Therapy?, povratak »otpisanih«

 Jesi li dovoljno star da možeš reći da su devedesete bile tvoje vrijeme? Jesi li, recimo, oko 1994. veselo uključivao MTV, jer se na TV ekranima moglo vidjeti malo više dugokosih i kratkokosih rockera nego danas, a ponuda glazbe bila je i bliža pojmu glazbe? Zaigra li ti srce malo brže i danas kad čuješ imena grungea i metala? Onda se srčano nadam da nisi i praznovjeran te da si u petak 13. travnja, radi vlastite sigurnosti, radije ostao u sigurnom zaklonu svog kreveta. Razlog za svladavanje praznovjerja bio je posjet sjevernoirskih veterana, trija iz Belfasta, grupe Therapy?, koji su nas došli posjetiti već drugi put. Ovaj put kao jedan od većih slatkiša s popisa ovogodišnjeg Ortofesta.

Pomogli su obilježiti devedesete. Doduše, za mnoge samo jednim albumom – Troublegum. Alternativnom i istodobno tvrdozvučnom kanonadom melankolije i umjerenog nihilizma sasvim primjerenih tom vremenu, a pjesme su bile pisane s pop-taktičnošću i na način da ih se nisu otresale ni radijske postaje. S probuđenim sentimentima i blagim skepticizmom hoću li doista dobiti terapiju na Cairnsov način, tog za neke nesretnog petka 13. odlazim u Orto bar potražiti svoju sreću i utažiti glazbenu glad. Cijena karata nije bila baš najpovoljnija za vrijeme pred plaću – u pretprodaji za ulaznicu si morao odbiti 25 €, a na dan koncerta četiri eura više. Ipak, prodavač mi je jamčio da će karte doista otići i da će gornji kat jednog od rijetkih koncertnih prostora u prijestolnici zaista biti dupkom pun. I u devet se čelične rešetke do stepenica koje vode do sobice hedonističkih audiofilskih užitaka zaista otvore. Masa onih kojima im poprilično slana cijena karata nije oduzela volju za koncertnom euforijom curila je u dvoranu do deset sati. Među njima dosta posjetitelja iz Italije, Hrvatske, a bilo je i nemalo slovenskih fanova – među ostalim, jedan od takvih, zaista fanatičnih (ovaj put u pozitivnijem smislu, a ne u smislu ratnika Al-Aksa) obožavatelja pravio mi je društvo u branjenju slovenskih bedema alternativne subkulture, koja navodno prolazi kroz blagu fazu venuća.

