Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Zbilje / Zbiljsko jezero / Slovenija
Datum intervjua: 23.06.2016
Tilen Hudrap zasigurno je onaj slovenski glazbenik koji živi san svakoga tko se u Sloveniji žanrovski bavi čarolijom metal glazbe. Prije tri godine, nakon dugih godina sviranja u mnogim slovenskim metal bendovima, pridružio se američkim speed/power metal ikonama Vicious Rumors, nedavno je postao član njemačke thrash metal institucije Paradox, pomogao je odraditi koncert legendarnom sastavu Testament na festivalu u kanadskom Montrealu, a toj bajci ne nazire se kraj. Cijela metalska i, napokon, nemetalska Slovenija može biti istinski ponosna na ovog izuzetnog čovjeka!
RockLine: Tilene, čast mi je što sjedimo ovdje i možemo čavrljati o tvom glazbenom putu, o glazbi uopće. Već od samog početka, dok si stvarao u prvim sastavima poput Wartune, Thraw, Scepsis, Keller itd., dao si do znanja da u tebi tinja iskra kakvu mnogi glazbenici nemaju. Svojim ostalim angažmanom, i u ulozi koncertnog promotora i organizatora kroz više od 10 godina, već si davno postao važan stup slovenske metal scene, koji nove oduševljene ljubitelje teških zvukova zna usmjeriti k samoj biti i iskonu priče o metalu, da ga počnu otkrivati i istraživati na pravom mjestu. To što si se pridružio takvim legendama kao što su američki speed/thrash metalci Vicious Rumors i njemački teutonski thrash metalci Paradox, što si uskočio u pomoć na koncertu legendama Testament, to su stvari o kojima svi sanjaju, a do kojih stižu samo odabrani. Što možeš reći o svojim počecima?
Tilen: Svoje rane lokalne sastave osnovao sam u prvim godinama na prijelazu u novo tisućljeće, kasnije sam prešao u koruški death/thrash metal bend Wartune, pridružio sam im se ljeti 2004., točno prije 12 godina. Moj glazbeni put kao takav naravno seže još puno dublje u prošlost. Sredinom devedesetih (prije više od 20 godina) upisao sam glazbenu školu, traje dvadeset i druga godina mog aktivnog bavljenja glazbom. Moj prvi ultra kontakt s rockom/metalom uopće (svjestan) dogodio se 1992. na legendarnom »tribute to« događaju posvećenom smrti velikog Freddieja Mercuryja. Tada sam bio u fazi prvog doživljavanja glazbe kao takve, koncert smo gledali zajedno s ocem (koji je jedan od većih fanova Status Quo, uskoro sam i ja upoznao njih – ploča »Blue for You« i live album iz legendarnog Apolla imali su velik vizualni i glazbeni utjecaj na mene). Slijedili su Thin Lizzy s njihovom malo manje komercijalno prepoznatljivom pločom »Johnny the Fox, plus (logično) svi albumi Deep Purple. Uskoro me stric odveo do glazbe Grateful Dead i objasnio pojam »wall of sound«, što je bio moj prvi kontakt s malo »odvaljenijim« stvarima. Već na samom početku bio sam »ne-jednostrano« usmjeren što se glazbe tiče. S tim u vezi imam postavljen red kojeg se držim oduvijek. Primjer: svatko za sebe bez imalo sumnje zna što mu je najdraža hrana, ali ne konzumira baš svaki dan samo i isključivo tu. Isto je u glazbi. Metal je moje vodilo u životu, slušam ga i živim svaki dan, još otkad sam bio klinac u osnovnoj, metal definira moj individuum, ali to naravno još zdaleka nije sve što slušam. Hrana i glazba su u redovitoj korelaciji. Hranu rado dobro začinim ekstremnim/različitim i egzotičnim začinima…tako i svoju glazbu rado začinjam na tisuću i jedan način. U samom metalu oduvijek slušam baš sve moguće žanrove (to je jedini put do toga da taj žanr zaista razumiješ) i ne pravim razlike. Imam žanrove koje preferiram i one koje ne mogu baš probavljati na dnevnoj bazi, naravno, ali baš sve poštujem. Glazbena škola imala je na mene utjecaj u klasičnom smislu te riječi (Buddy DeFranco, Bennie Goodman, Buddy Rich, plus baš svi klasični autori, od kojih posebno mjesto dajem Haydnu, Wagneru, Brahmsu i Händlu), ali joj ne pridajem posebnu važnost u smislu osobnog glazbenog rasta u cjelini. Ako išta, prije obrnuto. U puhačkom orkestru svirao sam dosta godina, sviranje sam nastavio do 2005., kad sam sudjelovao i na svjetskom prvenstvu u Nizozemskoj u gradu Kerkade. U to je vrijeme moj metal rad obuhvaćao 90 (i više) posto mojih aktivnosti i jednostavno nisam imao više vremena. Nakon svjetskog prvenstva u Nizozemskoj zaključio sam poglavlje aktivnog sudjelovanja u klasičnoj glazbi. Uz bas gitaru redovito sviram paletu ostalih instrumenata, oduvijek. Multiinstrumentalizam je izuzetno važan za glazbeni razvoj, biti ograničen samo na jedan instrument… bila bi jednostavno šteta.
