Mjesto: Schwarzl Freizeitzentrum / Graz / Austrija
Datum koncerta: 19.08.2006
Broj posjetitelja: 5000
Cijena ulaznice: 55€
Dakle. Isprva sam ovaj događaj namjeravao svrstati među festivale, no zbog neočekivanog tijeka stvari, opisanog u redcima koji slijede, ta je odluka nekako izgubila smisao. Naravno, u sigurnom okrilju prijevoznih sredstava “Concert freaka” opet smo bezbrižno doluftali na cilj već u 16.30. Autobus je bio pun glazbenih zanesenjaka iz Slovenije, među njima i glazbenika iz bendova The Drinkers, Mary Rose i Rock Shock, koji su došli zajedno s neutješnim fanovima Toto pratiti vrhunac rock perfekcije u izvedbi Toto, a na licu mjesta se moglo čak i rukovati s eminentnim gospodinom i slovenskim rock veteranom Tomažem Domiceljem. Znate kako je s Toto. Većina Slovenaca ih ne poznaje, a one šačice koja ih poznaje često ih uzima za glazbene uzore, što samo potvrđuje koliko se taj bend cijeni u glazbenim krugovima. Zašto, to je stara priča. Uz Toto ti Dream Theater bez po muke pošalješ natrag u vrtić.
SHE SAYS 18.15 – 19.15:
Nakon mučenja s Mauff “na dubu”, što ga neki najhrabriji i s najbogatijom maštom drsko nazivaju “glazbom”, prilično neočekivani početak festivala vratili su na prave tračnice mladi Austrijanci She Says. Pjevačica na akustičnoj gitari i vokalu, basist, gitarist i bubnjarica. Moderan “groove”, vokal u stilu The Cranberries meets Nena ili Alanis Morrisette. Moderan rock, s “crunchy” hrapavom gitarom, malo alternativnog prizvuka, pjesme jednostavno građene, lagano ti udare u glavu. Publika im je priredila topao doček. Dakako, bili su domaći i imali su zgodnu pjevačicu s elegantnim, ali pomalo bijesnim vokalom i prilično samouvjerenim nastupom. Bend je još mlad i aranžmani će sigurno još sazrijeti. Možda ne bi škodio koji dodatak ovog ili onog u prijelazima ili u melodijskoj liniji pozadine, ali za ludovanje na otvorenom She Says su vrlo prikladna rockerska budilica.
STATUS QUO 20.40 – 21.00 :
19:15. Hopla! Za tri četvrt sata trebali bi svirati Status Quo. Svakako bi, ali su se na nebu odjednom počeli skupljati crni oblaci. Zapuhalo je još gore, a za povrh, kao veliko dodatno nagradno iznenađenje, na najgrđi mogući način počelo je i liti. Naravno, oko nas su šatorska platna lepršala kao budističke zastavice na obroncima Himalaje u Nepalu, cijene suhih majica na službenom “merchandiseu” odjednom su skočile, a prodavači su se lupali po tvrdim glavama zašto dovraga nisu ponijeli kišobrane s otiscima logotipa Status Quo i Toto, koji bi otišli kao halva. No nadam se da ne vjerujete baš svemu što je razgolitila prethodna rečenica. Sat je već odavno neumorno progurao svoje kazaljke krepko preko osam. Prestalo je kišiti! Aleluja! Mislim da je bilo 20:20 kad smo Bojan i ja uskočili u backstage i odradili kratki poslovni “chat” s Gregom i Simonom iz Toto. Nakon nekoliko minuta začuli su se poznati zvuci boogie rock’n’rolla i pjesma Caroline. Zvizzzz!!!! Bojana i fotoaparata više nema. Kad se Bojan uspješno vrati s službene dužnosti, upravo zaključujemo razgovor. Na pozornici se veselo šire zvuci boogie-rocka, a onda je glazbena podloga našeg intervjua jednostavno nestala. Tišina. Minuta za minutom. Još uvijek tišina. I vidi vraga! Nekoliko trenutaka poslije Parfitt, Rossi i ostala njihova tri kompanjona dopilje u “back stage” odjeveni u plave frotirne boksačke ogrtače, poparjeni do svih mogućih bazičnih osnova koje poznaju razmjeri bijesne ćudi prosječnog Zemljanina. Navodno je došlo do kratkog spoja koji je