Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: year
Trajanje: 41:56
Ocjena: 4.5/5
Isprva su Yes bili “psihići” (psychedelic rock) koji su crpili iz temelja što su im ih postavili The Beatles. Nisu ni sasvim shvaćali da ih izdavačka kuća Atlantic Records namjerava “otpustiti” ako nastave izdavati tako komercijalno nezanimljive albume poput prvijenca “Yes” iz 1969. i njegova nasljednika “Time And A Word” (1970). Temelje progresivnog rocka postavili su King Crimson 1969. i odmah se našli na vladarskom prijestolju, dok su Yes prema progresivnom stavu tek polako tražili svoj kolosijek. I Jethro Tull bili su isprva samo mali blues bend koji se polako uvlačio u progresivni rock. Eto, i Yes slično, samo što im je blues oduvijek smrdio pa su “štartali” kao “blagi psihadelici”, što je u ono vrijeme bilo iznimno popularno, sjetite se samo Pink Floyd i njihove ultra psihodelične “Ummagumma” (1969). Kako bi se Yes dalje razvijali s Peterom Banksom na gitari, možda nam najbolje dočarava nastavak njegove karijere i djela njegova banda Flash.
Ova se recenzija temelji prije svega na dvjema riječima. Steve Howe. Kao budući otac metalskog riffa Tony Iommi, i jazzer Steve Howe došao je 1970. na audiciju kod Jethro Tull. U međuvremenu su Yes grozničavo tražili zamjenu za Banksa. Vokalist Yes Jon Anderson udvarao se Robertu Frippu (King Crimson) ne bi li on možda pokušao drmati gitaru kod Yes. Već i to što se Anderson zagrijao za Frippa govorilo je nešto. Yes su žudjeli za tim da ih zadesi potpuna preobrazba. Zanimljive zakulisne igrice. No sve se završilo po posve neplaniranom scenariju. Jethro Tull uzeli su Martina Barrea u sastav, nastali su Black Sabbath, ostali su King Crimson, a uskrsnuli su potpuno preporođeni Yes. Dolazak “vrućenogog” Stevea Howea na mjesto stalnog gitarista u sastavu zauvijek je promijenio priču o Yes!
Steve je odrastao uz glazbu Wesa Montgomeryja i Cheta Atkinsa! Od potonjeg je preuzeo jedinstven način sviranja žica desnom rukom (istodobno trzalicom i jagodicama prstiju). Još se nije dogodilo da dolazak jazz gitarista, još i samouka, tako korjenito utječe na neki rock sastav i preobrazi ga te da takvo spajanje uopće bude kompatibilno. Bilo je više nego spojivo! Svemirac “Yoda” Steve Howe bio je kao stvoren za Yes. Neponovljiv i jedinstven. Sastav su sada činili sami posebnjaci. Jon Anderson sa svemirski visokim sopranom prepoznatljivim na kilometar, Bill Bruford, koji je u glavi imao samo jednu stvar. Bezgranično eksperimentiranje na bubnjevima! Zatim Chris Squire, koji je u rock glazbu donio svježe zveckav, blago nadistorzirani, avangardno udaran i debelo naglašen zvuk istraživački melodičnih linija svoje bas gitare, te klavijaturist Tony Kaye, kojemu je pripala zanimljiva uloga u sastavu. Postao je poveznica koja je brinula za kompaktnost i konzistentnost pjesama, jer je ploču obilježio polaganjem masivno debelih linija svojih Hammond B3 orgulja, dok su Howe, Bruford i Squire eksperimentalno plovili oko Kayeovih formi.