RockLine: U to je vrijeme Slovenija metalski ustajala, pojavio se i prvi metal časopis, Paranoid…
Tilen: Da. Slovenija je zapravo u metal smislu počela doživljavati (neočekivan) procvat. Definitivno su tome pridonijeli reunioni Iron Maiden, Destruction, Agent Steel (i još mnogih drugih), koji su ponovno puhnuli metalni vjetar na tek djelomično gorući plamen. Pogotovo u razdoblju od 1999. do 2003. Stvarno posebno razdoblje za slovenski metal u smislu izgradnje, ne toliko samih bendova. Na Koruškom naravno nije bilo nikakvog aktivnog događanja, osim jednog, dva događaja godišnje. U maloj lokalnoj glazbenoj trgovini Gogo Music tada smo provodili sate i sate, bila je jedina glazbena trgovina koja je na svojim malim policama nudila više od tri metal benda, tamo smo se u osnovnoj školi okupljali nakon nastave i vrtjeli metal. Vjerojatno je pomoglo i to što je ondje kao srednjoškolka radila moja sestrična, ograničenja glede glasnoće nikako nije bilo. To je bio početak svega zaista konkretnog za našu generaciju s vlastitim angažmanom. Školski radio u osnovnoj bio je svako veliko odmor zametaliziran. Na početku sam slušao isključivo engleske bendove, ponajprije NWOBHM predvođen Iron Maiden i nekim sastavima koje sada klinci ponovno otkrivaju, a tada su bili posve zaboravljeni (Satan, Angel Witch, Jaguar, Demon, TOPT, Gogmagog itd.), te stare britanske bendove iz 70-ih, nekih tri ili četiri godine nisam htio čuti ništa drugo. Naravno, brzo sam shvatio da to nije baš optimalno, cijelo sam vrijeme slušao i druge stvari (smijeh). Tada, pisala se 2001./2002., osnovali smo i svoj prvi bend, a lokalna scena počela se dizati. Neko smo vrijeme u prvom bendu izvodili isključivo komade Iron Maiden, kasnije smo stvarali u kratkotrajnim lokalnim projektima. Sve sam to ugasio nakon što sam se ljeti 2004. pridružio Wartune. Oni su se upravo pripremali za snimanje svog prvog dema. 2004. i 2005. svirali smo posvuda po Sloveniji, a krajem 2005. razišli smo se s bubnjarom i gitaristom. Zaputili smo se u glazbeno eksperimentalne vode, pisao sam o neobičnim temama i konceptima, kasnije su došle godine kad su svi prog. death bendovi (Cynic, Atheist, Pestilence itd.) napravili reunion, a već davno prije toga povezivali su nas s tim imenima…zvučali smo prilično neobično, što nam je uvijek bio plus. Pridružio nam se moj dugogodišnji kolega Lenart Mlinar, odličan bubnjar, vrhunski, jedan od najboljih slovenskih metal bubnjara, rođen s osjećajem kakav posjeduje malo tko uopće. Trenutno se ne bavi glazbom aktivno, što je velika šteta, takvih ljudi kod nas nedostaje. Da preskočim godinu unatrag, u 2005.; stvari su se odvijale ekstremno brzo. S 12, 13 godina već sam svirao u bendovima koje smo osnovali baš u tim godinama, s 15 sam se već pridružio Wartune, svi članovi bili su 4-9 godina stariji, ali to me nije priječilo: bio sam mlad, agresivan, a death/thrash metal (s primjesom blacka u trenucima) bio je savršena mješavina koja naravno djeluje i danas, mnogo godina poslije. Za baš sve se naravno trebalo boriti. Iz potpune nule. Klinac iz mjesta Ravne na Koroškem, gdje ne poznaješ nikoga drugog. Ništa. Što ćeš u Ravnama? Nema klubova, nema glazbene »scene«, nema alternativne glazbeno-kulturne povijesti. Na Koruškom je u zadnjih 25 godina bilo tek par metal bendova, koji su propali nakon dvije, tri godine djelovanja i samosažalijevanja kako »ništa nije moguće«. To nije baš dobra putna oprema. Sportaši imaju trenere, prostore, sponzore, privilegije; lako je uspjeti u plivanju, odbojci itd., gdje postoji 60, 70 godina duga tradicija, u klasičnoj glazbi itd. uz potporu glazbene škole… A tko ima smjernice za metal glazbu? Nitko. Za baš svaku stvar koju sam postigao grebao sam krvlju i znojem i isključivo i samo vlastitim rukama, idejama i vlastitim vodilima. Kakve veze? Ne postoje. Ovo nije Ljubljana, ovdje nema Metelkove itd., ovdje ne možeš odsvirati metal koncert četiri ulice od svoje zgrade; bili smo usred ničega (i zapravo još uvijek jesmo), Ravne su slovenski industrijski ekvivalent engleskog Birminghama i to nam je, usprkos preprekama, uvijek davalo dodatnu volju i ponos. Zvukovi metalnih nakovnja iz željezare…čelik i metal dio su koruške krvi, metal nam teče venama, teško nas je slomiti. Put do svega što sam stvorio bio je takav da si ga nitko ne može ni zamisliti ni predočiti (s izuzetkom onih par ljudi koji su moj put pratili od samog početka). Kako god, u godinu dana nakon mog pridruživanja digli smo s Wartune takvu prašinu da nam je uspjelo doći na Kaltenbach, austrijski open air festival, gdje smo dijelili pozornicu s legendarnim Nijemcima Destruction, Šveđanima Dissection, koji su tada upravo napravili reunion nakon Jonova izlaska iz zatvora, svirao je još poneki stvarno odličan sastav. To je bilo moje prvo međunarodno iskustvo na »pro« razini. Nakon tog festivala i činjenice da je mlad koruški bend svirao s takvim imenima (o čemu bi se par godina prije moglo samo sanjati) počeo sam razmišljati pragmatičnije i početi gajiti misli poput: »i ovdje je moguće postići nešto izvan serije.« Kasnije sam sa slovenskim bendovima svirao po Europi već godinama prije Vicious Rumors (ogromno puta u Austriji s Wartune, u Njemačkoj, Italiji itd. s Keller, u Španjolskoj s legendarnim Jamesom Riverom i Metalsteel, u Belgiji itd.).
RockLine: Okej, za kontrast uzmimo 2016. i pokušajmo usporediti današnju slovensku metal scenu s vremenima kad se scena dizala, dakle od 1999. nadalje, kad je krenuo prvo death metal revival, nakon njega thrash metal revival i tako dalje… Kako doživljavaš slovensku metal scenu danas, 2016., a kako prije 15 godina?
