Autor: Urban Bolta
Izvođač: Električni orgazam
Izdavač: Dallas Records
Izlazak: 2010
Trajanje: 58:59
Ocjena: 4/5
Beograd je na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete bio važan čimbenik u razvoju jugoslavenskog novog vala i polaganju temelja za zvuk osamdesetih u pokojnoj zajedničkoj domovini. Nicali su sastavi poput Idola, Šarla Akrobate, Ekatarine Velike, a jedna od vodećih postava tog jedinstvenog pokreta bili su i Električni Orgazam, od glavnih predstavnika beogradskog novog vala jedini bend koji i danas djeluje. Nakon godina obećanja o novom studijskom albumu Orgazam se napokon vratio na veliku scenu 2010. godine povratničkim albumom “To što vidiš to i jeste”.
Veliki događaj za bend dogodio se sredinom prošlog desetljeća, kad se iz New Yorka vratio originalni klavijaturist Ljubimir Đukić i nakon dvadeset godina ponovno pridružio starim glazbenim kolegama. Uslijedila je turneja po državama bivše Jugoslavije (gledali smo ih i u Ljubljani), kao prvi srpski bend uopće nastupili su kao predgrupa velikim Rolling Stonesima, a onda se Orgazam zatvorio u studio i počeo brusiti svoje nove glazbene pothvate. Vođa postave Srđan Gojković Gile dio svojih skladateljskih zadaća prepustio je Đukiću, a zajedno s gitaristom Ljubomirom Jovanovićem “Bananom” trojac čini mozak sastava, odnosno njegovu skladateljsku jezgru. U kontekstu triju ponovno spojenih starih glazbenih kolega valja shvatiti i ploču “To što vidiš to i jeste”, jer nam nudi retrospektivno gravitiranje prema starijoj usmjerenosti benda i time odmak od zvuka benda posljednjih dvadeset godina.
U zvuk Električnog Orgazma s veličanstvenim su se nastupom ponovno vratile klavijature, koje nisu bile toliko važan gradivni element atmosfere još od albuma “Kako Bubanj Kaže” (1984), pri čemu je bez sumnje riječ o Đukićevu rukopisu. Povratak klavijatura na mjesto jednog od ključnih instrumenata izveden je nauštrb gitare, koja za razliku od posljednjih studijskih pothvata Električnog Orgazma ovaj put ima manje manevarskog prostora za sooblikovanje zvučne slike. Retrospektivan zaokret, odnosno povratak korijenima svidjet će se svim pristašama novovalne baštine, no valja naglasiti da se Električni Orgazam s “To što vidiš to i jeste” još zdaleka nije poklopio sa svim elementima novovalnog pokreta. Ušima ugodnija, lakša pop-rockerska usmjerenost istisnula je dobar dio psihodeličnosti i mračnosti, svoje je učinila i glazbena zrelost članova benda, pa su kompozicije mnogo kompaktnije i promišljenije nego u prošlosti. Slušanje “na prvu loptu” otpada, jer slušatelj tek nakon višestrukog slušanja počinje razvezivati nešto zamršeniju retoriku, što je kod dotičnog benda svakako novost.
Album otvara skladba Nemaš nikom ništa da daš, poskočna klavirska zavodnica s razigranom funky ritam-sekcijom, a zbog slušljivosti skladbe i njezina pozitivnog stava nije nimalo čudno što ju je bend odabrao za predstavljački singl albuma. Slijedi Noć me zove, spora pjesma s vokalnim višeglasjem u refrenu, retro zvukom i bluesy gitarskom solažom, usporedba s Benčovim September nameće se sama od sebe. Pipci sporog muziciranja, koje rijetko zagazi u konkretnije rock’n’roll ritmove, protežu se kroz cijeli album i mjestimice se već bezobrazno poigravaju elementima funka i soula. Na profinjenu kombinaciju zvuka klavijatura i gitare u skladbi Pokaži mi (kakav je tvoj grad) uključuju se još i Bananine usne harmonike te se brinu za dobrodošlo obogaćenje zvučne slike. Nakon serije pozitivno intoniranih skladbi zaokret nudi najdulja kompozicija na albumu, Nikad ne znam, jer iznenađuje psihodeličnim zapletima i dokazuje da Električni Orgazam osjećaj za stvaranje izrazito psihodeličnih trenutaka nisu izgubili u već gotovo zaboravljenim osamdesetima, a gotovo jedanaestominutna kompozicija prikladan je pokazatelj da glazbenici više ne rade na hit skladbama, kakve smo bili navikli u njihovu komercijalnom razdoblju, nego su se ovaj put prepustili slobodnom protoku glazbenih ideja. O potonjem živo svjedoči već sama duljina ploče, koja s deset skladbi obuhvaća gotovo sat glazbenog programa, što nije tipična karakteristika ploča prijateljskih radijskim hitovima. Bananina gitara i Đukićeve klavijature cijelo vrijeme igraju isprepletenu igru, a u skladbi Gdje god odem jedini put na albumu u prvu bojišnicu stupa zvuk bas-gitare i odlučno oblikuje središnji motiv skladbe. Album zaključuje još jedan atmosferični vrhunac, gotovo osmominutni ep Da da da da, gdje eksperimentiranje i brojni solistički uleti posljednji put dobivaju zeleno svjetlo.
Povodom tridesete obljetnice postojanja benda Električni Orgazam ponudili su sebi i svojim brojnim obožavateljima diljem bivše Jugoslavije novi grijeha vrijedan uradak. Ne treba previdjeti da je misija povratka Električnog Orgazma na prostor cijele zajedničke države zamišljena vrlo cjelovito, jer je riječ o prvom albumu nakon dugo vremena s distribucijom po cijelom nekadašnjem zajedničkom teritoriju. Album je u Srbiji izašao već prije nekoliko mjeseci (gdje je dostupan takoreći za sitniš), a izdanju za slovenski i hrvatski prostor dodane su još posljednje tri (bonus) skladbe. S “To što vidiš to i jeste” Električni Orgazam dokazao se kao zreo kolektiv kojemu je Đukićev povratak dobro došao. Uspješno su spojili bogatu baštinu novog vala s modernijim tendencijama, iako će mnogi dugogodišnji obožavatelj zbog lagana soft rockerskog zvuka ostati tek djelomično zadovoljan.
Postava
Ljubomir Đukić »Ljuba« – vokal, klavijature
Srđan Goković »Gile« – vokal, gitara
Branislav Petrović »Banana« – gitara, usna harmonika
Zoran Radomirović »Švaba« – bas-gitara
Blagoje Nedeljković »Pače« – bubnjevi
Gosti:
Dragomir Mihailović Gagi – gitara (5,6)
Vojislav Aralica – udaraljke
Produkcija
Vojislav Aralica
Popis skladbi
1. Nemaš nikom ništa da daš
2. Noć me zove
3. Bliži suncu
4. Ti to možeš
5. Pokaži mi (kakav je tvoj grad)
6. Nikad ne znam
7. Vratim se
8. Mister ministar
9. Gde god odem
10. Da da da da
