Tony Kaye: End Of Innocence
Izdavač: Cherry Red Records
Datum izdanja: 10. 9. 2021.
Produkcija: Tony Kaye
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 8.5/10
Prekaljeni engleski klavijaturistički majstor Tony Kaye među sljedbenicima legendarnih progresivaca Yes vrlo često važi za ‘zaboravljenog’ bivšeg klavijaturista, iako je njegovo sviranje Hammond orgulja ostavilo izniman pečat u njihovu ranom stvaralačkom razdoblju. Važnu je ulogu odigrao i kasnije, u vrijeme njihova najvećeg komercijalnog uspjeha. Unatoč tome što je Kaye, koji se već krajem šezdesetih odnosno početkom sedamdesetih proslavio svojom profinjenom sviračkom tehnikom na orguljama, osnivač spomenute kultne skupine, nakon njegova (prvog) odlaska 1971. brzo ga je zasjenio njegov razvikani nasljednik Rick Wakeman, s kojim su Yes snimili većinu svojih najboljih ostvarenja.
Kaye je tako među većinom Yes sljedbenika cijelo desetljeće, sve do početka osamdesetih, ostao tragičan lik koji je iz benda otišao ‘baš kad je postalo najzanimljivije’, jer se nije htio podrediti volji i zahtjevima gitarista Stevea Howea, koji je za buduću Yes glazbu tražio raznovrsniji izbor klavijatura od Hammond orgulja.
Sve do kraja sedamdesetih Tony se okušavao u raznim kratkotrajnim sastavima poput Flash (potonji je osnovao s bivšim Yes gitaristom Peterom Banksom), Badger i Detective, no ni s jednim od njih nije ponovio uspjeh koji je 1971. postigao s kultnim Yes albumom »The Yes Album«, na kojem je njegova orguljaška tehnika zablistala u punom sjaju. Godine 1976. bio je član pratećeg benda Davida Bowieja na turneji u potporu albumu »Station to Station«. Ni njegov kratak ‘postanak’ u skupini Badfinger na albumu »Say No More« (1981.) nije naišao na veći odjek.
Sreća se Tonyju napokon opet nasmiješila 1982., kad su se Yes preporodili u novom sastavu i godinu poslije izdali »90125«, svoj komercijalno najuspješniji album. Tony je u Yes ostao trinaest godina, sve do 1995., kad je bilo jasno da se na njegovo mjesto opet vraća među sljedbenicima popularniji i slavniji Wakeman. Tony je odbio ponudu tadašnjeg Yes menadžmenta da s bendom surađuje samo još kao dio menadžmenta i odlučio se za glazbenu mirovinu.
Njegova mirovina trajala je do 2006., kad je počeo surađivati s bivšim Yes gitaristom/klavijaturistom (i aktualnim basistom) Billyjem Sherwoodom u skupini Circa. Ta se glazbena priča pokazala uspješnom. U međuvremenu su Kaye i Sherwood, zajedno s bivšim Toto pjevačem Bobbyjem Kimballom, osnovali i kratkotrajni sastav Yoso, koji je nakon 2011. prestao djelovati. Godine 2018. Tony je za koncertno krstarenje ‘Cruise to the Edge’ te američke datume sjevernoameričke turneje kao posebni gost udružio snage s bivšim Yes kolegama.
Dana 10. rujna 2021. napokon se odlučio izdati svoj solo prvijenac naslovljen »End Of Innocence«. Potonji je inspiriran Kayeovim mučnim osjećajima nakon tragičnih događaja od 11. rujna 2001., koji su označili početak tzv. rata protiv terorizma i početak kraja američke svjetske prevlasti, iako toga tada većina još nije bila svjesna. Činjenica da se većinom instrumentalno usmjereni »End of Innocence« odnosi na najtraumatičniji događaj u suvremenoj američkoj povijesti vidljiva je već s naslovnice u režiji Rogera Deana, na kojoj se vide vatra i dim koji izbijaju iz zapaljenih ‘blizanaca’ Svjetskog trgovinskog centra.
Kaye, koji od 1974. godine živi u SAD-u (2019. preselio se iz Kalifornije na Floridu), iako još uvijek nema američko državljanstvo, na »End Of Innocence« upotrijebio je neke arhivske snimke koje su prije dvadeset godina obilježile spomenuti događaj. Njih srećom nema mnogo i, osim jedne o kojoj će biti riječi kasnije, ne kvare vrlo dopadljivu, gotovo ugodnu zvučnu sliku ovog albuma, koji na trenutke zvuči kao glazbena podloga za dokumentarac o 11. rujnu.