Tilen: U jednom od svojih razmišljanja, koje sam prije godina zapisao u jedan od svojih dužih uvodnika za Paranoid, mogu reći da je scena 1979. bila slična kao 1999. Godine 1979. pojavio se NWOBHM, slijedio je procvat žanrovskih grana metala. Do 1984. trajao je početni udar. Godine 1999. situacija je slično procvjetala do 2004., kad smo dobili svoj prvi open air fest, Metal Maniju, pa prvi međunarodni festival Metalcamp, prve kvalitetno producirane i izdane albume (i međunarodno, recimo kratko postojeći Supremacy itd.). Od 1985. do 1988. vladalo je zlatno doba. Ovdje je bilo slično. I prije je sve bilo u usponu, ali zlatno doba bilo je između 2005. i 2008. Pogotovo 2008. thrash (i ostala) metal scena bila je toliko jaka da je postojala skupina od cca 100 ljudi u Sloveniji koja je išla na baš svaki lokalni metal koncert (po cijeloj Sloveniji) i pokazivala ultra podršku zbog koje je lokalna scena zaista živjela. Taj se fenomen kasnije nažalost izgubio i izbrisao (ljudi pač »odrastu«, zar ne? Pogotovo oni koji najglasnije viču (smijeh). Nakon 1988. bilo je slično kao nakon 2008. Stvari su krenule nizbrdo. U devedesetima su došli novi načini razmišljanja, glam je pregazio sam sebe (iako su početkom devedesetih baš svi bendovi još bili komercijalno uspješni, nakon 1993. počeo je strm pad), slično je bilo nakon 2010. s thrashom, premda je opstao i još je uvijek jak, odnosno jači nego ikad, ali ga je u metal »modi« zamijenio doom, kasnije svi kvazi 70’s revival bendovi, od kojih je probavljiv 1 na 40 itd. (kao i uvijek, u poplavi je teško naći zlatno zrno) i razni ostali »metal hammer« bendovi. Prve dvije godine, dakle 1990. i 1991., kao i 2010. i 2011., taj se trenutak cvjetajuće scene još nekako vukao, pogotovo glede kvalitetnih izdanja, no kad je došla 2012./13., stvari su zaista krenule nizbrdo (paralela s 1993.). Devedesete ipak ne podcjenjujmo: death, njemački power/heavy, određeni prog. bendovi i mnogo eksperimentalnih žanrova, plus naravno drugi val black metala itd., sve je to cvjetalo i zapravo bilo na vrhuncu baš u devedesetima. Wacken Open Air, Bang Your Head i Summer Breeze, tri glavna njemačka open air festivala, nastali su u devedesetima. U svakom »teškom« razdoblju nađu se iznimke i metal u devedesetima zapravo je cvjetao, samo se premjestio korak ili dva niže u underground, što je apsolutno dobro. A 2016.? Stvar tone. Ljudi se neodzivno i apatično kreću naokolo, unatoč tome što izgleda kao da je sve u najboljem redu. Festivala je ogroman broj, događaja uopće je ogroman broj. Recimo, sasvim specifično za Sloveniju: svaki malo veći bend dođe u Sloveniju odsvirati koncert. Nekad smo se vozili na gotovo svaki drugi internacionalni koncert barem do Graza, ili negdje dalje. Sada možeš birati između Ljubljane, Nove Gorice, Kranja itd. na tjednoj bazi, sve se to zapravo vuče već zadnjih 4-8 godina… Novo je i to da društvene mreže imaju takav utjecaj na scenu. Facebook i Instagram »pojeli su sve«. Ako se toga ne primiš i recimo si promotor, koncertni organizator, danas si izgubljen. To je problem. Ljudi su na Facebooku. Neprekidno. Tamo vise. Tamo si stvaraju živote. Odande se ne miču, žive u paralelnom svijetu. I sad, ako stvarno izravno odgovorim na pitanje. Stvar je tužna. Pravog duha nema. Ja ga ne osjećam. U svim žanrovima koji spadaju pod zajednički pojam heavy metal (kako bi rekao legendarni Neal Kay). Kod ljudi koji se nanovo uključuju u metal scenu ne osjećam onu energiju koju sam osjećao 2001., 2002., 2003. ili prije. To nije stvar godina ili toga da smo puno stariji (tko bi još stariji vjerojatno rekao isto za osamdesete itd.) Ljudi su jednostavno postali razmaženi. YouTube omogućuje baš sve. Da sve vidiš, čuješ…unaprijed…nema više čara, nema iščekivanja, kad nisi unaprijed znao što će se dogoditi na koncertu. Stariji znaju o čemu govorim, o vremenima kad smo se pitali o svakom komadu, o tome što će se dogoditi na pozornici, očekivali smo pakao uživo. Mjesecima sam čekao videokazetu »Live After Death« i sanjao o tome kako komadi koje sam prije toga mjesecima slušao na audio »live« albumu izgledaju u vizualnom obliku. Nema više prave energije i stvari se izvode bez duše. Ako to usporedim sa scenom (samo) prije osam godina, mogu upotrijebiti samo jednu riječ. Poražavajuće. Osim toga, u Sloveniji smo osuđeni na to da je ovdje poplava »pametnjakovića«, koji su u stvarnom životu tek približak onoga što predstavljaju na internetu, gdje im je glavno životno zanimanje da »mrze«, što u tako maloj državi kao što je Slovenija uspostavlja neku zaista čudnu energiju. Ljudi se »čudno« gledaju na koncertima, svatko poznaje svakoga, svatko ima o nekom drugom mišljenje koje je stvorio na temelju sasvim »x« osoba i smatram da je sve to najrazornije, nema više prave komune metala, barem one prividne, koja je nekoć postojala. To je inače utopija, koja je prije doba društvenih medija još nekako funkcionirala i koju ljudi zamišljaju pod oznakom »metalsko bratstvo«, a koja, kao što rekoh, nikad nije postojala u stvarnosti. Nigdje. Ni u prošlosti. Ako pogledaš razdoblja uspona Bay Area thrash metal scene, NWOBHM buma, njemačkog teutonskog thrash metala, floridskog death metala, posvuda je bilo svađe među bendovima. Kad razgovaraš s ljudima koji su te scene stvarali, vidiš da je stvar potpuno drugačija od onoga što ljudi čitaju u magazinima ili na internetu. Mi sanjamo o nekim bratstvima u metalu, ali toga jednostavno nema. Često želim tu (realnu) situaciju izbaciti iz glave. Konstantno slušam, stvaram glazbu, neovisno o svemu. Pokušavam preskočiti tu razinu, udaljiti se od nje. Zapravo se ni ne osjećam dijelom toga u smislu u kojem sam se osjećao prije 10, 15 godina.
RockLine: Prebacimo se drugamo. Gdje se dogodila prijelomna točka tvoje karijere, kad te veliki Geoff Thorpe (Vicious Rumors) pozvao u sastav na stalno mjesto basista? Kada i kako se to dogodilo?
Tilen: S obzirom na to da će svi konzumenti sadržaja Rocklinea ovaj intervju čitati preko interneta, predlažem da si o tome pogledaju intervju s Geoffom i mnom na YouTube kanalu s pojmovima za pretraživanje »Grom Metaldays edition 2013« (video smo pronašli na poveznici https://www.youtube.com/watch?v=yeXEgp6DjTo , gledanje intervjua između 15:30 i 21:00!!!)
RockLine: E, to se lijepo čitalo, zar ne?
