Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: Epic Records
Izdanje: 1981
Trajanje: 43:57
Ocjena: 3/5
Godine 1981. zvijezda legendarnih art rockera Electric Light Orchestra već je naglo zalazila, i u stvaralačkom i u komercijalnom smislu. Prvi znakovi dekadencije nekoć jedne od najuspješnijih rock grupa pojavili su se već s izlaskom albuma “Xanadu” (1980), glazbe za istoimeni film, na kojem su surađivali s pop princezom Olivijom Newton-John. Taj otvoreno komercijalni pop projekt razočarao je brojne obožavatelje, koji su se nadali da će se nakon disko razdoblja napokon vratiti art rock korijenima.
ELO šef Jeff Lynne, karizmatični pjevač, gitarist, povremeni klavijaturist i producent, taj je jaz koji je iznenada nastao između grupe i dugogodišnjih obožavatelja naposljetku ipak primijetio, ali, kako se kasnije pokazalo, bilo je prekasno da grupu spasi od raspadanja kad su korijeni već postali poprilično trulI. Posljedica njegova iznenadnog povratka prog rock izvorištu grupe bio je konceptualni album “Time”, ambiciozan projekt i razmjerno uspješan pokušaj povratka art rock korijenima nakon kratkotrajnog petljanja s diskom.
Zvučni perfekcionist Lynne ovdje je počeo opsežno eksperimentirati s tada iznimno popularnom sintesajzerskom tehnologijom. Sintesajzeri su na “Time” dobili dominantnu ulogu, dok je gudačka sekcija, nekoć njihov zaštitni znak, postala stvar prošlosti. Orkestralni zvuk postao je plod potpune sintesajzerske simulacije gospode Lynnea i klavijaturista Richarda Tandyja. Rezultat je bio osjetno elektronsko-sintetičkiji zvuk, tipičan proizvod svojega vremena, koji danas zvuči poprilično arhaično, ali je zato idealan za sve one koji se žele preko glazbe vratiti na početak 80-ih. Potonje je, blago ironično, i središnja tema koncepta “Time”.
“Time” je bio njihov prvi konceptualni projekt nakon odličnog “Eldorado: A Symphony” (1974). Sama priča nije ništa posebno ni inovativno, jer je u znanstvenofantastičnim žanrovima već često korištena, ali se unatoč tome na prilično uvjerljiv način uklapa u narav pojedinih skladbi. Priča govori o tipu iz 1981. kojeg putnici kroz vrijeme odvedu u kasno 21. stoljeće. Kad se pojavi u budućnosti, ne prestaje se čuditi dostignućima tog vremena, ali se istodobno čudi i samome sebi jer mislima i dalje odlazi natrag u svoje vrijeme i k ženi koju voli, a koju je napustio zbog svojeg putovanja. Iako sad ima ženu-robota koja sluša na svaki njegov mig, shvaća da je to loša zamjena za njegovu izgubljenu ljubav. Robotska družica nije sposobna za ljubav, niti je može primiti od njega.
Žudnja za povratkom u njegovo vrijeme samo raste kad mu otmičari kažu da se ne može vratiti. Zato odluči pokušati pobjeći koristeći vremeplov svojih otmičara. Pokušaj bijega propada i naposljetku shvaća da ga u budućnosti zadržavaju toliko dugo dok sam ne shvati kako su pogrešne odluke iz njegove sadašnjosti utjecale na njegovu budućnost. Čovjek se naposljetku može vratiti u svoje vrijeme s važnim spoznajom da može pozitivno utjecati na svoju budućnost. Taj egzistencijalistički znanstvenofantastični koncept u mnogočemu je sličan onome s “Eldorado”; oba glavna lika čeznu za odlaskom u bolji svijet, gdje na kraju shvate da im nikad neće biti bolje nego u njihovu vremenu odnosno dimenziji.
Glazbena slika albuma stilski je iznimno eklektična, gotovo kao u njihovim najboljim danima, uz razliku da je naglasak na kraćim, uglavnom oko tri minute dugim pop rockerskim ostvarenjima. Osim zaštitnih ELO art-pop rockera (većina uradaka na albumu) na “Time” su eksperimentirali i s utjecajima new wavea (lijep broj skladbi), reggaea (“The Lights Go Down”) pa čak i s rockabillyjem (“Hold On Tight”).
Nakon “Prologue”, kratkog orkestralnog uvoda na sintesajzerima i elektronskim efektima koji simuliraju robotov glas, slijedi “Twilight”, koji je prilično reprezentativan ELO pop rocker s odličnim višeglasjima, sintesajzerski stimuliranom orkestralnom sekcijom i efektnim refrenom. Ako se izuzme poprilično plošan zvuk Bevanovih bubnjeva i naglašena sintetika, izvrsna Lynneova vokalna izvedba približava ga statusu ELO klasika. “Yours Truly, 2095” razmjerno je zabavna fuzija new wavea i art rocka u kojoj se naveliko eksperimentira s elektronikom i digitalnim efektima. Sjajan višeglasni refren podložen orkestralnim harmonijama i dalje je onaj zaštitni ELO refren u kojem nikad nije nestao utjecaj Lynneovih idola The Beatles.