izbacio glavni izvor struje što je omogućavao “muziku na struju”. Samo bi koji sijedobradi mudrac to mogao razjasniti, no u nastavku sam doznao da su stvar brzo popravili, odnosno hitno sanirali i da bi se Status Quo mogli vratiti na pozornicu. No oni su radije izabrali crtić, reklame, topli kupku s patkicom i sigurni krevetić. S druge strane, treba uzeti u obzir da su Statusi počeli s debelim polusatnim zakašnjenjem… Ipak, u svojoj golemo dugoj karijeri, koja broji debelih 40 godina, mogli bi već znati da u ovom dijelu Europe s vremena na vrijeme i pada kiša, i to gadno pada. Navodno su na pozornicu letjele boce i drugi predmeti raznolikih razmjera. Nisam si previše razbijao glavu sa Status Quo, jer sam bio utonuo u razgovor s dvojicom sugovornika. Doista mi je žao zbog ljudi, jer treba imati na umu da su Toto i Status Quo, koji su glazbeno gledano kao planeti Venera i Mars, te večeri pod pozornicom okupili dva potpuno nekompatibilna kruga glazbenih sljedbenika. Oni koji su došli prvenstveno zbog Status Quo i drugi tabor, onih koji su došli prvenstveno zbog Toto. Kako god okrenem, bio je to hrabar potez organizatora kako privući na koncert što više ljudi različitog glazbenog profila, no to se žalosno završilo za fanove Status Quo. Njih naime više nije bilo natrag na pozornici. Skinuo ih je s pozornice kratki spoj i Status Quo su postali jaukajuća indijanka Sklatus skvo.
TOTO 22.00 – 0.00:
Uvod,….. dolaze! Pok! Philinganes na klaviru, kreće lavinska gitarska paljba Lukathera i na pozornicu dojuri Bobby Kimball: “IIIIIIIIIIIIIIII’ve just got to find…!” To ste trebali čuti. S kakvom je snagom razvalio već sam uvodni stih! Majko mila, prošli su me žmarci! Toto su na pozornici ponudili nevjerojatan intenzitet u početnom dijelu. Falling In Between ne skriva tvrđe smjernice hard rocka, no na pozornici ipak iznenadi takva početna rušilačka eksplozija velikana kao što su Toto. Nakon nje ostaju na novom albumu i udaraju s King Of The World. Nakon smirene situacije s Pamelom, s akustičnom gitarom na pozornicu stupa Steve u središte pozornosti. Bottom Of Your Soul! Odlična skladba pisana po mjeri Lukeu. Luke je doslovno začarao prisutne emotivnim vokalom. Dečki su se pritom poslužili snimljenim uzorkom na udaraljkama kroz Bottom Of Your Soul, pa se postavlja pitanje zašto na pozornici nije bilo dodatnog udaraljkaša za tu točku. Mislim, s uzorkom nema ništa loše, ali ipak je ljepše kad se odsvira mesom i kostima. No, o Toto ne bih previše filozofirao, ali ti su momci u samom svjetskom vrhu po izvedbi uživo, već samo što se tiče zvuka. I to već dugi niz godina. Kad slušaš izvedbu vokalnih harmonija, ne možeš vjerovati kako je moguće tako točno ugađanje, takva preciznost, takav snimak i time nadogradnja studija! Ludilo. Refren Caught In The Ballance bio je jedan od takvih vrhunaca koncerta!
Bobby je djelovao najraspoloženije na pozornici od svih. Puno više navučen nego prije pet dana u Beogradu. Vjerojatno je već slavio posljednji dan koncertne turneje Toto. Pjevao je eksplozivno kako zna samo on. Momak ih ima 59, a vokal mu je očuvan i snažan kao sibirski tigar! Bobby je kraljevao. Uvijek na pravom mjestu, u pravom trenutku. Bilo je nevjerojatno gledati kako dečki međusobno osjećaju jedni druge na pozornici. Ponekad se po dvojica postave zajedno i promatraju trećeg da izvede važan dio točke koncerta, a onda dodaju svoj doprinos. Sve je odsvirano do u točku. Ti modeli se na pozornici tijekom koncerta osjećaju međusobno kao u transu.