Tilen: Svakako. Zazvonio je telefon. Američki broj. Kako god. Javim se. S druge strane Brian Allen. Rekao je: »Sredinom srpnja smo headlineri WU showa na Bang Your Head!!! festivalu s Candlemass, Tokyo Blade i još par bendova, s nama će nastupiti i sin Carla Alberta (pokojni pjevač sastava Vicious Rumors i jedan od najboljih heavy metal frontmena svih vremena, op.p) Kevin!« U dvorani će biti par tisuća ljudi!«Tome je trebala slijediti 3 tjedna duga turneja. Unatoč tome što je Brian više puta tvrdio da misli krajnje ozbiljno s tim pozivom, nisam mu htio vjerovati pa sam odvratio: »Dobro, kad me nazove Geoff Thorpe, vjerovat ću ti!«. Nakon dva sata na mom se zaslonu pojavi drugi američki broj. S druge strane bio je legendarni Geoff Thorpe, koji je rekao: »Vidio sam tvoje snimke. Želim te u ekipi! Imam opcije s mnogo Amerikanaca, ali želim tebe! Imaš vremena? Poslat ću ti set listu s komadima koje ćemo svirati na koncertima, da ih naučiš. Jesi li za?« I to je bilo to. Nisam ni razmišljao, odmah sam pristao. Manje od mjesec dana prije festivala Bang Your Head!!! stigao je mail sa set listom, na njoj je bilo 34 ili 35 komada Vicious Rumors, glazbu Vicious Rumors poznavao sam do u detalje već i prije, mnogo, mnogo godina prije. U manje od mjesec dana naučio sam materijal, ali toj činjenici jednostavno nisam vjerovao sve do nastupa u Balingenu. Kad smo konačno zakoračili na pozornicu, atmosfera je bila naelektrizirana. Megalomanski koncert. Sljedeći dan imali smo »signing session«, sat na kojem smo dijelili autograme. Očekivali smo nekoliko desetaka ljudi, na kraju smo potpisivali dobrih tri četvrt sata. Nismo mogli vjerovati vlastitim očima. Kad smo se pojavili u prostoriji, mnoštvo ljudi odmah je počelo vikati: »Rumors, Rumors,…!!!« VR je naravno kultni bend u Njemačkoj. Slično nam se dogodilo u Južnoj Americi, kad smo sletjeli u Sao Paulo, a na aerodromu ogroman broj ljudi koji su dolazak Vicious Rumors u Brazil čekali godinama i godinama, neki desetljećima. Posteri, zastave, slike, naslovnice albuma, majice, pune ruke poklona…20 minuta uzvikivanja »Rumors, Rumors«… usred aerodroma u Sao Paulu su nešto što nikad neću zaboraviti. Nogometna utakmica. Ljudi koji znaju više o tebi nego ti sam kad razgovaraš s njima… Neopisivi događaji, pogotovo zato što je to inozemstvo, drugi kontinent. Nezamislivo. Tu turneju prešli smo cijelu zrakoplovima, zbog ogromnih udaljenosti između država (a i samih mjesta) u Latinskoj Americi, nezamislivi osjećaji i priče za 4 knjige. Za anegdote iz zadnjih 6, 7 turneja morali bismo napraviti dodatni intervju (smijeh).
RockLine: Taj koncert, kao i signing session u Njemačkoj, doživjela je i naša ekipa. Reci mi, gdje ste nabavili one striptizete koje su uskočile na pozornicu pred kraj vašeg nastupa u Balingenu?
Tilen: (smijeh) Govoriš o »incidentu« tijekom komada Soldiers of the Night, koji smo prekrstili u Strippers of the Night (smijeh). To je bilo potpuno iznenađenje. Horst, glavni organizator festivala Bang Your Head!!!, obožavatelj je Vicious Rumors još iz 80-ih. Tamo nastupamo isključivo zato što on tako hoće. Bili smo šokirani (pozitivno, dakako). A na pozornici sa strane naše djevojke otvorenih očiju i usta, kad na pozornicu utrče četiri mega vruće napola gole striptizete i počnu se trljati o nas usred sviranja? Možeš zamisliti? Ma da, naravno da možeš, bio si tamo (smijeh). Za nadodatak još par tisuća ljudi u hali. To je bio moj prvi koncert s Vicious Rumors. Dobar početak, zar ne? (smijeh)
RockLine: I tako si nepovratno očarao i začarao Geoffa Thorpea?
Tilen: Već sljedeći dan na Bang Your Headu rekao je da ga Steven Goodwin (prijašnji basist Vicious Rumors, op.p.) uopće više ne zanima, rekao je da takvu energiju nije osjetio više od 20 godina, pa me pitao želim li se pridružiti Vicious Rumors kao redovni i stalni član. Odmah nakon signing sessiona, u backstageu.
RockLine: Dakle, prešao si u ligu profesionalnih glazbenika.
Tilen: Da. Sviranje u bendovima ionako oduvijek shvaćam profesionalno. Glazba je sa mnom 24 sata na dan. U svim oblicima. Iako uz to radim ogroman broj drugih stvari. Podučavam, predajem, studiram, još uvijek pišem i priloge za Paranoid, bavim se s više projekata, radim na svom zimskom festu »WinterStrike«. Kod profesionalizma su stvari postavljene tako da se od tebe očekuje maksimum. Bilo u studiju ili na turnejama. Moraš biti ne 100%, nego 200% pripremljen i tu nema polovičnosti. Moje glavno zanimanje u ovom životu je dakle profesionalno bavljenje glazbom, a sve ostalo je naravno tome podređeno.
RockLine: Pa, i kako dobar glas daleko stigne, odjednom si se našao na pozornici s Testament, pridružio si se Paradox… Stvari su ipak u trenutku naglo krenule uzlazno.
