Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 2008
Ocjena: 5/5
Povratak Van Der Graaf Generator, glazbenih legendi inovativnosti i pionira mračnije strane progresivnog rocka, koji se dogodio prije nekoliko godina novom turnejom, prvom nakon više od 25 godina, te izlaskom odličnog albuma “Present” (2005), uspješno se nastavlja i nakon izlaska “Trisector”. Potonji je zacijelo bio jedan od ovogodišnjih najčekanijih albuma među ljubiteljima progresivnog rocka i svih oblika visoko eksperimentalne glazbe. Skupina je prije izlaska ovog albuma zakoračila u posve novo razdoblje, jer ju je napustio dugogodišnji saksofonist i flautist David Jackson. Van Der Graaf Generator tako su prvi put u karijeri postali trio sastavljen od neuništivog pjevača i lirskog vizionara Petera Hammilla, koji i dalje zadržava svoj specifični, izrazito slikovit i poetičan način pjevanja, a još aktivnije nego inače na ovom se albumu iskazuje i kao gitarist, klavijaturista Hugha Bantona, vječnog zaljubljenika u zvuk svojih orgulja, koje je ovaj put proširio ondje gdje su obično bili puhači, te bubnjara Guya Evansa, jednog od najimenitijih bubnjara u povijesti progresivnog rocka i uz Hammilla jedinog člana koji se nalazio u svim njihovim postavama. Potonja trojica veterana ujedno su bili i originalni članovi sastava koji je 1968. prvi put pokrenuo VDGG motor pa od oduvijek čine okosnicu skupine. Unatoč svim njihovim odlikama, velika većina ljubitelja skupine do tada nije mogla zamisliti njihov zvuk bez Jacksonova saksofona. Zato je nedvojbeno najveće pitanje bilo kako će skupina sada zvučati, odnosno kako će uspjeti nadomjestiti sve dionice puhača koje je obično pokrivao među sljedbenicima skupine iznimno omiljeni i karizmatični Jackson.
Preostala trojica članova riješila su taj problem na iznenađujuće uspješan način i tako zadovoljavajuće začepila zvučnu rupu koju je prouzročio Jacksonov odlazak. Ono što na uobičajenim mjestima puhača nisu nadomjestile proširene Bantonove orgulje, kojih je ovaj put više nego što si običnom srcu ljubitelja tog instrumenta može poželjeti, odradila je Hammillova gitara. Hammill je ovaj put demonstrirao osjetno više gitarskih rifova i nabrušenih dionica nego inače i može se reći da se nakon toliko godina i na tom području iskazao vrlo dobro. Kao gitarist je po mom mišljenju pokazao čak svoj najbolji nastup u cijeloj dotadašnjoj karijeri s VDGG. Njegovo je pjevanje na veselje svih njegovih sljedbenika i dalje na izuzetno visokoj razini, tako da se jedva primjećuje da bi “Thin Man” kroz godine ikako ostario u svojoj uvijek specifičnoj lirskoj interpretaciji. Naravno, dopušta si nešto manje vrištanja i visokih tonova nego nekoć, ali je zato i dalje nevjerojatan pripovjedač svoje poezije i prenositelj obilja različitih emocija koje je kao pravi vokalni kameleon sposoban unijeti u određenu skladbu.
Na neizbježno pitanje treba li ipak žaliti za Jacksonom, mogao bi odgovoriti i s da i s ne. Ovo su definitivno i dalje stari dobri VDGG, ali ne više takvi kakve smo ih obično poznavali. Skladbe su ovaj put nešto kraće nego inače, ali zato ništa manje kompleksne i veličanstvene. Njihov je zvuk postao samo za nijansu manje opskuran i nešto melodičniji, dok pojedini aranžmani i dalje sadrže onu dramatičnu komponentu kad se polako grade pa zatim učinkovito mijenjaju uglavnom melankolična i mračna raspoloženja. Avangardnih jazzovskih improvizacija ovaj je put unutar pojedinih skladbi tek za uzorak, što će se svidjeti svima onima kojima se na “Present” nije svidio dodatni disk samo s improvizacijama. Unatoč tome što se njihova zvučna slika promijenila, nema ni govora o razlogu za paniku među dugogodišnjim ljubiteljima njihovih mračnih postapokaliptičnih vizija i Hammillovih metafizičkih te često izrazito sarkastičnih tekstova. Van Der Graaf Generator uz King Crimson sa svojim mračnim aranžmanima i tekstovima i dalje ostaju iznimno uvjerljivi, mračni, ali istodobno i podrugljivi kroničari propadajuće zapadne civilizacije i svih aspekata njezine beskrajne apatije. “Trisector” je dovoljno svjež i nadahnut album da zadovolji sve one koji nedostaju veće inovacije u suvremenom prog rocku, a istodobno sadrži i sve njihove prepoznatljive elemente. To su na prvom mjestu kao uvijek nezaobilazni, izrazito karizmatični Hammillov vokal, Bantonova velika riznica orgulja (kroz koje se često provlače zamazani gitarski rifovi) i Evansovo raznoliko bubnjanje. Sve to i dalje jamči onu prepoznatljivu VDGG magiju koju nije poljuljao ni Jacksonov odlazak.
