Thin Lizzy – ples u mjesečini, ali s velikim dugom (2008)

Lokacija: Beč / Arena / Austrija
Datum: srijeda, 08.10.2008

Listopad 2008! Thin Lizzy kreću na europsku turneju s Uriah Heep, no prije toga odsviraju još četiri koncerta bez Uriah Heep. Među njima je i nastup najavljen u Beču, koji je za Slovence, od svih potvrđenih lokacija, cjenovno najprihvatljivija opcija za odlazak na koncert.

Danas Thin Lizzy nikako nisu oni Thin Lizzy koji su u zlatnim danima druge polovice sedamdesetih osvojili srca rockera. U postavi nema Phila Lynotta. Dakle, nedostaju srce i duša grupe. Među preostalim ruševinama nekadašnje postave najviše odjekuje ime Scotta Gorhama, gitarista koji se grupi pridružio prije svih koji danas čine postavu, Lynottu i društvu najranije, i to na ploči “Night Life” (1974). Gitarist i vokal John Sykes (Badlands, Blue Murder, Tygers Of Pan Tang, Whitesnake) za dlaku je uhvatio vezu s Thin Lizzy kad se upisao na ploči “Thunder And Lightning” (1983). Bubnjeve kod Lizzy danas lupa jedan od najbučnijih bubnjara na Zemlji. To je Tommy Aldridge, koji danas djeluje po principu nekakve plutajuće licence za pomoć grupama bez bubnjara na turnejama. Nekakvu sudbonosnu povezanost šahovskih rokada današnjih Thin Lizzy s Whitesnake ne obilježava samo Tommy Aldridge, nego i Sykes, a naposljetku i odlazak Marca Mendoze iz Thin Lizzy prošle godine, kojeg je u postavi odnedavno zamijenio Francesco DiCosmo, kratkohlačnik talijanskog podrijetla.

DEALER: 20.30-21.30
Bečku Arenu su oko pola devet navečer počeli zagrijavati lokalni mataori Dealer. Kvartet s dvije gitare ponudio je iskustvo mješavine prljavog hard rocka, tvrđeg riffovskog pristupa, što je naravno diktirala karakterna osobina postave grupe s dvije gitare. Zamisli udarne i jezgrovito kratke komade koji plove na osnovnom rock n’ roll drive-u, a uz koje se lijepi predznak prljavštine Rolling Stones, čak i Ramones. K tome dodaš još tračak Motorhead, osobito po ritmičkom štropotanju Rickenbeckera, a nisu mu strane ni šetnje po bluesu. Dakle, rock n’roll drive s jasnim dodirom namjerne razglašenosti. Dealer su dobili puno vremena da se pokažu pred publikom. Svirali su cijeli sat. S obzirom na to da su domaći, publika ih je primila otvorenih ruku. I za nas “laike i prolaznike” bili su iznenađujuće zanimljivi, s obzirom na opću apatičnost i blijedu narav austrijskih grupa koje se pokušavaju u rocku. Zvučna slika, koja nije bila optimalna, s lošije čujnim vokalom, nije toliko smetala, s obzirom na punkoidni akcent grupe. No ipak nije prošlo bez promašaja. Pjevač/basist je nekoliko puta promašio za pola tona na bas-gitari, a uši naviknute na sve to pogubno jednostavno to nisu mogle preslišati. Inače, silno zahvalan nastup uvjerljive doze rock n’ rolla, koja slijedi nasljeđe gore opisanih sastava. Dakle, sat čekanja na Thin Lizzy prošao je lakše nego što smo očekivali.

THIN LIZZY: 22.15 – 23.35
Roadieji su nevjerojatno brzo pripremili pozornicu za legende. Mogli su nastupiti točno u 21 sat i 45 minuta. Ali to se nije dogodilo. Pustili su nas da čekamo. Pola sata. I nevjerojatno. Arena se znatno napunila, a u prvim redovima ljudi su se doslovno gurali. Iznenađujuće. No u publici se čulo i prave rockere koji su se dovezli iz Mađarske, Slovačke i Hrvatske. Oni su tijekom nastupa Thin Lizzy naravno izdvojeno ludovali s grupom.

Sat se okrene u trenutku kad na pozornicu dokaklju dečki. Publika podivlja! Ne mogu to shvatiti. Ljudi nisu zaboravili Thin Lizzy. Svjetla se upale, momci otvore koncert elementarnim riffom rock n’ rolla, pravom mini definicijom poante rock glazbe. Jailbreak!