Tilen: Odmah nakon europskog dijela turneje na kojoj smo predstavljali album »Electric Punishment« – najprije dakle po Europi – slijedila je izuzetno zahtjevna turneja po SAD-u, tamo sam proveo gotovo dva mjeseca. Uzduž i poprijeko prešli smo SAD, sa mnom je bio i Alex iz sastava Negligence, na cijelom touru i road tripu. To je bilo jedno od najluđih doživljaja u mom životu, s te je turneje slijedio i koncertni album, snimljen u Oaklandu, New Yorku… Već nakon samo dva mjeseca stalnog članstva u Vicious Rumors sudjelovao sam u službenom video spotu sastava. U roku od manje od godinu dana pojavio sam se na prvom albumu s Vicious Rumors. Ta turneja, na kojoj smo nastupili u nebrojenim saveznim američkim državama i gradovima (New York, Las Vegas, Oklahoma, Dallas, Houston, El Paso, Chicago, Indiana, Oakland/SF, Boston, dakle sva najveća tržišta, plus puno manjih američkih mjesta npr. Cudahy itd.), zaključena je u siječnju 2014. našim nastupom na danas već kultnom 70.0000 Tons of metal festivalu, gdje smo bili co-headlineri prvog dana s u cijelosti odsviranim Digital Dictator setom, prvi put u povijesti sastava. Stvari su počele teći zaista brzo. Postao sam prvi neamerički i time naravno prvi europski član u 37-godišnjoj karijeri sastava koji im se ikad pridružio i prvi glazbenik s područja jugozapadnog Balkana, ex-Jugoslavije, koji je nastupio na tom prestižnom festivalu, zapravo najprestižnijem metal festivalu na svijetu uz Wacken (no, na kraju krajeva, za 70 000 tons of Metal ulaznice koštaju između 666 i 2000 i više eura, rekao bih da je ovaj samo prestižniji, barem s financijskog gledišta (smijeh)…posebna je čast sa strane festivala svirati u sastavu kojeg festival takvog ranga iskreno poštuje i plaća da svira uz ionako ultra skupe troškove smještaja/putovanja benda koje moraju pokriti i za cijelu tehničku ekipu). Sve se to dogodilo u prvih pet, šest mjeseci mog boravka u Vicious Rumors. Istina je da sam pridruživanjem legendarnom i utjecajnom bendu kao što su Vicious Rumors dobio neki viši rejting, a moje je ime naokolo širio ponajviše producent sastava Juan Urteaga. Ne onaj producent kojeg bendovi plaćaju odnosno unajme da odradi svoje i ode kući, on je jednostavno naš brat. To je čovjek koji radi s Machine Head, Testament, Heathen, Exodus, mnogim svjetskim imenima i sastavima koji su utjecali na mene i s platinastima, milijunskim akterima à la Night Ranger, Ted Nugent, Rammstein. S njim radim redovito već godinama, uvijek je oduševljen mojim teškim radom i iznenađenje kad me nazvao nije bilo toliko veliko kao što bi bilo prije par godina. Na njegovu preporuku tako sam dobio poziv iz tabora božjeg saveza, Testament, a nakon toga nastupili smo u Kanadi pred tisućama i tisućama fanova. Na Urteagin prijedlog zazvonio je telefon, zvao je Eric Peterson, čovjek koji je napisao par mojih najdražih metal komada u povijesti i rekao je »trebam te, jedini si koji to može obaviti, Juan je rekao da si »the man for the job«. Testament su s obzirom na svoj status mogli umjesto Stevea DiGiorgia nazvati Franka Bella, Rexa Browna ili bilo kojeg starinu/veterana iz svoje dobne skupine. Nazvali su mene. Iskustvo da stojiš na pozornici sa sastavom koji je u karijeri prodao preko 14 milijuna albuma i smatra se jednim od najutjecajnijih u zadnjih trideset godina, sastavom koji je utjecao na tisuće glazbenika… potpuno je nerealno i neopisivo. Prvi komad Testamenta čuo sam kad sam imao 12 godina. Kao klinci svirali smo obrade Testamenta danima i danima, a odjednom sam bio tamo s Chuckom Billyjem, Ericom Petersonom i Alexom Skolnickom i tisućama ispod pozornice. 15 godina sviranja metala odmotalo mi se pred očima kad smo legendarnim Over The Wall otvorili koncert i odsvirao sam srednji bas dio, prije nego što je u legendarnu solažu stupio Skolnick metar od mene, a ljudi su se tijekom komada klali u mosh pitu. To je bio najluđi film u mom životu, na tako nešto te ne pripremaju stotine odsviranih koncerata koje sam prije toga odsvirao na više kontinenata s jednako utjecajnim bendom kao što su VR i prije toga lokalno. Testament su uz Slayer, Megadeth, Anthrax, Priest, Maiden, Sabbath, Machine Head i »novije« velike sastave à la Mastodon, Lamb of God, komercijalnije Nightwish, Sabaton itd. zapravo jedan od najvećih metal bendova na cijelom planetu. To ti govorim kao fan. O tom događaju mogao bih ti pričati još dva sata, od prve do zadnje minute. Neopisivo. Kad se tvoje ime nađe među glazbenicima koji su na bilo koji način surađivali s Testament kroz njihovu karijeru i uz tvoje ime stoje Eric Peterson, Alex Skolnick, Dave Lombardo, Chuck Billy, Gene Hoglan, Paul Bostaph, James Murphy, Zetro Souza… kad se u mislima vratiš na 13, 14 godina, odjednom ti više ništa nije jasno. Unatoč dvadeset godina u glazbi, takvi me trenuci uvijek vrate u dječje dane, kad sam lijepio postere na zid i mislio »hm, jednom ću i ja biti tamo, a neki klinac usred ničega gledat će mene na zidu i razmišljati na isti način«. Više ne možeš i s tim sam potpuno zadovoljan (smijeh), jer je to više nego što sam ikad očekivao, a s druge strane to sam prihvatio kao logičnu posljedicu svoje nepopustljivosti, znanja i dugih godina rada, vlastitim rukama, znojem i krvlju. Stvar je neponovljiva, to (Testament) je vrh planine koji mi daje unutarnji mir. Univerzalna energija nađe put. Direktno iz mjesta Ravne na Koroškem, heh. S najvećim poštovanjem i poniznom spoznajom da tu situaciju cijenim više od svega drugog ikada. Što se tiče Paradox: stigao je Charlyjev mail da ima cijelu 60+ minutnu demo verziju albuma snimljenu i aranžiranu, bez bas gitare. Dao mi je nekoliko dana da je preslušam i odlučim hoću li sudjelovati na albumu. Zvučalo je izuzetno kvalitetno i s obzirom na to da je ove godine 30. obljetnica djelovanja sastava, sve je djelovalo još posebnije i svakako sam pristao. Već iz samog poštovanja prema sastavu koji je jedan od prvih metal sastava nastalih u Njemačkoj, izuzetno važan bend u njemačkoj metal sceni te utemeljitelj power/thrasha, dakle melodične grane thrash/speed metala. Svaki metal znalac sve to zna. Činjenica da smo Paradox s kolegom Oswaldom otkrili prije mnogo godina i da sam bio i emocionalno vezan za glazbu sastava bila je ponovno nadrealan trenutak. Kasnije me opet nazvao Eric Peterson iz Testament, s kojim sam snimio singl Winter Sun s kanadskom pjevačicom Leah. Taj je projekt bio prilično zanimljiv i globalno vrlo dobro prihvaćen, a bio je zanimljiv i meni osobno, jer odstupa od svega što inače radim u metalu. S Ericom inače surađujem i na mnogim drugim glazbenim stvarima, koje su za sada tajna.
