Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hackett, Steve
Izdavač: Camino Records
Izdanje: 1984
Trajanje: 41:02
Ocjena: 2/5
“Till We Have Faces” bio je osmi studijski album legendarnog gitarskog velemajstora Stevea Hacketta i njegov posljednji pokušaj da se probije do šireg komercijalnog odjeka. Ovaj put Steve je odlučio zamijesiti sintetički impregniran melodični rock s povremenim elementima world glazbe i opsežnom upotrebom svog registarski ograničenog vokala, koji nikad nije bio prikladan za baš svaki glazbeni žanr. Unutar te ništa manje nego obećavajuće kombinacije uveo je niz svojih gitarskih karakteristika, predvođenih brojnim suptilnim solažama i lukavim finesama bez kojih bi ovaj album bio potpuna katastrofa, a ovako je samo manja propast. Većina albuma snimljena je u Brazilu, dakle u domovini njegove supruge Kim Poor, inače autorice većine naslovnica Hackettovih albuma. Tamo se također zagrijao za opsežnu upotrebu latinskih ritmova i angažirao gostujuće brazilske udaraljkaše. Naslov albuma potječe iz novele slavnog britanskog književnika C.S. Lewisa, koji je najviše proslavljen fantastičnim knjigama o bajkovitoj zemlji Narniji. Lewisova književnost oduvijek je snažno utjecala na Hackettova glazbena djela.
Majstor Hackett je na “Till We Have Faces” ponovno preuzeo ulogu glavnog pjevača, iako je unutar melodično rockerskih i pop konteksta, sa svojim ograničenim vokalnim registrom, tek rijetko bio uvjerljiv te tako na albumu kvari i one rijetke zanimljive trenutke. Dok je u nižim tonovima njegov vokal ugodan i topao te se odlično uklapa među smirene dionice, previše puta, kad se pokuša popeti u više tonove, ispadne paranoično i razglašeno. Osim što je na albumu samo jedan instrumental, drugi mu je minus nekoliko posve promašenih eksperimenata, kojima sterilna i plastična produkcija čini medvjeđu uslugu. Oni koji su slučajno očekivali vrhunsku dozu simfonijskog prog rocka ili pastoralne akustike, dakle područja na kojima je Steve tradicionalno najjači, nakon posve promašenog “Cured” (1981) doživjeli su još jedan hladan tuš.
Pri uvjerljivijoj gradnji pojedinih motiva i melodija nije mu pomogla ni potpora dugogodišnjeg klavijaturista Nicka Magnusa i kultnog bubnjara Iana Mosleya, kojemu je to bila posljednja suradnja s Hackettom prije odlaska u Marillion. Većina raznolikih ideja doduše je dobro zamišljena, ali zbog već spomenutih razloga neuvjerljivo izvedena. Instrumentalizacija je, kako i dolikuje takvim glazbenicima, vrhunska, no u kontekstu sintetičke produkcije po ambijentalnoj strani ne postiže prave učinke i ostavlja slušatelja hladnim. Na albumu nema ni jedne skladbe na koju bi Hackett mogao biti ponosan.
Koliko sterilno ispada većina tvorevina na “Till We Have Faces” dokazuje već uvodni, sintetički povoštani “Duel”, gdje su jedine svijetle točke Steveova upotreba brojnih zavijajućih gitarskih efekata i završna solaža, dok repetitivna ritam linija i majstorovo iz minute u minutu sve razglašenije pjevanje onemogućuju da se ta promašena skladba razvije u nešto više. “Matilda Smith-Williams Home For the Aged” je u prvom dijelu prilično zanimljiv eksperiment s epski zvučećim gitarskim frazama i temperamentnim latino udaraljkama, ali nažalost u nastavku gubi crvenu nit i na kraju ispada razvučeno. Tome ne pomaže ni usputni latino jam na udaraljkama, uz koji sve skupa ispada kao drugorazredni Santana. Za dodatnu mjeru gubitka slušateljskog teka pobrinulo se i Hackettovo što dosadnije pjevačko kremženje.