Izvrsni “Ticket To The Moon”, u kojem se miješaju vrhunska melankolija i dramatika, jedna je od rijetkih pravih ELO klasika na albumu te skladba koja bi se mogla naći na bilo kojem od njihovih klasičnih albuma. Orkestralno valovanje sintesajzera ovdje je iskorišteno maksimalno i odlično se uklapa u središnji aranžman i višeglasni refren. I “The Way Life’s Meant To Be” zanimljiv je eksperiment. Nakon uvoda na violini (sintetički proizvod) u prvom se planu nađe Lynneova akustična gitara, koja svojim flamenko pasažama skladbu gura u mediteranske zvučne vode i dobro se priklapa kvalitetnom refrenu.
Ne previše uvjerljiv “Another Heart Breaks” tipičan je new wave instrumental s dominantnim zvukom sintesajzera i digitalnim efektima u pozadini. Sličnih eksperimenata s različitim konačnim rezultatima u to se vrijeme late brojne srodne art rock grupe koje su poželjele veći komad kolača i u 80-ima. Vrlo dobri “Rain Is Falling”, nabijen prepunom dozom romantike, s druge je strane posve reprezentativno ELO ostvarenje s moćnom orkestralnom sekcijom, kvalitetnim višeglasnim harmonijama i nježnom melodijom na klaviru. “From The End Of The World” čisti je elektronski new wave fijasko kakvih će si grupa na sljedeća dva albuma priuštiti poprilično mnogo. Ni kvalitetna solaža na klaviru ni, kao i uvijek, kvalitetne vokalne harmonije ne poništavaju učinak dosadne, posve monotone ritam linije.
Na albumu se najviše pogrešava veći Lynneov učinak u ulozi gitarista. Istina, nikad nije spadao među vrhunske gitariste, ali je u prošlosti imao poprilično dobrih ideja koje su dodatno obogatile njihovu zaštitnu orkestralnu zvučnu dominaciju. Na “Time” se često čini kao da neprestano svira iste akorde, a da ne govorimo o škrtosti kad je riječ o njegovu unošenju gitarskih solaža. Eksperiment “The Lights Go Down”, podložen reggae ritmovima, lako je mogao ispasti katastrofalno, ali zahvaljujući fuziji zaštitnih ELO pop rock višeglasja i izvrsnog refrena ispada vrlo posrećeno. I ovdje je Lynne zdušno slijedio tadašnje glazbene trendove, kad je podosta grupa (obično neuspješno) pokušavalo uloviti magiju legendarnih The Police. Sintesajzerima posve prožet “Here Is The News” križanac je između tradicionalnog ELO zvuka i new wavea. Nakon obećavajućeg orkestralnog uvoda nastupa ponavljajuća ritam linija utopljena u more elektronske sintetike, iako se gitara, bas, klavir i bubnjevi cijelo vrijeme mogu razgovijetno čuti.
Pop rocker “21 Century Man” još je jedan primjerak vrhunske ELO romantike s nezanemarivim pečatom škole The Beatles. Izvrsno. “Hold On Tight” posve je nepotreban rockabilly eksperiment, nešto slično onome što su s jednako lošim posljedicama napravili Queen s “Crazy Little Thing Called Love”. Ta neukusna Lynneova posveta Elvisu Presleyju ne samo da ne paše na album, nego tik pred njegov kraj ruši i cijeli koncept. Ni činjenica da je to bio njihov posljednji veliki hit singl ne popravlja njegovu glazbenu sliku. Na završnom “Epilogue”, klasičnom ELO orkestralnom završetku, Lynne se, pomalo prekasno, probudi i kao gitarist, s nekoliko dobrih poteza na električnoj gitari uz pratnju odličnih višeglasja.
Solidni “Time” dokazao je da je Lynneu i društvu povratak art rock korijenima, unatoč sintetičkom ruhu, ipak prilično dobro uspio. Iako se ni izbliza ne može mjeriti s njihovim najboljim ostvarenjima iz 70-ih, ovo je Lynneov posljednji projekt do kratkotrajnog povratka sa “Zoom” (2001) koji je i dalje vrijedan pažnje, čak i za one koji ne spadaju među pravovjerne ELO sljedbenike. Unatoč tome što je njihova popularnost u to vrijeme naglo jenjavala, “Time” je na domaćem britanskom tlu bio vrlo uspješno primljen. Slijedila mu je njihova posljednja svjetska turneja, ujedno prva bez svirača gudača. “Time” je bio labudji pjev nekoć jedne od najboljih art rock grupa, koja se nakon niza loših poteza u nastavku karijere nikad nije uspjela posve oporaviti.
Postava
Jeff Lynne – vokal, prateći vokal, električna gitara, akustična gitara, klavir, sintesajzer
Bev Bevan – bubnjevi, udaraljke
Richard Tandy – klavir, električni klavir, sintesajzer, gitara
Kelly Groucutt – bas gitara, prateći vokal
Produkcija
Jeff Lynne
Popis skladbi
1. Prologue
2. Twilight
3. Yours Truly, 2095
4. Ticket to the Moon
5. The Way Life’s Meant to Be
6. Another Heart Breaks
7. Rain is Falling
8. From the End of the World
9. The Lights Go Down
10. Here is the News
11. 21st Century Man
12. Hold on Tight
13. Epilogue