Pogled na Mikea Porcara, koji bi po liječničkim savjetima trebao marljivo plivati u bazenu termi u Šmarjeških toplicama i rehabilitirati načete vratne kralješke, bio je posebno emotivno obojen. U društvu barskog stolca, momak je marljivo stisnuo zube kroz dva sata i svirao punom parom. Svakako nije glumio Tarzana na lijani po pozornici, ali na prstima je bio vatreno gibak i odlučan kao uvijek. Izvanredni “slajdovi” i “pull off-ovi” zavukli su se pod kožu, osobito tijekom Simonova bubnjarskog solaža i Lukeova gitarskog. Mike je basist koji jednostavno posjeduje taj čudesni dodir.
Steve je bio posve standardan. Sviranje s izuzetnom lakoćom, uživljeno uvjerljivo, u svakoj preobrazbi je pobjeđivao, a pobjednički je pridonio i svojim izrazito upečatljivim, malo hrapavim vokalom. O dodatnoj točki s Michaelom Jacksonom tijekom predstavljanja Grega Philinganesa ne gubim riječi, jer si je priuštio duhovito ismijavanje na Gregov račun u ulozi Michaela Jacksona. Greg je glumio Jacksona, a Luke se na vokalu pretvorio u Michaela: “He’s the one of my favourites”, itd… laskao je Philinganesu napola ženskim glasom, pa se ovaj jedva suzdržavao da mu ne udari pošteno šamar.
Simon je jednostavno Simon. Izuzetno nepomično pokretan bubnjar. Gumeni bubnjar. Toliko je užitak gledati ga da sam njegovu solo točku proglasio svojim osobnim favoritom koncerata Toto. Momak sjedi i samo mu rade ruke. Kratki udarci, savršenog učinka! Kratki i jezgroviti pokreti, rezultati izvanrednih razmjera. Racionalna iskorištenost do maksimuma. Simon Phillips je jedan od najimenitijih bubnjara koji svojom izvedbom oduzimaju dah, a to je posebno zorno dokazao u svojoj solo točki.
Greg je uvjerio prisutne da je momak rođen za Toto. Fenomenalno se pokazao na vokalu, primjerice u uvodnom dijelu King Of The World, a osobito u završnoj Africi, gdje je istodobno vodio glavninu melodije kroz zimzelenu pjesmu. Njegov solaž bio je novo ugodno iznenađenje, osmišljen na način drukčiji od sličnih solaža na koncertima i koji te cijelo vrijeme drži koncentriranim na zbivanja na pozornici. Osjetilo se da momak ima bogatu prijeđenu kilometražu iza sebe. Fili(n)granski Philing(r)anes!
No, na pozornici je stajao još jedan momak nasuprot publici. S njim su Toto vokalne harmonije učinili nepogrešivo savršenima. Taj je dečko istodobno držao Lukatheru ritam podlogu na gitari i pobrinuo se za naprosto briljantnu izvedbu glavnog vokala u skladbi Stop Loving You. Zove se Tony Spinner i mogu samo reći da su s njim Toto pogodili u sridu. Pritom ne treba isticati da je curama zastajao dah, pa su ga odmah proglasile najljepšim članom Toto (neslužbenim u konkurenciji službenih). Uh,… dobro da nisam žensko.