RockLine: Jedno od najvažnijih pitanja ovog intervjua. Paradox su album »Pangea« izdali početkom lipnja, Vicous Rumors će novi, kojem su dali naslov »Concussion Protocol«, izdati krajem kolovoza ove godine. Kako je protekalo snimanje oba albuma, sam proces evolucije, u kakvim okolnostima?
Tilen: I u Paradox sam punopravni član sastava i zanimljivo je bilo da mi je Charly (da, čovjekov nadimak je Charly, ne »Charlie«, kako mnogi pogrešno misle (smijeh)) zapravo za svaku skladbu dao posve slobodne ruke pri oblikovanju bas linija. To je zapravo moj osnovni uvjet prije nego što uđem u glazbene projekte. Da imam pri oblikovanju bas linija potpuno slobodne ruke i totalnu umjetničku slobodu. Do zadnje note. Novi album izašao je u lipnju ove godine, prije dvadeset dana, i najviše je rangirani album Paradox u cijeloj karijeri sastava. Charly je jednostavno rekao: »Use your magic« »Napravi što hoćeš!« Što se tiče Vicious Rumors, punopravni sam član sastava, koautor polovice skladbi na novom studijskom albumu »Concussion Protocol«, što mi izuzetno puno znači. Par slovenskih glazbenika svirali su u određenim međunarodnim bendovima kao session članovi, dakle »unajmljeni« članovi. Biti punopravni, ravnopravni član nekog legendarnog benda potpuno je druga priča. Ti su komadi nastali primarno u suradnji s Geoffom Thorpeom. Tri od pet naslova dao sam i sam, i to Victims of a Digital World, Every Blessing is a Curse i Last of Our Kind, tekstove je dovršio Geoff. Inače sam dodatno koautor na skladbama Concussion Protocol, Chasing the Priest, koja je naš prvi singl, te Take it Or Leave It, koja će biti naš drugi singl, izdan za otprilike tri tjedna. Potonji je komad uopće prvi u 37-godišnjoj karijeri sastava Vicious Rumors koji se otvara bas linijom. Za njega će biti izdan i službeni videospot.
RockLine: Dakle, u toj si se skladbi kreativno potpuno »raznio«?
Tilen: Da, gotovo doslovno. Pisao sam i pisao. Nakon pregleda učinilo mi se da je svega previše, no, na kraju su članovi sastava bili zapanjeni i rekli: »Ničega nije previše, točno to trebamo«. To me jako iznenadilo, jer se uvijek prvenstveno prilagođavam komadu i tražim idealnu liniju koja će nekako »paše« komadu i poduprijeti temelj skladbe kao takve. Dakle; nikakvog pretjerivanja. To se dogodilo potpuno spontano i Geoff je htio tu spontanost u cijelosti zadržati na skladbi. Na tu sam činjenicu izuzetno ponosan. Sastav je u karijeri imao ogroman broj članova, preko trideset ih se izmijenilo u postavi do danas (posve logično, 37 godina neprekinutog djelovanja nevjerojatno je dugo razdoblje za postojanje nekog sastava, »life happens« i izmjene se događaju) i od toga je bila samo šaka, možda troje ili četvero, koji su koautori. Uz Geoffa, koji je naravno glavni autor glazbe Vicious Rumors. Uz to moram spomenuti i izdavačku kuću SPV/Steamhammer Records. Kod te legendarne njemačke izdavačke kuće Vicious Rumors smo već duže vrijeme i moje se ime pri izlasku pretposljednjeg VR albuma prije dvije godine pojavilo na zidu glavne prostorije u sjedištu izdavača, gdje završavaju sve ploče izdane preko SPV organizacije…u društvu imena kao što su Judas Priest, Motörhead, Saxon, DIO, Ritchie Blackmore (Blackmore’s Night), Helloween, čak su i blues kum B.B. King i kraljica Tina Turner izdali albume preko SPV…U društvu onih dakle koji su ostavili jedne od najvećih pečata u rock i metal glazbi ikada i napisali temelj povijesti glazbe u kojoj stvaram. Napokon i veliki Scorpions, koji su prošle godine na novo izdali sve albume iz 70-80’s razdoblja kod spomenute izdavačke kuće. Moj otac veliki je ljubitelj Scorpionsa i po mom mišljenju nije ni približno smio sanjati da će ikad ime njegova sina biti zapisano uz ime Scorpionsa u povijesti izdanja albuma preko SPV/Steamhammer izdavača.
RockLine: Znam da si veliki ljubitelj i uopće poznavatelj Iron Maiden. Koliko je važna u tvom životu figura po imenu Steve Harris?
Tilen: Vrlo. Ali ne u smislu izravnog uzora. Dakle nikako u smislu veličanja, »idolopoklonstva«. To ne poznajem. Shvaćam ga kao velik osobni nadahnuće. Usmjerio me. Svojim »driveom«, svojom »stage personom«, svojim uvjerenjem u to što radi, svojom naravi, energijom koju zrači. Zapravo svojom nepopustljivošću, kojoj sam dodao veliku dozu koruške brutalnosti. Često su me pitali jesam li normalan, vjerujem li zaista da ću u metalu išta postići. Proboj izgleda nemoguć, pogotovo iz Koruške, šanse su 1 prema 60409585. U takvim sam se trenucima uvijek sjetio njega i njegove izjave u vrijeme punk eksplozije sredinom sedamdesetih. Svima oko njega proboj je izgledao nemoguć, ali on je rekao: “Samo malo pričekajte i vidjet ćete!« Zapravo je Steve Harris jedna od onih osoba koje su snažno utjecale na moj život. Silno je utjecajno ime za moj glazbeni razvoj i nazor, pogotovo u smislu toga da bas gitara kao instrument u glazbi može jednako tako isticati se i biti naglašena. U smislu fizičke interpretacije, u smislu glasnoće, u smislu ultra specifičnog zvuka. Onaj model neprimjetne figure iz pozadine koji je pratio basiste prije toga odjednom se raspršio. No, to nije bila isključivo Harrisova receptura. I on je učio od drugih, to doista ne smijemo zaboraviti. Ponajprije pod utjecajem Petea Waya iz UFO, nadalje tu je John Entwistle (The Who), prvi silno glasan basist na planetu i tako dalje…Ne smijem zaobići Chrisa Squirea iz progrock velikana Yes i njegov revolucionarni zvuk s početka sedamdesetih, te Geddyja Leeja iz Rush, tu je Geezer Butler iz Black Sabbath, Martin Turner iz Wishbone Ash itd. Stevea Harrisa upoznao sam prije godina i osobno i pokazao se kao izuzetan čovjek. Kontakt s njim samo je potvrdio ono što sam o njemu mnogo godina mislio. Izuzetno pozitivan čovjek. Iron Maiden su zaista bit metala…bez da ih precjenjujem, u mom srcu apsolutno nose posebno mjesto, pri čemu Steve Harris ostaje vođa cijele te »operacije«.