Većinu kompozicija obilježavaju bogati orkestralni aranžmani i povremene demonstracije Tonyjeve specifične orguljaške tehnike, koje će mnoge podsjetiti na neka njegova ostvarenja iz vremena kad je još bio član Yes. Moćna, dramatična uvertira »911 Overture« bila je prva kompozicija nastala nakon Tonyjeva glazbenog umirovljenja, a u demo je obliku na kazetu snimljena dan nakon sudbonosnog datuma. Skladba »Flight 11« sadrži dinamičan bubnjarski solo u izvedbi Tonyjeva prijatelja Jaya Schellena (Circa, ex-World Trade). Od kompozicija se izdvaja i »Battle Cry«, koja sadrži ‘arapske’ pentatonske ljestvice i povremeno oglašavanje bliskoistočnih fanatika koji su tik pred izvršenjem terorističkog napada.
Na žalopojci »Sweetest Dreams«, koja je smještena u vrijeme odmah nakon uništenja oba ‘blizanca’, glavni vokal otpjevala je Tonyjeva supruga Dani Torchia, što je jedan od rijetkih vokalnih trenutaka na albumu. Prevladavajuće raspoloženje albuma »End of Innocence« u skladu je s temom mračno, zloslutno i dramatično, iako se, osobito u završnom dijelu, čuje i poneki svijetli i izrazito epski motiv.
Završni dio albuma odnosno koncepta obilježavaju i tri skladbe koje se odnose na posljedice katastrofe, kao što su američka invazija i konačni poraz u afganistanskom ratu dvadeset godina poslije, kojim je u više pogleda završila četverostoljetna prevlast anglosaksonskog (američkog i prije toga britanskog) imperijalizma i započelo novo doba uzdižućeg kineskog carstva odnosno tzv. azijski obojeno 21. stoljeće.
Kaye kao poamerikanjeni Englez naravno nije mogao bez izljeva patriotizma, što je vidljivo iz kompozicija »Hope And Triumph« i »Homecoming«. Unatoč instrumentalnoj naravi spomenutih djela, u njima patriotski slavi američke vojnike kao heroje, a ne kao imperijalističke gubitnike. Posebno neukusno ispada »Hope In Triumph«, koja na početku sadrži propagandni govor bivšeg američkog predsjednika Busha, što je jedino što se albumu »End Of Innocence« može zamjeriti. Granica između zvučnog dokumentarca nekog razdoblja i političke propagande tu postaje vrlo tanka, a profesionalni bi glazbenici trebali izbjegavati takvo što.
Naravno, Tony neće ‘pljunuti u vlastiti tanjur’ i doživjeti medijski linč svojih američkih sljedbenika kao što se to 2004. gotovo dogodilo kultnoj britanskoj neo-prog skupini IQ s ‘antiimperijalnim’ epom »Harvest of Souls«, no ipak bi bilo bolje da je koncept »End of Innocence« ostao politički nepristran. Bez obzira na to, što se same glazbe tiče, ukupan je dojam pozitivan. »End of Innocence« završava optimistično pjesmom »Ground Zero«, koja svojom svijetlom ambijentalnom naravi nudi simboličnu nadu u svjetliju budućnost.
Gospodin Kaye kroz cijeli »End of Innocence«, koji je vrlo posrećen zvučni ‘dokumentarac’ jednog od ključnih događaja suvremene povijesti i kojeg ne kvari ni patriotski obojen završni dio, dokazuje da bi mogao postati odličan stvaratelj filmske glazbe, kad bi to htio. Album naime predstavlja nadasve uvjerljivu zvučnu avanturu koja slušatelja vodi kroz ulice New Yorka, zračnog napada na ‘blizance’ i kasnije na zgarište afganistanskog rata, na području ‘groblja imperija’. Zapravo je šteta što se Tony nije već prije otisnuo u samostalne vode, jer njegov klavijaturistički i skladateljski talent nikad nije bio upitan, no očito mu je trebalo nekoliko desetljeća da se ‘ohrabri’. Možda će »End of Innocence« postati vrlo dobra odskočna daska za početak zanimljivog i uspješnog samostalnog puta.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Twinkle Twinkle Little Star/Twilight Time
2. 911 Overture
3. NYC Blues
4. Battle Cry
5. 285 Fulton Street
6. Let’s Roll
7. Tug of War
8. Flight 11
9. Towers Fall
10. Sweetest Dreams
11. Aftermath
12. Heroes
13. The Battle
14. Hope and Triumph
15. Homecoming
16. Ground Zero
Postava:
Tony Kaye – klavijature, programiranje, orkestralni aranžmani, skladatelj, producent
Gostujući glazbenici:
Dani Torchia – vokal na skladbama br. 1 i 10
Jay Schellen – bubnjevi
