Trećeg dana se vrijeme konačno potpuno smilovalo na nas, pa se osjetno podiglo i festivalsko raspoloženje, a bendovi trećeg dana pobrinuli su se za neke od najboljih nastupa ovogodišnjeg Tolminatora.
Za glazbeni doručak pobrinuli su se Obalni Meduzalem, koji djeluju već dva desetljeća, a do prošle godine objavljenog albuma La Terza Gamba, priznajem, za njih nisam ni čuo. »My loss«, jer su Meduzalem poslužili zanimljivom eksperimentalnom/progresivnom mješavinom rocka i metala, kojoj će se trebati (i vrijedi) još poslušati.
Slijedili su još jedni Primorci, ali žanrovski potpuno drukčiji od Meduzalem i meni osobno također poznatiji. Baš sva tri albuma Ater Ere bila su i jesu na relativno čestoj rotaciji u mom kućnom playeru, i uživo su već nekoliko puta provjereni i nikad nisu razočarali. Trojka je i na Tolminatoru pogodila u sridu i uvjerila svojim samosvojnim black metalom, kojeg ponajviše krase dugačke skladbe s brojnim obratima i preokretima, koji glazbi Ater Ere dodaju primjesu eksperimentalnog i progresivnog. Zanimljiv antipod crnini na pozornici bila je odjeća basistice Eve – ružičasta kosa, ružičasta obuća pa čak i ružičaste žice na basu. Super, a već bi bilo vrijeme i za nasljednika albuma Clades izdanog prije kojih pet godina.
Primorski desant na drugoj pozornici Tolminatora u stoner ritmovima zaključili su Omega Sun, koji su pod ranopopodnevnim suncem glazbeno lijepo pasali u okolinu te sporim ritmovima, gitarskim solažama i napjevnim, sanjivim vokalom uvjerili okupljenu publiku.
Za opet potpuno drukčiju ludnicu pobrinuli su se domaći grind junaci Glista, za koje uvijek možeš biti siguran da će pripremiti šou s pravom grind olujom. Ni ovaj put nije bilo drukčije, nisu izostali ni disko, ni polka, ni zabavni obraćanja vokalista Mitje, koji je ovaj put osim režanja i vrištanja priredio i vizualni spektakl, kad mu je usred seta pomoćnica u trbuh i vrat zabola medicinske igle. Auč, ali death/grind kirurzi Carcass bili bi ponosni.
Iako je dotadašnji raspored nastupa na drugoj pozornici bio žanrovski doista raznolik, domaći Rodoljubac sa svojim punk ‘n’ rollom nisu baš najviše uvjerili moja uši.
Što ne vrijedi za švedske black/thrash metalce Kvaen, koji su svojim premijernim nastupom na slovenskom tlu bez sumnje stekli kojeg novog fana. Kvaen je inače solo projekt Jacoba Björnfota, koji u studiju sam svira sve instrumente i pjeva, a uživo mu pomažu kolege iz švedske black/death metal scene, a za bubnjevima je uživo trenutno čak i bivši bubnjar Amon Amartha Fredrik Andersson. No Kvaen ne zvuče ni približno slično, nego su žanrovski bliže bendovima poput Dissection i Necrophobic. Dakle, puno agresivne, vratolomne brzine uz dodatnu dobru dozu melodije, ponajviše ispod Jacobovih prstiju, koji su se pobrinuli i za nekoliko impresivnih solaža (prije svega u The Great Below, gdje gostujuću solažu na albumu odsvira Jeff Loomis). Jacob je uvjerio i otrovnim vokalnim napadom, a atmosferu je donekle pokvarila samo činjenica da su Kvaen umjesto u tami svirali pod žarkim srpanjskim suncem. No ovako dobar black metal paše, ako treba, i na suncu i na pripeki.
U sličnom dobrom stilu kao što se završila mala pozornica, počela je velika, koju su poput oluje suvereno zauzeli i ovladali američki death metalci Frozen Soul. Na takav šut old school death metala vjerojatno nitko nije bio spreman pa je prostor pod pozornicom na početku još prilično zjapio prazan, no frontmenu Chadu Greenu uspjelo je bez većih poteškoća sa suverenim i neklišejiziranim pozivima i obraćanjima brzo privući pod pozornicu nešto više ljudi (još uvijek ipak premalo za ovako kvalitetnu death metal predstavu). Frozen Soul su Tolminator u dobrom sat vremena nemilosrdno samljeli kao u ledenjačkoj morenu, gdje se pod masom tona i tona leda sve pretvara u prah i krš. Frozen Soul naime uz vrhunski death metal, zahvaćen ponajviše na aktualnoj ploči Glacial Domination, krasi i jedinstven tematski pristup, koji se temelji na ledu, snijegu, mrazu, zimi (pri čemu ne ide za kopiranjem Immortal). Amerikanci su pokazali sve što dobar death metal mora imati; starošolski pristup s modernijim, ubilačkim zvukom, monolitnu agresivnost, »slam« trenutke od kojih ti glava otpadne s vrata, izdelane rifove i solaže, brutalan, a razgovijetan i gospodarski vokal… I takvu su predstavu Frozen Soul priredili unatoč tome što je to bio njihov prvi koncert europske turneje i što su im na aerodromu izgubili svu opremu (koju im je ljubazno posudila Ater Era, što je jasno istaknuo i Chad). Kao što zvučno Bolt Thrower gazi tenkovskim gusjenicama, tako Frozen Soul melju poput ledenjaka i baš svi bendovi koji su slijedili imali su vrlo težak zadatak ući u velike cipele Teksašana.
