Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Gasometer / Austrija
Datum koncerta: 09.02.2016
Broj posjetitelja: 4500
Bečka dvorana Gasometer ovaj je put ‘pucala po šavovima’, jer nastup legendarnih Toto nije baš događaj koji se zbiva svake godine, što znači da pravi glazbeni sladokusci to nisu smjeli propustiti ni po koju cijenu. Upravo zato nije bilo nikakvo iznenađenje da je među publikom bilo brojnih stanovnika zemalja nastalih iz nekadašnje Austro-Ugarske. Uz domaće je u publici bilo i nekoliko pošteno zagrijanih Slovenaca, a našli su se i Hrvati i Mađari. Toto su jednostavno osebujna koncertna atrakcija koja i danas usrećuje stare i mlade glazbene zanesenjake, iako u publici već neko vrijeme prevladavaju oni koji su u fizičkom smislu već poprilično u zrelim godinama, ali su ipak i dalje mladi duhom. Američki prvaci melodičnog rocka, koji su trenutno u doista fenomenalnoj formi, razveselili su nas te večeri izvanrednim popisom izvedbi na kojem su, očekivano, važan dio zauzele skladbe s aktualnog studijskog albuma »Toto XIV« (2015). Taj je album bandu dao važan zamah, jer je izašao u pravi trenutak, kad se nalazio na važnoj raskrižnici karijere. Njime su novi Toto sami sebi uspješno dokazali da i dalje mogu snimiti uradak usporediv s njihovim najvećim uspjesima od prije više od dvadeset i pet godina.
Toto su nastup otvorili energetskim katalizatorom s albuma »Toto XIV«, skladbom »Running Out of Time«, koja je publiku u trenu bacila u delirij, i to prije nego što su na red došle vječne klasike i nezaboravni hitovi. Toto, unatoč poštovanim godinama četvorice središnjih članova, ostaju nevjerojatni instrumentalni perfekcionisti, dok se izvrsnim vokalnim linijama i dalje prekaljeno dijele sva četvorica ‘starih mačaka’, dakle glavni pjevač Joseph Williams, gitarski velemajstor Steve Lukather te oba klavijaturistička čarobnjaka, David Paich i Steve Porcaro. Potonji je te večeri preuzeo glavnu pjevačku ulogu u (neočekivanoj) skladbi »Bend«, koja je inače izašla kao bonus na japanskoj verziji aktualnog studijskog albuma. U ulozi ritam sekcije prekaljenoj su četvorki društvo pravili Shannon Forest, koji je nakon odlaska nezaboravnog Simona Phillipsa i njegova kratkotrajnog nasljednika Keitha Carlocka uvjerljivo preuzeo svoje mjesto za bubnjevima, dugogodišnji koncertni udaraljkaš Lenny Castro te kultni povratnik na bas gitari Leland Sklar, koji je uskočio u pomoć nakon (ponovnog) odlaska originalnog Toto basista Davida Hungatea.
Dugogodišnji pristaše posebno su se razveselili povratku svestranog ‘djeda Mraza’ Sklara, koji je svojom čupavom sijedom bradom izdaleka zračio posebnim karizmom, dok je cijelo vrijeme nevjerojatno precizno i usklađeno polagao raznovrsne bas linije. Četvorici Toto veterana i ovaj su put u pratećim vokalima pomogli Mabvuto Carpenter i Jenny Douglas Foote, koje su svoju zadaću obavile s odlikom i zaslužile buran pljesak publike. Mabvuto je vokalno nekoliko puta ‘rešio’ probleme inače i dalje vrlo dobrom Josephu Williamsu, koji se na dobroćudan način natjecao s Lukatherom i Paichem u tome, tko će te večeri iz sebe iscijediti više odrske karizme. Jenny Douglas Foote prvi je put vidljivije zablistala tijekom izvedbe klasike »Georgy Porgy«, gdje je neko vrijeme majstorski preuzela glavni vokal, a bez njezine pjevačke asistencije već je teško zamisliti suvremeni Toto koncert. Na briljantne izvedbe klasika nije trebalo dugo čekati, jer su nas Toto i prijatelji ubrzo razveselili izvanrednom verzijom skladbe »I’ll Supply the Love«, dok smo ovaj put posebno uživali tijekom izvedbe »Stranger In Town«, koja je zbog relativne zanemarenosti albuma »Isolation« (1984) na set listi uvijek više nego dobrodošla.
