njezine najcjenjenije predstavnike. Utjecaje je moguće naći, ali su minimalni i podređeni specifičnoj stvaralačkoj duši nove superskupine.
Rođenje Purposeful Porpoise nedvojbeno je nešto najbolje što se ove godine dogodilo u progresivnom rocku i valja se nadati da je pred Alexom i društvom duga i uspješna karijera izdavanja konceptualnih umjetnina. »The Water Games« naime je tek prvi dio najavljene znanstvenofantastične trilogije-sage albuma/knjiga pod zajedničkim naslovom »Jeux D’Au«, što u prijevodu znači, pogodili ste, »Water Games«.
Postava
Alex Cora – gitara, glavni vokal
Vinnie Colaiuta – bubnjevi, udaraljke
Derek Sherinian – klavijature
Ric Fierabracci – bas gitara
Ginny Luke – violina, vokal
Produkcija
Gustavo Farias
Popis skladbi
CD1
1. Crossing Into The Unknown (20:46)
2. The Air Pirate (11:23)
3. Cycles (12:209
CD2
1. Air Pirate Jam (7:17)
2. Unexplored (5:36)
3. iPhone (6:06)
4. Lost (7:19)
5. Serena Song (9:24)
6. Nowhere Bound (5:43)
7. Which Way Is Up (4:27)