RockLine: Tilene, negdje moramo završiti. Razgovor je izvrstan i teško je kad ga treba ovako vremenski ograničiti. Zato za kraj postavljam ono klasično pitanje. Kakve planove gajiš za bližu, ali i daljnju budućnost? Možeš istaknuti i koji te snovi još tjeraju dalje i koje si do današnjeg dana ostvario.
Tilen: Pa, što se snova tiče, ostvareni su. Putujem svijetom. Plaćeno. Svim prijevoznim sredstvima, od zrakoplova, tour busova, vlakova i svih ostalih mogućih lokalnih prijevoznih sredstava. Zrakoplovima sam isključivo zbog metala preletio više od pola svijeta i sva putovanja koja mi baš svake godine omogući sviranje u bendovima cijenim više nego što većina zamišlja. Sviram po cijelom svijetu, sviram u svim oblicima, od klubova do dvorana do mega festivala. Sviram s najvećim imenima na svijetu. Nikad nisam zamišljao da ću usred Belgije svirati s Anthrax, Exodus itd. pred 20 000 ljudi. Svirao usred Atlantskog oceana (Karipsko more) s Overkill, Symphony X, Carcass, dok se metal kruzer s tisućama glazbenih entuzijasta kreće morskim putem mimo Kube prema Meksiku. Stajao na pozornici sa Slayer, gledao Metallicu ili Iron Maiden s dva metra na pozornici. Prije nekoliko godina u Hrvatskoj nam je otvorila Sepultura na Underwallu. Dijelio si pozornice s 99 posto sastava koje sam slušao kao mladi ambiciozni klinac. Svirao s bendovima koje sam kao dijete lijepio po zidovima. Glazba je sve, život bez glazbe bio bi pogreška, kao što je rekao veliki Nietzsche i glazba mi je snagom volje sve to omogućila. Živim ono što sam rekao da ću, kad su mi u osnovnoj školi rekli »ne gledaj kroz prozor, svijet ti sam od sebe neće dati život, ono što ti mi govorimo hoće«. U tom trenutku rekao sam si »ne, ne, život će mi dati ono što ću sam stvoriti«. Vidjeti što više kontinenata, država, mjesta na našem planetu oduvijek je bila moja želja i sada, kad ga redovito doživljavam kroz svoju najdražu glazbu, koja je moj život… sve je još ljepše. Nadalje sam oduvijek želio nastupiti u Rio de Janeiru. To je bila dječja želja. I to mi je uspjelo prije par godina. Doduše ne (još) na Rock in Rio, nego na dvoranskom koncertu zajedno s legendarnim Destruction, što je potpuno neopisivo. Svirati u Riju i doživjeti nogometne ovacije tijekom sviranja i nakon kraja svakog komada bilo je ludo. Naš brazilski prodavač tu je večer prodao merch za 3000€ (smijeh). Ne fascinira me samo Rio, nego cijela Južna Amerika. Najbolji kontinent za metal, bez i najmanje sumnje. Svirati tamo bilo je izvanzemaljski, uz Brazil mi je potpuno neopisivo bilo i u Argentini, koja je druga najluđa država u Latinskoj Americi. Svirati na što više kontinenata bio mi je cilj i redovito se svake godine nadopunjuje…pokloniti taj trenutak svog vremena, na koji neki obožavatelji tvog benda čekaju godinama i godinama. Točno znam kakav je to osjećaj. Izuzetno je radosno uživati u toj predanosti i iskrenoj energiji koju publika zrači na različite načine i na različitim krajevima svijeta kad se svira tvoja glazba na koncertnim nastupima. Ljudi koji su tamo zaista zbog tebe. Privilegij je svirati sa »starim« sastavima s dugom poviješću koji imaju zaista die-hard fanatike. Većina glazbenika to nažalost nikad ne doživi. Signing sessioni i druženja s fanovima uz samo sviranje moji su najdraži poslovi. To shvaćam kao izuzetno važnu stvar. Za fanove bismo učinili sve, znamo da nam oni omogućuju sve ovo, zbog njih živimo svoje snove. Kad fanovi šalju slike svojih zbirki albuma tvog benda, fotografije svojih soba iz cijelog svijeta (zadnje su me najviše iznenadile Trinidad i Tobago, Sirija i Irak…), koje imaju polijepljene posterima tvog benda…uf…u doba interneta, kad svaki sastav ima svoju FB stranicu i dostupan je svima, »stare« fizičke stvari kao što su zastave i posteri još su ljepše za vidjeti. Živimo za fanove i naravno: i sami smo fanovi. Ludo je uz sebe gledati ljude koji su su-stvarali metal žanrove (power, thrash), a još uvijek djeluju s ultra entuzijazmom (Geoff Thorpe, Eric Peterson…), kojem se ne nazire kraj. Da nastavim…nastup s Testament – ultimativa u mom životu i jedan od trenutaka o kojima ću pričati unucima, kad će bendovi koji su nastali i svirali u 80-ima prošlog tisućljeća biti samo još daleka fantazija. Neponovljiva stvar, o kojoj je puno napisano. Isto tako ostvarila se želja da snimam u najvećim svjetskim metal hramovima s osobama koje stvaraju metal povijest. Snimati u SF bay area području u Americi je neprocjenjivo. Raditi s Geoffom Thorpeom, Ericom Petersonom, C. Steinhauerom stvar je natprosječnosti, to su ekstremno unikatni metal stvaratelji i osobnosti, svatko od njih napisao je preko 100 komada u karijeri, njihova su iskustva neprocjenjiva i kad te ti legendarni ljudi na dnevnoj bazi pitaju za mišljenja, ideje itd. osjećaš se zaista počašćeno i skromno. Što se ciljeva tiče? Sve zadržati barem na ovoj razini koja je postignuta. Iako sam trenutno izuzetno zaposlen, čak možda i previše zaposlen, to je najvažnije… Da zadržim i održim tu razinu. Prepreka zapravo nema. Samo jedna. Vrijeme, naravno. Kratkoročni ciljevi. Album Paradox je izašao, prodan je u tisućama i tisućama primjeraka u tri tjedna nakon izlaska, što je za 2016. zapravo nevjerojatno za bend koji ne svira »uživo«. Sve naklade i količinski ograničena izdanja albuma su rasprodana. Japanci su posebnu japansku verziju albuma s bonus komadima pokupovali u par dana. Priprema se reprint. Album »Pangea« je nešto posebno. To smo i željeli i s obzirom na reakcije i recenzije iz cijelog svijeta srećom nam je to uspjelo. Prvi album Paradox na vinilu nakon legendarnog »Heresy«. Što se tiče Vicious Rumors: novi album izlazi 26.08.2016. Nakon promocije singlovima i videospotovima slijedi svjetska turneja s početkom krajem listopada u Europi. Tu ćemo se zadržati više od mjesec dana. Prva turneja s legendarnim njemačkim izvođačem, koji je za sada još tajna, bit će objavljena uskoro. Slijede Sjeverna Amerika, Japan, Južna Amerika, itd.