»Hold the Line«, koji se obično pojavljuje pred kraj, ovaj je put odsviran vrlo rano, dok su svi zaljubljeni parovi u dvorani došli na svoje uz romantičnu klasiku »Pamela«. Nju je Williams, koji je inače među oduševljenom publikom cijelo vrijeme uživao strastvenu pjevačku podršku, otpjevao na doista izvrstan način. Lukather, koji naravno nije zaboravio odjenuti galantnu košuljicu, bio je na gitari cijelo vrijeme izvanredno raspoložen, jer je iz ‘rukava’ sipao razgranate i suptilne solaže. Što se raspoloženja tiče, isto bi se moglo reći i za preostalih osam glazbenika koji su te večeri bili na pozornici, jer je svatko od njih u nastup uložio svoj maksimum. Paichev klavijaturistički solo nastup bio je očekivano klasa za sebe i prava paša za uši. Dobroćudni klavijaturist, koji na stare dane izgledom sve više podsjeća na druga Stanu Dolanca, ipak će si sigurno učiniti uslugu ako svoju novu ‘hipstersku’ frizuru što dulje bude skrivao pod cilindrom. Jedan od vrhunaca večeri svakako je bila zaključna skladba s novog albuma XIV »Great Expectations«, koja je sadržavala motiv iz skladbe »Can You Hear What I’m Saying«. Ovaj su put Toto za obradu odabrali skladbu »Bridge of Sighs«, klasiku kultnog britanskog blues rock gitarista Robina Trowera (ex-Procol Harum), koja je bila zabavno osvježenje večeri i u koju je Lukather unio ubojitu solažu. Osim toga, tijekom koncerta bilo je lijepo vidjeti da Toto nisu zaboravili odati počast nedavno preminulom basistu Mikeu Porcaru, koji se lani zauvijek oprostio od svojih vjernih pristaša.
Jedno od većih iznenađenja večeri zasigurno je bila izvedba skladbe »The Road Goes On« s albuma »Tambu« (1995), dok su »Holy War« i »Orphan« upozorile na izvrsnost aktualnog studijskog albuma, koji se bez problema može uspoređivati sa ‘zlatnim godinama’. Redovni dio nastupa američki su majstori melodičnog rocka zaključili velikim hitom »Rosanna«, koji naravno ne smije izostati ni s jednog koncerta, čak i ako je Lukather ovaj put imao nekoliko problema s njegovom pjevačkom izvedbom: godine prolaze u tišini. U bisu, na koji nije trebalo dugo čekati, uslijedio je zabavni vijenac »On the Run / Goodbye Elenore«, u koji su spretno ubacili i kratki motiv iz »Child’s Anthem«, dok je veliki finale bio poprilično, poprilično predvidljiv, no zbog toga se nitko od prisutnih nije ljutio. Naprotiv. Doista je nevjerojatno kakvu euforiju i nakon svih ovih godina među publikom i dalje izaziva najveći Toto hit »Africa«, koji uz izdašnu vokalnu podršku raspaljene publike na kraju nastupa uvijek primjereno razvuku preko uobičajene dužine. Iako su ga Toto izveli već ‘bezbroj puta’, tijekom njegove izvedbe i dalje izuzetno uživaju, što se nikako ne bi moglo reći za neke druge kultne sastave njihove generacije, koji svoje najveće hitove sviraju stisnutih zubi i to samo zato da ih vjerna publika ne bi ‘linčovala’. Toto koncertnog uživanja bilo je, kao i uvijek u sličnim slučajevima, prebrzo gotovo, iako njihov nastup zapravo nije bio ni prekratak ni predug, nego je trajao taman koliko treba da ga se moglo koncentrirano pratiti od početka do kraja.
Toto stare kao dobro vino – što su stariji, to su bolji. Pa, barem u instrumentalnom smislu to zasigurno vrijedi na svim razinama, dok ni vokalna magija uz pomoć dodatnih, prateće snage nikako ne jenjava i takva je kakva se pristoji. Izvrsno ozvučenje pritom uopće nije potrebno posebno isticati, jer takvi zvučni perfekcionisti ništa ne prepuštaju slučaju. U Gasometru smo svjedočili očekivanoj zvučnoj perfekciji, kakvu svojim instrumentima i glasnicama mogu dočarati samo gospoda Lukather, Paich, Williams i Porcaro te njihova pratnja, koja nas je razmazila od početka do kraja svog izvrsnog nastupa, a on će nam još dugo ostati u najljepšem sjećanju. Toto su već došli u razdoblje u kojem svaki njihov nastup može biti posljednji, zato mi, njihovi ljubitelji, znamo još i više cijeniti svaku priliku da ih i dalje možemo pogledati uživo, ako se za to pokaže povoljna prilika.
Setlista
1. Running Out of Time
2. I’ll Supply the Love
3. Burn
4. Stranger in Town
5. I Won’t Hold You Back
6. Hold the Line
7. Georgy Porgy
8. Afraid of Love
9. Bend
10. Pamela
11. David Paich (solo klavijature)
12. Great Expectations
13. Without Your Love
14. Bridge of Sighs (orig. Robin Trower)
15. Holy War
16. The Road Goes On
17. Orphan
18. Rosanna
—bis—
19. On the Run / Goodbye Elenore
20. Africa
Galerija fotografija