No izazova se nipošto nisu uplašili i dobro je tako, jer je slijedilo još nekoliko boljih predstava ovogodišnjeg festivala. I nastavak je bio death metalski, samo što su pozornicu zauzeli Južnoamerikanci odnosno Južnoamerikanke Crypta, nastale nakon odlaska pjevačice i basistice Fernande Lira iz njezine prethodne postave Nervosa. Ako je uvjerila već u Nervosi, Crypta je još stepenicu više i one su, u stilu Frozen Soul, Tolminator zauzele poput vihora i oluja koje su harale prije dva dana. Brazilska četvorka je pod vodstvom karizmatične i energične Fernande uvjerila death metalom koji će zadovoljiti fanove Death ere oko Spiritual Healing, jer ponajviše Fernandin vokal snažno podsjeća na Chucka Schuldinera, a pojedini gitarski potezi dvojca Tania Bergamaschi/Jessica Falchi svojom melodičnošću i zahtjevnošću također na očeve žanra. Cure su pokazale kako se služi death metal pri čemu spol nije igrao apsolutno nikakvu ulogu, jer bi u takvoj predstavi jednako uvjerila i četiri bradata debeljka. Isto tako su odsviranim skladbama s albuma Shades of Sorrow (The Other Side of Anger, Trial of Traitors, Lord of Ruins), koji je izašao dobar tjedan nakon Tolminatora, pokazale da su i u usporedbi s prvijencem napravile očit napredak.
Intenzitet death metala Frozen Soul i Crypta donekle se zaustavio sa švedskim In Mourning, koji su svojim progresivnim death metalom bez sumnje pokazali da su majstori kako komponiranja tako i svojih instrumenata. No njihov death metal inspiriran Opethom, pun sanjivih, sporih dijelova i čistih vokala, bio je pretežak zalogaj za rano popodne.
Glazbeni intenzitet ponovno su podigli katalonski thrasheri Crisix, koji su prije nekoliko godina već oduševili na istom mjestu, a ovaj put ponovili su divlju thrash zabavu koja je opet ostala u sjećanju. Toliko smijeha, zadovoljnih lica i sveopće dobre energije na prostoru festivala nismo vidjeli od Instanity Alert, a Crisix su priredili sličnu ludnicu, tijekom koje moshanju nije bilo kraja, a u jednom trenutku u mosh je skočilo čak i nekoliko članova benda. Zabavna ludnica dosegnula je vrhunac kad su si odlično raspoloženi članovi međusobno zamijenili instrumente, a za mikrofon se prihvatio (inače gitarist) Marc Busque i u takvoj postavi odsvirali su kratki vijenac Hit the Lights (Metallica)/Walk (Pantera)/Antisocial (Anthrax), koji je kupio i posljednje sumnjičave na lijepo ispunjenom prostoru. Circle pitu tako nije bilo kraja, a u njemu se našla čak i cura u invalidskim kolicima, koju je prijateljica kolegijalno u krugu gurala prilično dugo. Upravo takva thrash zabava razlila je po prostoru pozitivno raspoloženje i nakon dobrog sata iza sebe ostavila isključivo nasmiješena lica i dobru volju.
Norveške starine black metala Ancient pripremile su za fanove lijepo iznenađenje, jer su u cijelosti odsvirali svoj prvijenac Svartalvheim, no sam nikad nisam bio ni fan ni poznavatelj njihova opusa i ni ovaj put me (nažalost) nisu uvjerili u suprotno. Možda idući put.
Po imenu vjerojatno najzvučnije i općenito najveće ime ovogodišnjeg festivala mora biti Phil Campbell, koji ostavštinu besmrtnih Motörhead nastavlja u Phil Campbell and the Bastard Sons, gdje svira čak s trojicom svojih sinova te vokalistom Joelom Petersom. Phil Campbell je na Tolminator sa svojim pankrtima stigao s posebnim Motörhead setom i ako itko ima pravo na to, to je svakako Phil, jer je u Motörhead preživio, reci i piši, više od 30 godina! Njihov set bio je željno očekivan, no već uz prve taktove klasika Iron Fist u mislima je zaostala neka vrsta tuge što na pozornici više nema lika Željeznog kancelara, jednog jedinog Lemmyja (pišući ove retke ponovno sam shvatio da je od njegove smrti prošlo već skoro osam godina, kako vrijeme leti…). Bez njega jednostavno nije isto, što je još očitije postalo uz, za Motörhead klasike, previše lijepo i pročišćeno zvučeći Joelov vokal. Moj laički savjet uz to: radije nego vejp s okusom vanilije i gusti sok u grlo Marlboro crvene i Jack Colu! I inače je Joel sa svojim generičkim obraćanjima bio više-manje naporan, a boljem dojmu nije pomogla ni činjenica da na pozornici stoji gospodin Campbell osobno, ni odlična setlista na kojoj nije manjkalo skladbi poput Stay Clean, Born to Raise Hell, R.A.M.O.N.E.S., (We Are) the Road Crew i drugih u moždani likvor utisnutih vječnih himni. Moram reći da su od viđenog odnosno čutog mnogo bolji približak originalu naši Metropolis. Moguće je naravno i da sam previše kritičan, jer sam imao čast i veselje Lemmyja još vidjeti uživo, što mlađe generacije ne mogu reći i mogu samo na takav način uživo doživjeti približak ostavštine glazbenog diva.
Predzadnji dan zaključili su finski prvaci melodičnog death metala Insomnium, kojima zbog umora i činjenice da sam ih posljednji put pratio u vrijeme albuma One For Sorrow ovaj put nažalost nisam dao priliku. Ali s mjesta su se svakako čuli vrlo dobro.
Tekst: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