Howe je krčio put evolucijskom koraku naprijed. Uz njega su svi postali puno samouvjereniji, a improvizacija i otkrivanje novih glazbenih obzora odjednom su postali bit izraza Yes. Prijelomno je to što je Steve Howe bio inicijator te potpune obnove, jer je unio cijelu hrpu novosti, a Yes su napravili enormni kvalitativni skok u svom glazbenom izrazu. Ne samo da je Steve bio svestraniji od Banksa prije njega, nego su svježe ideje iz njega letjele jedna za drugom. Stilski raznovrstan gitarist znao je svega po malo. Od boogie country izleta (The Clap ili dio pjesme Starship Trooper nazvan Disillusion) do jazzističkih eksperimenata u solažama unutar pjesama. Jasna je bila i njegova posebnost da ga predugo ustrajanje na driblanju akordima silno smara pa u svakom prijelazu pokušava naći prostor koji potom solistički prozrači i preokrene naglavce. Zato s pridom iskorištava linije klavijatura, koje drže melodijsku pozadinu, za utkivanje raznovrsnih specijaliteta u pjesme. U osnovi Steveov stil proizlazi iz jazza. Uključen u rock sastav, njegov je stil značio pravu revoluciju. Prije njega nitko nije zvučao kao on i (na sreću) nikad neće. Jednom riječju jednostavno ‘howeovski’! Yours Is No Disgrace izravan je dokaz Steveove svojstvenosti i raznovrsnosti kojom je gitarist naoružan. Spaja sve u jedno, što su Yes tada bili. Rockersku udarnost, odbijeno otkačene eksperimentalne odlutanje, jazzerski nadahnute zahvate i čak paletu novih astralnih zvučnih slika koje svijet prije nije čuo uhvaćene zajedno u takvoj kombinaciji. U mini hitu Your Move Howe se igra s portugalskom vachaliom (vrsta gitare), a sastav u njoj kao cjelina zrači izuzetnu mekoću i sofisticiranost. Ni bend više nikad nije zvučao kao prije. Steve je sve povukao za sobom na višu kvalitetnu razinu. T. Kaye na Hammond B3 orguljama svojim je teškim linijama brinuo da se pjesme ne raspadnu na motive i tako zadrže kompaktnost. Prvi put u povijesti sastava izraz ‘biti progresivan’ zvuči doista adekvatno. Puna mjera Steveova improviziranja savršeno je prizemljena kroz Hammondove linije, dok je ritam sekcija sa Steveom dobila još više manevarskog prostora i unijela u cijeli izraz Yes još više melodike, a time i dodatan kontrast u glazbu Yes. Posvuda je nepredvidivih stilskih skokova koji fluidno i neometano prelaze jedan u drugi, što “The Yes Album” uzdiže u kreaciju izvanzemaljske inteligencije. Album nosi svu moguću genijalnost komponiranja u rock glazbi.
“Vezenje i plетenje clean jazzy zvuka” Gibsona ES 175 u koliziji s rockerskim stavom sastava zvučalo je ekstravagantno svježe i Yes su se odjednom ponovno našli u fokusu masa, jer je njihova “zvijezda” odjednom zasjala jače nego ikad. Odjednom smo je mogli vidjeti i nismo više mogli skrenuti pogled. Postali su progresivni od glave do pete i s King Crimson i Genesis činili avangardni trojac, vrh iznimno vruće “progressive rock” scene s kraja šezdesetih, koja je zadržala popularnost i potporu masa sve do pojave virusa zvanog “punk rock” negdje 1976.
Zanimljivo je da su Yes na uho u novom izdanju postali čak lakši za uši, svi dijelovi cjeline imali su jasne oblike, sav zamućeni psycho-fuzz iznenada je nestao iz zvuka, ritam podloga pjevala je rockerski udarno. Možda zvuči ironično, ali Yes su postali tvrđi i lakši. Tvrđi zvukovno, a lakši aranžmanima. Lakši osobito u smislu da su pronašli formulu skladne kombinatorike izbora motiva koji kroz pjesme leže u savršenoj ravnoteži i teku fluidno. Tvrđi su postali ponajprije zbog zvuka Squireova sviranja basa, koji je postajao sve naglašeniji, i spomenutog Kayeova načina orguljanja. S “The Yes Album” zapravo počinje priča o klasičnim Yes, otud i smisao naslova ploče. Tako preporođeni Yes hrabro su krenuli u susret svom najproduktivnijem razdoblju. ‘The Yes Album’ za bend je nezaboravno iskustvo prijelomne važnosti!
Postava
Jon Anderson – vokal, udaraljke
Bill Bruford – bubnjevi, udaraljke
Steve Howe – gitara i vokal
Chris Squire – bas gitara i vokal
Tony Kaye – klavijature
Produkcija
Bill Inglot
Popis skladbi
1. Yours Is No Disgrace (9:36)
2. The Clap (3:07)
3. Starship Trooper: Life Seeker / Disillusion… (9:23)
4. I’ve Seen All Good People: Your Move / All… (6:47)
5. A Venture (3:13)
6. Perpetual Change (8:50)