Prvi dio bio je, kao što rekoh, postavljen tvrđe, od pjesama s nove ploče “Falling In Between”! Slijedio je drugi dio u kojem su kraljevali hitovi, u kojem su Toto iznenadili osobito pomalo preustrojenim aranžmanom u skladbi Rosanna, kojeg se ne bi libio u svojoj izvedbi ni New Swing Quartet, a onda su brzo prešli na bit i standardne smjernice skladbe (odmah nakon prvog refrena). Treći dio počeo je 20-minutnim medleyem, koji je bio definitivni atmosferični vrhunac koncerta, jer smo se svi kupali osobito tijekom Steveova i Simonova solaža u jedinstvenom hipnotički transcendentnom ozračju. To je prekinuo eksplozivni Taint Your World. Iz transa nakon bubnjarskog solaža nekoliko trenutaka nisam došao k sebi. Modrinu koja se širila s pozornice odjednom je zamijenilo bljeskanje žuto-crvenog svjetla i Toto su već jurili kroz Taint Your World. Prije nego što sam se dobro osvijestio. Apsolutni dokaz besprijekorne uigranosti bio je I Won’t Hold You Back, gdje su Toto izgradili neponovljivo ozračje u refrenu kroz orijaški intenzitet valovanja dinamike u njemu. Refren je slagalica preklapanja bljeskovitih melodijskih multivokalnih harmonija između kojih je umetnut posve mekan suptilan dio, gdje bend pluta na mekanoj bas liniji. Kao terapija udah – izdah! Savršena točka i neko novo iskustvo koje na koncertima još nisam doživio i koje me, sasvim ushićenog, ostavilo ugodno šokiranog.
Koncert Toto završio je samo s jednim bisom, za koji nije trebalo pogađati koji je. Africa. Tijekom nje glazbenici su pojedinačno napuštali pozornicu i opraštali se od publike. Prvi je uzeo noge pod ruku Tony Spinner, za njim Bobby Kimbal, zatim je ruke u zrak podigao Steve Lukather i pridružio im se, za njima Greg. I tako je na pozornici ostao samo Simon, na nekoliko trenutaka sam s publikom. Posljednji završni roll još je odjeknuo i Simon se zaustavlja. Modrina se gasi, pozornica se zatamnjuje, koncerta je kraj!
Prvi put sam Toto konkretno gledao. U Beogradu sam bio toliko daleko da sam ih pratio putem filmske projekcije na platnu. No u Grazu nije bilo platna, a nije bilo ni toliko ljudi kao u Beogradu. Poznavatelji Toto imali bi još štošta za reći, ali vrijeme je da završim. U osnovi smo dobili dva sata savršenstva u koje možeš povjerovati tek kad ga doživiš. Oscilacije među večerima svakako nisu izvezene između pojedinih koncertnih nastupa Toto, ali vjerojatno u oscilacijama nije riječ ni o čemu više od razlika u stupnju uživljenosti i razigranosti, što već spada u dnevnu scensku radnu kemiju benda. Scenska izvedba Toto, međutim, u baznoj osnovi ostaje standardno na razini koju kvalitativno teško dostižu današnji bendovi. Osobito u samoj živoj zvučnoj slici. Jednostavno ne dolaziš k sebi, barem ja nisam od silnog čuđenja pred tom perfekcijom. Možda je nesretna činjenica to što je to bio posljednji koncert Toto na turneji, pa bi bend mogao “još koju više” reći publici, možda je zbrku napravila ona prokleta pljuštavica, a s druge strane, publika je bila silno pasivna tijekom koncerta. Ljudi je bilo oko 5000. Sad je pitanje koliko je među njima bilo poparjenih fanova Status Quo, koji su vjerojatno objesenih lica pratili nastavak koncerta Toto, no kao što je poznato, Austrijanci su na koncertima po prirodi prilično suzdržani, što nipošto nije pravilo. Žao mi je što sam propustio konkretan odziv publike. Osjetilo se, međutim, da je koncert u Grazu posljednji i da se Toto, usprkos jedinstvenom iskustvu koje su nam priredili u Grazu, najviše raduju povratku kući i odmoru. Uskoro će doći proljeće, rado bih ga dočekao i s njim opet Toto. Dečki, doviđenja do ožujka 2007! Molim in-door dvoranu, i to bez predgrupe!
Setlista
1. Intro
2. Falling In Between
3. King Of The World
4. Pamela
5. Bottom Of Your Soul
6. Caught In The Balance
7. Make Belive/Hold The Line
8. Stop Loving You
9. I’ll Be Over You
10. Cruel
11. Keyboard solo – Greg Philinganes
12. Rosanna
13. Medley: Endless/Isolation/Gift Of Faith/Kingdom Of Desire
14. Guitar solo – Steve Lukather
15. Drum solo – Simon Phillips
16. Taint Your World
17. I Won’t Hold You Back
18. Girl Goodbye
—dodatek—
19. Africa