Pa istražimo pojave na pozornici i malo “ispod kože”. Trojica momaka postojeće postave prešla su dug glazbeni put na pozornici i spadaju među definitivne legende. Počnimo od Johna Sykesa. Sykes je u Thin Lizzy preuzeo ulogu vokala, što je najmanje zahvalno što ti se može dogoditi. Gubitak Lynotta za Thin Lizzy naime nije ništa manji nego, recimo, u slučaju Motorhead, kad bi ostali bez Lemmyja. Tko bi zamijenio Lemmyja? Kakva ideja? Nemoguća misija. Pa i kod Thin Lizzy jako miriše na to. No Sykes nekako jedva dostojno vuče boju glasa u smjernicama slavnog pokojnog buddyja, trudi se nosljati i trudi se biti prljav. A pitanje je ne bi li takav prosječan način i prosječan konačni učinak uspijevao baš svakom prolazniku kojeg sretneš na ulici. Sykes je danas u Thin Lizzy unio dašak sjaja, čemu ga je u godinama službe u Whitesnake naučio naravno David Coverdale. Sykesu takav stil silno paše i kao takav se tako i ponaša na pozornici. Čovjek je odlično očuvan, njegova kosa boje Borisa Beckera još je uvijek gusta, ima vitku figuru, lančiće oko vrata, blistave narukvice. Zanimljivo je da je navukao radije bullere nego čizme. Sykes uživa u pozi­ranju i kao takav je za Thin Lizzy gotovo previše lijep.

Njegova suprotnost je najstariji preživjeli član Thin Lizzy, Scott Gorham. On daje dojam uglađenog gospodina koji se uzdržava kao batler u dobrostojećem kućanstvu. Također bez suvišnih kilograma, odlično očuvan. Gorham se ni na koji način ne pokušava dodvoriti masi ugađanjem ili privlačenjem pozornosti, a uloge za to su u grupi ionako jasno raspoređene. Legenda je suverena u svemu. S izvanrednom esencijom i karizmom. Gorham je pravi prototip rock ikone!

Treći na ljestvici hijerarhije je legendarni Tommy Aldridge, koji se u karijeri izdržavao kao član Ozzyja Osbournea, Black Oak Arkansas te sastava Pata Traversa i Teda Nugenta, a neki od vas imali su čast vidjeti ga prije dvije godine u Ljubljani, gdje nas je posjetio s Whitesnake. Dok Sykes i Gorham gule svoju vjernu gitarsku opremu, koja već desetljećima ne zna zatajiti, unatoč tome što joj se vidi točkasta izblijedjelost, ogrebotine i ogrebovine vjernog službovanja za dobrobit rocka, beskrajno bučni bubnjar Aldridge na put je ponio samo osnovni set bubnjeva, koji je najmanje upola manji od onog što smo vidjeli u Ljubljani s Whitesnake. Dva bas-bubnja naravno nije zaboravio ponijeti. To je učinkovito uključio u glazbu Thin Lizzy. Ubacivanjem dvostrukih bas-bubanj linija u osnovne okvire skladbi. Da Thin Lizzy to zapravo ne trebaju, to je druga priča, koju radije čuvamo za rasprave na glazbenim forumima ili barske seanse uz vrč piva. Aldridge je tijekom koncerta odigrao tipičnu predstavu. Životinja za bubnjevima open! Vidio si samo crvenu afro nakovrčanu potrojenu “Ginger Baker” perjanicu, koja se meša, povremeno od užitaka i napora krajnje nagrđeno lice i dvije ogromne pipke koje su mučile set bubnjeva. Nije prošlo bez solo točke koju mirne duše nitko ne bi propustio. Odmah nakon skladbe Sha-La-La. Tipičan set za Aldridgea. U međuvremenu sam otišao po plastičnu čašicu hladnog kofeinskog napitka Coca Cole i skratio si muke već viđenih predstava.

Četvrti član grupe je mladac tipično plastičnog i “u želji da se svidi većini” umjetnog osmijeha, koji u dobrih sat i 20 minuta, koliko je koncert trajao, ni na trenutak ne nestaje s lica. To je Francesco DiCosmo, koji je zamijenio Marca Mendozu prije godinu dana. Ako opet ocijenim njegovu vlasišnu situaciju, kao najmlađi član postave mogao se pohvaliti daleko najsjajnijim čelom. Tijekom koncerta održavao je kompaktnost i čvrstoću podvozja glazbe Thin Lizzy. Kao čovjek koji je najniže rangiran na hijerarhijskoj ljestvici, samo je mudro pazio da se ne približi snopu svjetlosti u kojem bi ga netko mogao proglasiti filmskom zvijezdom, a Sykes bi ga zbog toga posljedično izbacio iz benda. Ljubazan dečko ispunjavao je samo svoju golu zadaću u grupi. Bez presežaka.