Oko deset se gase svjetla. Pojačala zabruje. Na pozornicu akrobatski se popnu već preko četrdeset godina stari pjevač i gitarist Andy Cairns, nasmiješeni basist Michael McKeegan i Neil Cooper, posljednja bubnjarska akvizicija irskog trojca. Vidno dobre volje Andy pozdravi slovensku publiku. “Dobra večer! Žao mi je što ne govorim vaš jezik. Dovraga! Budući da smo Irci, ne govorimo ni pristojan engleski, pa ćemo radije svirati!”. Uvodna pjesma je ‘Rust’, završna skladba s albuma High Anxiety, koja je zvučala sve drugo samo ne zarđalo. Bombastična kombinacija tvrdih ritmova bubnjanja, koja je srca već na samom startu pognala na najvišu brzinu, basovsko brujanje koje je nemilosrdno testiralo membrane središnjeg ozvučenja te distorzirana gitara koja je, s Andyjevim vokalom, vrlo suptilno lijepila fragmente inteligentnog cinizma i neostarjele energičnosti u splet dostojan imena Therapy?. Odmah zatim slijedi ‘Innocent X / Meat abstract’, prva skladba s ponude posljednjeg, s interneta snimljivog uratka Music Through A Cheap Transistors, skupa BBC-jevih snimateljskih seansi. Najlakše bi se našla usporedba u kombinaciji buke i industrial ritmova. Rockersku sirovu glazbu možete usporediti s pročišćenim surogatom prvih početaka grupe Therapy?, kojima oduzmete suvišni balast te dodate uravnoteženi poetski minimalizam. Stisnuti u gužvu mesa i znoja bili smo apstrahirani na desetu potenciju, nakon čega je vrijeme za novu dozu tjeskobe – ‘If It Kills Me’. Odmah zatim pak prvi niz hitova koji to, nažalost, nikad nisu bili – troublegumovski tandem pjesama ‘Turn’, koja s blagom otuženošću molovski puni svodove pretijesnog prostora. “You turn and face the strange /You turn and face yourself…/ Barging Into the presence of God…”. Bez lažne utjehe. Bez slatkih flastera i religioznih opijata. You’re on your own, baby. I nakon okreta prema samome sebi još ‘Knives‘, koja u toj osamljenosti daje milijun razloga za revolt. Nakon Troublegumа slijedi dvanaestogodišnji skok kroz povijest irskih terapeuta do albuma One Cure Fits All – ‘Rain Hits Concrete’. Ne znam, možda griješim, ali asocijativno sam se sjetio albuma Bleach i prvih, srčanih početaka grupe Nirvana, kojima intravenozno dodate transfuziju Killing Jokea te kerozin. Nakon ‘Our White Noise’ s istog albuma nastupa vrijeme za ponovni povratak u devedesete. ‘Die Laughing’. Ludilo može zvučati artikulirano i poticajno, zar ne? I hitovski inspirativno te dovede ljude do toga da se aktivno uključe u ciklus koncertne razmjene između izvođača i publike. I Slovenci, dragi moji! I mi Slovenci nismo imuni na dobru glazbu. Nakon ‘Potato Junkieja’ vrijeme je za provjeru naše političke angažiranosti te empirijski dokaz da je svjetska politika vrijedna verbalnog napada – ‘Rock You Monkeys’ udari punom snagom po Bushu i njemu srodnoj gamadi. Politički kritično. Angažirano na način koji mogu samo iskusni mačkovi. ‘Brainsaw’ nas vrati opet u sfere poznatijih zvukova, a nakon ‘Polar Beera’ i ‘Evil Elvisa’ fenomenalna izvedba Infernal Love uspješnice ‘Stories’ usijava zrak do stupnja kulminacije i višestrukih orgazama. “Happy People Have No Stories…”. Za zakletе štovatelje starih Therapy? slijedi neizostavna melodija ‘Teethgrinder’, za mnoge jedina slušljiva skladba s undergroundaškog albuma Nurse, koja se lijepo slijeva s obradom grupe Joy Division – ‘Isolation’, na kojoj se uz Andyja u mikrofon odluči, posve bez za Sloveniju uobičajenih kočnica, zapjevati slučajni posjetitelj iz dvjestoglave publike. Redovni dio koncerta zaključuje skladba ‘Walk Through Darkness’ s One Cure Fits Alla. Naravno, ne ide bez nastavaka. Nakon bučnog pljeska i poziva na bis dobivamo još baladu ‘Diane’, koja bez čelističkih umetaka zvuči poprilično sirovije, ali ništa manje slatkasto. Razinu šećera u krvi stilski udarno zaključuju ‘Nowhere’ i neizostavni ‘Screamager’. Nakon toga se mogu upaliti samo svjetla, a tko je nezadovoljan, za to može kriviti samo sebe.

Therapy? su dokazali da su uspješno prošli test vremena. Oštrina i lucidnost te cinizam i melankolija, godine iskustva i prije svega srčana glazba daju im pečat neizostavnih branitelja starih vremena, a evolucijskom usmjerenošću u glazbenom izrazu definitivno su uspjeli premostiti most među generacijama. Među punkerima i metalcima. Među grungerima i kvazialternativcima. S porukom da su tu i da još ne misle otići te prepustiti pozornicu mlakim imitatorima. Publika je pokazala pravu mjeru odzivnosti i koncertne hrabrosti, a jedini minus je malenost i tijesnoća prostora. Pa što? Therapy? su u klupskoj atmosferi sposobni za još veću intimu s vama koji planirano ili sasvim iz dokolice zakoračite pred njihov streljački vod. Nema mjesta za apatiju. Definitivno vrlo uspješno utaživanje sve većih koncertnih apetita!