…Taj projekt, dakle »Concussion Protocol World Tour«, trajat će godinu i pol do dvije godine. Usput ćemo snimiti i treći dio koncertnog albuma »Live You To Death«. Za četrdesetu obljetnicu sastava planira se DVD. Godine 2016. izdat ćemo i EP s Thraw. Dakle tri stvarno velika projekta, a jedan za sada još ostaje malo skriven, ali će i on uskoro biti obznanjen. Pripremam i solo album naslova »Back to Bassics« (drugi »s« je tamo s namjerom). Nekoliko komada snimljeno je već dvije godine, ali ne nalazim vremena da dovršim rad na albumu. Pri tome mi pomaže brat Domen (Thraw), koji se brine za produkciju. Domen je studijski i gitarski genij i tako rekuć oduvijek moja najveća podrška u svakom pogledu te moj jedini konfident kojem 100% vjerujem. Da završim što se tiče Vicious Rumors: Slijedit će i festivalska turneja 2017. (prva potvrda je BYH festival u Balingenu), što će biti posebno zanimljivo pratiti, jer smo zadnje dvije godine namjerno izostavili pojavljivanja na festivalskim pozornicama. Pogotovo nakon Belgije, Njemačke i Nizozemske, koje su naša tri najveća europska tržišta. Ako se na trenutak vratim na početno pitanje…što me tjera naprijed…već sama činjenica da sam postigao stvari koje jesam tjera me naprijed. Vrlo sam ponosan čovjek i nitko mi povijest koju sam stvorio vlastitim rukama ne može oduzeti, nikad. To me ispunjava ekstremnim unutarnjim zadovoljstvom. Osmog kolovoza prošle godine bio sam u Testament, Paradox i Vicious Rumors simultano. To je najvažniji trenutak moje karijere. Da sam si sa 14 rekao »jednom ćeš biti na pozornici s Testament usred Kanade pred tisućama i tisućama ljudi« ili »svirat ćeš heavy metal usred Atlantskog oceana na kruzeru koji prima više ljudi od Titanica«, da će moje albume u fizičkom obliku držati u rukama i slušati tisuće ljudi po cijelom svijetu, čak i u državama za koje većina ljudi ni ne zna da postoje itd., rekao bih mu » ti znaš gdje je »ta, ta i ta država« na karti svijeta i gdje su Ravne na Koroškem? Ponizno i objektivno: sve to i još puno više od toga zapravo se dogodilo i u foto/video arhivama i glazbenim zapisima po cijelom svijetu ostat će ovjekovječeno zauvijek. Čak i da sve sutra završi…znao bih da sam sve napravio na svoj način, po svojim načelima, nikome i nikad nisam dopustio da me j’%&ti, uvijek sam stajao iza svojih riječi, dok je lišće oko mene opadalo. Ali neće…put je još dug i sve dok mi fizičko tijelo bude dopuštalo, hodat ću dalje…svaki dan kad se probudim, uzimam kao privilegij na planetu koji je prožet zavjerama i nečistim mislima licemjerja, laži i manijaka koji teže prevlasti nad slabijima. No, sve dok je tu metal koji spašava mnoge ljude kroz slobodno glazbeno izražavanje, sve je u redu.
RockLine: Jesmo li izostavili još kakvu važnu misao za kraj intervjua?
Tilen: Možda ovu. Htio bih poručiti čitateljima da se ne obaziru na to što im govore drugi, pogotovo o tome što možete ili ne možete. Odnosno ponajprije što misle drugi. Ne obazirite se na njih. Radite samo ono što se vama samima čini važnim za vaš život. Budite skromni i ponosni. Samo će vas to dovesti do onoga što želite i hoćete. Do ciljeva. Slijedite ih. Nekoć sam utopijski govorio »svatko može uspjeti«; to više ne govorim, jer to definitivno ne drži. Uspjeti može samo onaj tko u svoju vjeru uloži samoga sebe, cijeli svoj život i to potencira trostruko kroz svaki aspekt svog postojanja. Ne stvarajte si iluzije da nekome može uspjeti slučajno, sve stvari imaju svoju svrhu. Nikome ne uspije slučajno. Naravno, istina je da sreća prati hrabre, najhrabrije. Izvanrednima uspije zbog mnogih faktora. Imaju nešto u sebi. Uz sav ekstremni rad imaju u sebi dodanu vrijednost koju nije moguće opisati. Univerzalnu energiju. Sudbinu je dakle potrebno pronaći. Druga stvar: zahvala ide vama, RockLine, za svu podršku, za ustrajnost da scena živi, teče dalje, da si otkidate slobodno vrijeme da bi ljudi mogli čitati o kvalitetnoj glazbi i bili uz to i dobro informirani o događanjima po cijeloj Europi. Hvala Aleš, za ovaj old school razgovor uz piće, meni se ovog dugog zvučnog zapisa, koji ćeš morati preraditi, sigurno ne bi dalo pretipkati (smijeh). Hvala na ekstremnoj podršci koju pružate! RockLineu i iskrene čestitke za prvih 10 godina aktivnog »ultra« djelovanja. Želim vam barem još sljedećih 30 godina. I za kraj: »Metal živi !!!« Hvala!
RockLine: Hvala i tebi Tilene za ovu stvarno ludo iscrpnu »ispovijed«. Super razgovor. U ime ekipe RockLine i naših čitatelja želim ti pun procvat u svakom pogledu, na svim životnim područjima. A poglavito na onom koje se tiče glazbene umjetnosti.
Fotografije su preuzete iz RockLine arhive i odnose se na nastup Vicious Rumors u sklopu zagrijavajućeg dana festivala Bang Your Head!!! 2013., cijelu RockLine reportažu s tog koncerta možete pročitati OVDJE!
Vicious Rumors – Chasing the Priest (lirski video):
Vicious Rumors – Take It Or Leave It (službeni video):
Galerija slika
