Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Kino Šiška
Datum koncerta: 14.10.2012
Broj posjetitelja: 350
Cijena ulaznice: 18€/22€
Malo mlađi posjetitelji metal koncerata nisu imali prilike prisustvovati danas već kultnim koncertima koji su se kod nas održavali prije petnaest, dvadeset godina. Na lokacijama za koje danas ni pod razno ne bi kladio da su nekoć ugošćavale legendarne sastave, odvio se mnogi koncert o kojima danas svjedoče malo stariji, a mi ostali slinimo na njihova sjećanja te u nevjerici i poštovanju buljimo. U devedesetima su se kod nas tako redom izmijenili Judas Priest/Pantera/Annihilator (Ljubljana, 1991), Faith No More/Cathedral (Ljubljana, 1993), Slayer/Machine Head (Ljubljana, 1994), Saxon (Kobjeglava, 1995), Black Sabbath (Sežana, 1995), Napalm Death/At the Gates (Kobjeglava, 1996) i brojni drugi. Među njima i pioniri doom i gothic metala, britanski očevi Paradise Lost, 1992. na Humu s Tiamat, 1994. s Crowbar u Ljubljani, a sastav je posljednji put u Ljubljani nastupio 1997. godine, u prostoru zvanom Festivalna dvorana. Sve do prošle nedjelje, kad su se Paradise Lost nakon petnaest godina ponovno vratili u Ljubljanu. ’97. s One Second, ove godine s trinaestim studijskim albumom Tragic Idol.
Nenajavljeno i iznenađujuće, nešto iza osam na pozornicu su prvi stupili zagrebački darkeri Phantasmagoria, koje se na službenim plakatima moglo uočiti samo kao predgrupu sljedećeg dana u zagrebačkoj dvorani Pogon Jedinstvo. Hrvatski mračnjaci važe za goth veterane, jer djeluju još od 1988. i smatraju se jednim od najvećih underground sastava u žanru. Phantasmagoria se snažno napaja post punkom a la Joy Division i New Order, tome dodaju tamnu i jaku gothic notu na koju su utjecali bendovi poput The Sisters of Mercy i The 69 Eyes, a hrvatski sastav tome dodaje još i prstohvat ex-jugoslavenskog novog vala. Phantasmagoria pod vodstvom dubokog, mračnog vokala frontmena Tomija poslužuju ponajprije ritmički bogatu glazbu, koju stalno prati ambijentalna igra melankolične zavjese klavijatura i darkerske ikonografije. Hrvatski sastav je daleko od onoga što bi moja uši slušale i u slobodno vrijeme, ali treba priznati da su svoj posao odradili korektno i suvereno.
Mnogo, mnogo nestrpljivije očekivani bili su tek ispečeni progresivni teškaši Soen, u kojima su svoje vještine udružili basist Martin Lopez (ex-Opeth, ex-Amon Amarth), legendarni bas majstor Steve DiGiorgio (Sadus, Death, Control Denied, Testament, Iced Earth i milijun drugih), vokalist Joel Ekelöf (Willowtree) te gitarist Kim Platbarzdis. Sastav je ovog veljače izdao svoj prvijenac Cognitive, koji je odlično primljen i kod kritičara i kod fanova, a Soen su prvi put na pozornicu stupili upravo na turneji s Paradise Lost. Od supergrupe se moglo očekivati puno i ta su očekivanja više nego opravdali od prvog tona nadalje. Zvuk kao iz škatlice omogućio je grupi da zasja punim sjajem; od spektakularne ritam sekcije, koja je tempo diktirala poput vrhunski izvježbanog vojnika, pa sve do hipnotičnih trenutaka zahvaljujući atmosferičnim klavijaturama i vokalnoj ekstazi. Nažalost, DiGiorgio je ostao doma pa smo ostali bez njegovih nepogrešivih slajdova po svom Mjolnir basu bez pragova, ali njegova »zamjena« svoj je posao odradila više nego odlično. Lopez je, kako se i očekivalo, kraljevao iza masivne bubnjarske baterije iz koje je zdušno izvlačio kompleksne ritmičke obrasce, intrigantne i razigrane prijelaze te mjestimice čak i tribal obrasce, u kojima mu se na bubnjevima povremeno pridružio i klavijaturist. Soen su unatoč povremeno (pre)velikoj sličnosti s Tool i Opeth poput plimnog vala koji čas polako, a čas opet brutalno udara u tebe. U hipnotično stanje zanesenosti te uvijek iznova bacaju fantastične bas linije, fenomenalno Lopezovo bubnjanje i melankolični Joelov vokal, koji ti uživo u refrenima s vokalnim harmonijama diže dlake na rukama. Jedino su jednoličnije Kimove gitarske linije, koje uz vrhunsku ritam sekciju ispadaju mlako i blago, a najjače na površinu isplivaju u djenty meshuggahovskom introu Oscillation. No s obzirom na pokazano, ne sumnjam da pred Soen nema ništa drugo nego strm uspon!