Dvojac Gorham/Sykes naravno zatvorenih očiju vlada karakterističnim tercnim harmonijama koje su izgradile ime Thin Lizzy i zauvijek ga nepovratno upisale u abecedarij najvećih imena rock glazbe. Solaže su ravnopravne, riffanje usklađeno. Sykes nikako ne podsjeća na Lynotta vokalno. Što se toga tiče, bio sam jako “napumpan” kad sam došao na koncert, jer su ljudi tvrdili da je Sykes vokalno izrezani Lynott. Daleko od toga. Tako može pjevati svatko tko pokušava oponašati Lynotta. Možda bi čak i Thin Lizzy opsjednuti Mat Sinner (Sinner, Primal Fear), kojeg poznaju uglavnom metalci, danas bio idealniji vokalist za Thin Lizzy. U tom bi slučaju Lizzy ubili dvije muhe jednim udarcem. Sinner bi istodobno s pjevanjem svirao bas, Sykes bi se prebacio samo na gitaru i dobili bismo kvartet koji bi u takvom obliku i u cjelokupnom zbroju bio mnogo bliži Lynott eri Thin Lizzy. Hja, hipoteze su vrlo zanimljive, a stvarnost je obično (često nažalost) vrlo drukčija.

Da “zaključim”. Rutina i ništa više. Zvuk jako loš. Sykes s vokalom slabo čujan, gitare nisu bile jasne, patile su harmonije i solaže, a Aldridge je preglasio sve što se uopće dalo preglasiti. Unatoč tome kojih 600 ljudi veselo je sijevalo u mozgu, osobito u prednjim redovima. Ljudi su pozdravili i nagradili grupu raspojasanim vladanjem tekstovima, koje su zajedno pjevali sa Sykesom i tako pomogli podići sveopći osjećaj rutinske praznine nastupa Thin Lizzy na viši nivo. Sljedeća stvar koja me jako razočarala i odvratila od posjeta još kojem koncertu ove postave jest to da su momci s dodatkom svirali svega sat i dvadeset minuta, i to za cijenu od 35,00 €, koliko je iznosila karta za koncert. Mama mia!

Nadalje, Sykesovo zvjezdarenje iskrilo je i u činjenici da je nas fotografe ispod pozornice potjerao odmah nakon završetka skladbe Waiting For An Alibi, dakle druge na set listi. Organizator Nova Music prethodno je dao upute da se smiju fotografirati prve tri skladbe (naravno bez fleša). Tko zna, možda je Sykes preskočio školske sate na kojima su učili brojanje. Momci su štedjeli snagu vrlo svjesno, što je dokazao i potez da su iz izvedbe izbacili skladbe Rosalie i Massacre, koje su bile uvrštene u repertoar. Zašto, nikad neće biti jasno. Očito im je puka figa stalo, a da su barem previše kratak koncert produžili za deset minuta.

Na koncertu se naravno isticao munjeviti početak s Jailbreak, Waiting For An Alibi i Don’t Believe A Word, odlično je godila nostalgična Dancing In The Moonlight, a točku najveće zagrijanosti koncertne izvedbe dosegnuo je niz skladbi Southbound i Sha-La-La. Nakon solaže na bubnjevima atmosfera se nekako izgubila u dvorani, a momci su je ponovno uspostavili s Cowboy Song, dok je koncert opet oživio u završnoj Boys Are Back In Town, koja je podžarila prisutne u dvorani da su opet iz sebe ispustili nešto više povratnih decibela, koji su Sykesu i društvu naravno bili više nego po volji.

Dodatak je po izboru bio iznenađujući i pisan ponajviše na kožu virtuoznosti Johna Sykesa. Počeo je skladbom Cold Sweat (“Thunder And Lightning”, 1983) i završio porcijom tercnih gitarskih harmonija o kojima smo još dugo poslije sanjali u svojim glavicama, skladbom Roisin Dubh (Black Rose) A Rock Legend. Ukupno dakle samo 16 skladbi i laku noć. Zanimljivo je pritom saznanje da Thin Lizzy ne uvrštavaju na popis Whisky In The Jar, skladbu kojom je Metallica vratila zanimanje masa za Thin Lizzy kad je u devedesetima tu skladbu ponovno vratila na ljestvice radijskih postaja i vrtnju spota na MTV-ju.

Dakle. Odlazak na Thin Lizzy nakon ovog iskustva nije obvezujući. Zapravo ti nakon takvog iskustva uglavnom ostane samo moralno zadovoljstvo da si vidio legende na pozornici, koje još dugo nisu sposobne stvoriti magiju koja je vladala s Philom Lynottom. Takva je to stvar kad više nema ni srca ni duše. I ovaj je koncert stoga još jednom dokazao kako je golem gubitak za glazbeni svijet Lynottov prerani odlazak na Jelisejska polja. To je bio onaj nastup koji je zbog nedoživljenosti, kojoj je kumovala prevelika rutina i ležernost zaglavljivanja mozgova članova postave u šaci stare “Lynott” slave, ostavio gorak okus, koji nije uspjela potpuno isprati iz usta ni prva porcija Red Bulla izmučenog posjetitelja koncerta, tijekom vožnje na povratku u rodni kraj.