Već uvodni instrumental “The Hurlyburly” potvrđuje da VDGG nisu izgubili ni mrvicu svoje prepoznatljive, visokonaponske energije, jer bi se lako mogao naći na bilo kojem od njihovih klasičnih albuma. Nakon opskurnog šuštanja efekata upada osamljeni gitarski rif, kojeg u pozadini prate bubnjevi. Zatim slijedi prvi prijelaz i s njim vatrene dionice na Bantonovim orguljama, provučene kroz nabrušene i povremeno melankolično obojene Hammillove gitarske linije i dinamičan Evansov bubnjarski tempo. Neobičan naziv ove skladbe Hammill je posudio iz jedne monografske crne komedije o disfunkcionalnim filmskim glumcima prema kojoj je kasnije snimljen i film sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi.
Oni koje uvodni instrumental možda još ne bi uvjerio u kvalitetu nove slike VDGG-a, svoje će sumnje odbaciti već uz prve taktove odlične “Interference Patterns”, koja svojim raspršenim gitarskim rifom, provučenim preko orgulja, ponovno pomalo podsjeća na njihova stara vremena. Tu prvi put upada poetični Hammillov vokal, koji još uvijek nevjerojatno dobro pluta između paranoidnosti i teatralnosti te se odlično uklapa u pojedine, kao i obično prilično mračno obojene, instrumentalne sekcije.
“The Final Reel”, koja se otvara nježnom melodijom što ju tvori elegantni klavir, lijepo oslobađa nabijenu atmosferu nakupljenu nakon prve dvije skladbe. Hammillov vokal i gotički zvuk orgulja učinkovito prenose još jednu crnu priču iz Peterove bogate riznice društveno kritičnih ideja. Melankolična atmosfera koju tvore orgulje, klavir i nabrušeni bubnjevi često je u suprotnosti s Hammillovim podrugljivim, kao i uvijek izvrsnim pjevanjem.
Veličanstveni “Lifetime”, koji bi se mogao naći i na nekom od njihovih ranih albuma, otvara se nježnom melodijom na gotički obojenim orguljama, kojima potom slijedi električni klavir. Hammillov je način pjevanja ovaj put posve smiren i u suzvučju s melankolijom koju stvaraju molske linije orgulja i gitare. Hammill tu putem metafore pripovijeda o vlastitoj svijesti o starenju te nevjerojatnoj prolaznosti i krhkosti ljudskog života općenito.
Na “Drop Dead”, koja je jedna od najtvrđih tvorevina na albumu, lijepo se pokazuje kako su Bantonove orgulje uspjele na posve zadovoljavajući način nadomjestiti linije koje su obično bile rezervirane za saksofon. Ta skladba ima gotovo hard rockerski ritam. Tome pridonose i prilično prljavi rifovi na električnoj gitari, koji ovaj put nipošto nisu u pozadini, Bantonova linija bas-gitare, provučena preko orgulja, i izuzetno nabrušeni bubnjevi s brojnim prijelazima. Hammill si dopušta čak i kraći gitarski solo, što baš nije jedna od njegovih čestih navika, dok ne manjka ni odličan Bantonov solo na orguljama. Naravno, ponovno ne treba previdjeti ni Peterovo izrazito raznoliko pjevanje, koje ovaj put prenosi jedan od njegovih brutalnijih tekstova.
“Only In a Whisper”, koja je najjazzovskije usmjerena tvorevina na albumu, ponovno malo smiruje nabijenu atmosferu. Sa svojom nježnom melodijom na klavijaturama, zvukom činela i slikovitim pjevanjem malo vuče na neke stvari iz Hammillove solo karijere. Njegov tekst, koji se dotiče različitih zabluda ljudske povijesti, među njima inkvizicije, na trenutak ponovno budi sjećanje na nezaboravnu VDGG klasiku “White Hammer”.
Visokodramatična “All That Before” opet je nešto hrskavija tvorevina s odličnom linijom basa, provučenom preko moćnih orgulja, koja se može usporediti i s nekim VDGG klasicima iz prošlosti. Hammillov teatralni vokal ponovno je u središtu kompozicije i glavni gradivni element njezine dramatične, apokaliptične atmosfere. Instrumentalna sekcija sadrži snažno distorzirane rifove na električnoj gitari i obilje Bantonovih dijabolično zvučećih orgulja. Hammill ponovno iznenađuje kraćim, ali zanimljivim gitarskim solom, kakav mu prije nekoliko godina ne bih pripisao. S vremenom dramatika popušta i kompozicija završava na neobičan i prilično tajanstven način.