Nekoliko minuta iza deset, nakon dugih petnaest godina, na ljubljansku su pozornicu ponovno stupili britanski stari majstori doom i još više gothic metala, Paradise Lost. Nedjeljna večer bila je baš prava za porciju melankolično obojenog metala (ponedjeljak je ipak opet radni, hehe), a Britanci su nad Ljubljanu prizvali i kišu, koja je te večeri sjela kao naručena. Paradise Lost su za početak udarili ikoničnim Widow i u početku se još jako lovili sa zvukom, koji je bio preglasan i jako zamuljan, ali se na sreću brzo popravio. Paradise Lost trenutno još uvijek lete visoko na krilima nedavno izdanog albuma Tragic Idol, koji su ovaj put već na samom početku predstavili s Honesty in Death, a u nastavku još s In This We Dwell, Tragic Idol i Fear of Impending Hell. Instrumentalno su dečki zvučali odlično! Uvijek nasmijani dobričina Aaron Aedy ponovno je pouzdano davao ritmičku podlogu izvrsnom Mackintoshu, čije su srhovito melankolične gitarske linije i fantastične solaže opet provalile u prvi plan i kraljevale večeri. Upravo je Mackintosh, vjerojatno i pod utjecajem svog novog benda Vallenfyre, najveći pokretač mnogo gitarističnijeg i agresivnije orijentiranog novog materijala, koji nakon plesnih »Depeche Mode wannabe« albuma iz devedesetih opet zvuči kao Icon ili Draconian Times. Ritam sekcija je svoj posao također odradila vrhunski – stari mačak Adrian Erlandsson djeluje kao da je s bendom još od početka, a Edmondson, unatoč uvijek istom mrtvo statičnom pogledu (i izgledu likova iz Zore živih mrtvaca), daje pouzdano i duboko basovsko tutnjanje. No velika nepoznanica uvijek iznova je Nick Holmes, jer je njegov vokalni nastup upitan – može biti solidan, a može biti i potpuni debakl. Ovaj put je Holmes odabrao zlatnu sredinu i nekako uspješno doveslao do kraja seta, iako ga je usput prilično poštено krivilo i vokalne je linije više puta prepustio publici ili ih jednostavno izostavio i u mikrofon promrmljao nekoliko rečenica posve mimo. Milan Vidoviti bi mu vjerojatno preporučio »nek pušta kosu!« Ni setlista nije pobrinula za veća iznenađenja; gotovo je bilo previše novih komada s posljednja tri albuma, u sredini seta po mom ukusu poneki disko komadić previše, a najugodnije iznenađenje je bez sumnje priredila Shades of God klasika Pity the Sadness. Instrumentalno naravno vrhunski, vokalno baš ne. Paradise Lost su set nakon samo sat i petnaest minuta, što je za solo, headlinerski nastup odlučno premalo, očekivano zaključili hitom Say Just Words, a koncert će u sjećanju ostati kao solidan, ali daleko od vrhunca.
Setlista
PARADISE LOST:
1. Widow
2. Honesty in Death
3. Erased
4. Enchantment
5. Soul Courageous
6. In This We Dwell
7. Praise Lamented Shade
8. Pity the Sadness
9. As I Die
10. One Second
11. Tragic Idol
12. The Enemy
– – bis – –
13. Embers Fire
14. Fear of Impending Hell
15. Faith Divides Us – Death Unites Us
16. Say Just Words
Galerija fotografija