“Let Me Count the Ways (For Uncle Charlie)” je blues eksperiment dostojan sažaljenja. Vječni klasicist Hackett, kojemu su među glavnim gitarskim uzorima bili Andres Segovia, a ne Robert Johnson, naprosto nikad nije bio najuvjerljiviji u ulozi blues gitarista, iako je kasnije snimio blues album “Blues With a Feeling” (1994), koji je iznenađujuće slušljiv. Njegovi gitarski slideovi su pak još uvijek prava poezija u usporedbi s grotesknim pokušajem iznenadne preobrazbe u bluesovskog pjevača. Pri tome neka dodam da je skladba barem dvije minute predugačka. Nešto više artističkog samopoštovanja ipak demonstrira na mističnom “A Doll That’s Made in Japan”, koji sadrži elemente orijentalne glazbe uz pomoć zvukova tradicionalnog japanskog instrumenta koto i živopisnih udaraljki. Usputna gitarska solaža je izvrsna, iako bi mogla proći i bez usputnog Kiminog jaukanja, koje zvuči kao nešto snimljeno u spavaćoj sobi bračnog para Hackett. I Steveovo pjevanje je ovaj put u produkciji prikladno intonirano pa ne ispada tako dosadno kao inače. “Myopia” je posve promašen hard rock pokušaj kako uz pomoć oštrih rifova zvučati što udarnije i stvoriti očajnu melodiju. Hackettova vokalizacija tu doseže već posve grotesknu razmjeru, i zbog pretjerane upotrebe vokodera. Po mom mišljenju jedan od najnižih padova njegove karijere.
“What’s My Name”, koja je kroz većinu svojih sedam minuta položena na monotone ritmove etno udaraljki, dokaz je da je Hackett na “Till We Have Faces” više nego očito pokušao oponašati svog nekadašnjeg Genesis kamerada Petera Gabriela (na umu imam ponajprije “Rhytm Of The Heat”), koji je na takvim eksperimentima postigao posve drukčije rezultate i znao kako se s takvim stvarima postupa. U nastavku nastupa do kraja razglašeno Steveovo dretanje i sve nade da bi ta tvorevina ikad ispala slušljivo se rasplinu. Jedini svijetli trenutak predstavlja usputna izgradnja vrlo lijepe orijentalne melodije, koja nažalost traje samo nekoliko sekundi. Posve prosječni instrumental “The Rio Connection” jedna je od rijetkih u cijelosti slušljivih tvorevina na albumu, i to uz pomoć dobre solaže na flauti, što zorno govori o mizernosti “Till We Have Faces”.
No, moram istaknuti i romantičnu baladu “Taking The Easy Way Out”, koja je sa svojom eteričnom, vrlo lijepom melodijom jedina prava svijetla točka albuma i rijedak primjer onoga čega je Hackett inače sposoban, iako za moj ukus ispada malo preslatko. I njegov vokal kao da je stvoren za takvu vrstu skladbe i za promjenu ispada dobro. Završnica “When You Wish Upon A Star” jedva je vrijedna spomena kao obrada glavnog motiva prastare popularne skladbe, koja se prvi put predstavila u Disneyjevu Pinocchiju i kroz godine doživjela brojne verzije u izvedbama različitih glazbenika.
“Till We Have Faces” je potpuno ne nadahnut album i jedan od Hackettovih najlošijih uradaka, koji je majstor srećom što prije zaboravio. Naslov njegova najgoreg uratka za djelić mu priječi “Cured”, što je naravno vrlo loša utjeha. Njime je srećom zaključio prilično neuvjerljivo razdoblje solističkog lova na komercijalni uspjeh, koji je godinu dana poslije kao član supergrupe GTR nakratko ipak doživio, nakon čega se vratio svojim klasicističkim glazbenim korijenima i sljedbenike poštedio daljnjih neugodnih iznenađenja. “Till We Have Faces” je tako udaljen od uobičajenih Steveovih standarda kao Zemlja od Mjeseca, zato je najbolje da ga zaobiđete u najširem luku, osim ako niste gorljivi majstorov sljedbenik koji mora imati potpunu njegovu diskografiju.
Postava
Steve Hackett – gitara, gitarski sintesajzer, Koto, marimba, udaraljke, usna harmonika, vokal
Nick Magnus – klavijature
Ian Mosley – bubnjevi, udaraljke
Rui Motta – bubnjevi
Serginho (Roupa Nova) – bubnjevi
Waldermar Falcao – flauta, udaraljke
Fernando Moura – Rhodes sintesajzer
Ronaldo Diamante – bas gitara
Clive Stevens – sintesajzer
Kim Poor – japanski glas na “Doll”
Brazilski udaraljkaši: Sidinho Moreira, Junior, Jaburu, Peninha, Zizinho, Baca
Produkcija
Steve Hackett
Popis skladbi
1. Duel (4:50)
2. Matilda Smith-Williams Home For The Aged (8:04)
3. Let Me Count The Ways (6:06)
4. A Doll That’s Made In Japan (3:57)
5. Myopia (2:56)
6. What’s My Name (7:05)
7. The Rio Connection (3:24)
8. Taking The Easy Way Out (3:49)
9. When You Wish Upon A Star (0:51)