Obje posljednje kompozicije na albumu mogao bih označiti kao najbolje na njemu i prave VDGG klasike. “Over The Hill”, koja je jedina tvorevina na albumu dulja od 10 minuta, savršen je VDGG klasik, mogli bismo reći i središnja stvar albuma, koja postupno gradi dramatičnu atmosferu i učinkovito pluta između mračnog i veličanstvenog raspoloženja. Ta izvrsna, izuzetno kompleksna kompozicija epskih razmjera sadrži baš sve što poželi srce svakog ljubitelja VDGG-a i proga općenito. Sadrži naime sve najbolje i najomiljenije elemente skupine. Njezin je uvod prilično nježan, ako ne i gotovo nevin. Banton na orguljama postupno gradi melankoličnu melodiju uz “pomirljiv” Hammillov vokal. S vremenom dramatičnost preko mračnih tekstura na orguljama i zamazanih gitarskih rifova dosegne svoje vrelište, kao što je to svojstveno svim njihovim najboljim epovima, i slijedi veličanstven, epski trenutak koji razbija svu zgusnutu napetost. To se zatim kroz kompoziciju još nekoliko puta ponovi. Sve čestitke i ovaj put zaslužuje sanjarska Hammillova vokalna izvedba , veličanstvene Bantonove teksture orgulja, zamazane gitarske linije te Evansovi tutnjeći bubnjevi. Savršen VDGG klasik, koji će zacijelo postati obvezan dio njihovih koncertnih nastupa.
Ništa lošija nije ni završna, izrazito mračna “(We Are Not) Here”, još jedan budući VDGG klasik, koji se otvara izuzetno moćnim zvukom orgulja. Njemu se uskoro pridružuje odlična Hammillova vokalna izvedba, u kojoj zvuči kao da trpi nekakve paklene muke. Ovom kompozicijom VDGG ponovno dokazuju da se apokalipsa nipošto nije završila i da su vrata pakla i dalje širom otvorena. I tu na posve svjež način oživljava njihova tradicija kompleksnih vremenskih prijelaza i dramatičnih, teatralnih sekcija. Album završava onako kako je i počeo – šuštanjem efekata.
“Trisector” je na vrlo dobrom putu da postane glavni kandidat za najbolje ovogodišnje izdanje u progresivnom rocku. Dobro mu ide i kao kandidatu za jedan od najboljih albuma u tom žanru nakon izlaska “Present”. Koliko god se razni neo-progresivci te švedski i američki prog revitalisti iz 90-ih danas napinjali, prog pioniri predvođeni VDGG-om, unatoč teretu godina, i dalje ostaju posebna klasa za sebe i dokazuju da učenik nikad ne može biti bolji od učitelja. “Trisector” se doduše ne može nositi s njihovim najboljim djelima poput “Pawn Hearts” (1971), “Godbluff” (1975) i “Still Life” (1976), ali zauzima posve dostojno mjesto u njihovoj diskografiji u kojoj nema prosječnog albuma. Da dobijem tešku zadaću razvrstati njihove albume na bolje i lošije, “Trisector” bi se zacijelo svrstao u bolju polovicu. S “Trisector” su Van Der Graaf Generator (ponovno) dokazali da i u “oslabljenoj” postavi, kao trio, pojedu sve moderne progresivce za doručak i često samo u jednoj sekciji određene skladbe demonstriraju više energije i svježine nego što je većina takvih sastava pokaže u cijeloj svojoj karijeri. Vrlo je razveseljujuće i to što i dalje ostaju svojevrsni majstori nepredvidljivosti. Tome je, prilično ironično, zacijelo pridonio i Jacksonov odlazak, jer su tako dobili svojevrsnu priliku da svoj zvuk oblikuju na nov način, bez saksofona, flaute (ili violine). VDGG tako i dalje ostaju jedna od iznimno rijetkih prog rock skupina koje se mogu pohvaliti diskografijom u kojoj nema nijednog lošeg trenutka ni kukavičjih jaja. Prije nekoliko godina teško bih povjerovao da će upravo oni, nakon gotovo tridesetogodišnje odsutnosti, danas biti među najaktivnijim prog pionirima, i to povrh svega sa svježim idejama. I na taj način i dalje ostaju svijetao primjer i vodilja svim budućim prog rock glazbenicima. Budući da ne znam kako “Trisector” uopće još dovoljno pohvaliti, Van Der Graaf Generator na kraju ću poželjeti još sljedećih 40 godina tako fantastične glazbe kakvu su demonstrirali na svim svojim dotadašnjim djelima.
Postava
Peter Hammill – vokal, gitara, klavir
Hugh Banton – orgulje, bas-gitara
Guy Evans – bubnjevi
Produkcija
Van Der Graaf Generator
Popis skladbi
1. The Hurlyburly (4:34)
2. Interference Patterns (3:49)
3. The Final Reel (5:47)
4. Lifetime (4:43)
5. Drop Dead (4:44)
6. Only in a Whisper (6:43)
7. All That Before (6:26)
8. Over the Hill (12:26)
9. (We Are) Not Here (4:04)
Trajanje albuma: 53:16
