Twin Dragons: tko je, dovraga, Eric Martin? (2008)
Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Vrba na Koroškem / Austrija
Datum koncerta: 15.04.2008
Broj posjetitelja: 53
Cijena karte: 30,00€
Festival posjeta Bluesiani nastavlja se i u prćastom travnju, ovaj put nastupom Erica Martina i “njegovih” Twin Dragons (ili su to možda Twin Dragons s dodatkom Erica Martina?). Kako god, nekadašnje glavno grlo američkih rokera Mr. Big, dobar mjesec nakon što je ovdje svirao kolega Richie Kotzen, na sebi svojstven način nastavlja postupno osvajanje Bluesiane u ime Mr. Big. Ona se što jednom pokazala kao idealan poligon za bezbrižno izživljavanje glazbenih zanesenjaka, mladih i starih, koji u manje-više nepromijenjenom sastavu svaki put iznova eksperimentiraju s hvatanjem pulsa zvijezda svjetskog kalibra. A upravo ime Erica Martina nedvojbeno spada u spomenutu kategoriju bisera svijeta glazbe.
Smiješno, ali Eric Martin nipošto ne ostavlja dojam neke bajne rokerske zvijezde. Upravo suprotno. Njegovo mršavo tijelce, odjeveno u jednostavne krpice, djeluje prilično osirotjelo. Jadnost je pak u najboljem slučaju kompliment za ono što nam je sinoć gospodičić servirao u Bluesiani. Recimo tome kronično bolovanje od napadaja adolescencije vidi se na Ericu na svakom koraku. Predstava koju je gospodičić s posebnim oduševljenjem izvodio pred dobrom polovicom stotine ljudi podsjećala je na sve drugo samo ne na nastup jedne od eminencija hard rocka. “Hvala što ste došli” bile su prve Ericove riječi, i sudeći po viđenom, gospodičić se našem prisustvu doista od srca veselio. Vjerojatno čak i previše, sudeći po entuzijazmu s kojim je između pauza kao na traci istresao jeftine štosove raznovrsnih, uglavnom nezanimljivih tema. Prostora za konkretno razigravanje u ritmici Mr. Big uspješnica bilo je sukladno tome vrlo malo.
Dakle, je li nastup Erica Martina bio katastrofa u svakom pogledu? Nipošto! Unatoč teško probavljivom nastupu, Eric je malobrojnu publiku, očekivano, brzo zagrijao. Renome velikog glazbenika zasigurno ostaje neokaljan i u 2008., a tome je primjeren bio, naravno, i odziv, pogotovo na željkivani zvuk pučke ljepotice To Be With You i letimični akustični spust u Wild World, kojim je Eric vjerojatno samo dražio. S malenom iznimkom izvrsnog vokala, koji Ericu još uvijek služi za najvišu moguću ocjenu, to je na veliku žalost i razočaranje sve što spada u kategoriju vrijednih spomena trenutaka nastupa Erica Martina.
Da ipak nije došlo do neugodnih problema s cirkulacijom pobrinula se sirova energija Twin Dragons. Kao potpuni kontrast gore spomenutom cirkuskom šarmiranju, ostatak večeri u režiji ovog senzacionalnog kvinteta ispao je kao pravo otkrovenje, manje u edukativnom smislu, a više u smislu besramnog odašiljanja osnovnih blues-rokerskih vibracija, uz koje povećana aktivnost krvnog tlaka, u kratkim i vrlo nepredvidljivim intervalima, uskoro dosegne sve najintimnije dijelove tijela. Twin Dragons su jednostavno fenomenalni. Gospoda se ponose zanimljivim kombiniranjem dobro uigranog gitarskog briljiranja, pisanog na kožu prije svega ljubiteljima tehnički izbrušenog hard rocka, s danas već pravo raritetnim isijavanjem tradicije vokalnog bluesa. Potonji, u smiješnoj izvedbi famoznog Nathaniela Petersona, vokalno u najpikantnijim trenucima često podsjeti čak i na znameniti “falceto jodl” Howlin Wolfa. S fizionomijom za koju sumnjam da je Nat ikad u prošlosti dobio ikakvu nagradu za dizajn, vanjska, već ionako pojačana slika sastava, tako postaje dodatno otežana.
Twin Dragons lukavim kombiniranjem karakterne šarolikosti skladbi poput I Ain’t Superstitious, Evil i jako razdraženih Dont’ Kiss My Lips postižu zavidnu razinu raznovrsnosti vlastitog izraza, čiji je utjecaj dodatno potkrijepila popevkarska elegancija Angeline i Send Me An Angel. Tu je i uvijek burni odnos neuništivog gitarskog dvojca Hickey/Cerrone, čije se spontano preskakanje iz oštro diktiranih dvoboja u smirene i obrnuto čini neumornim. No, u kombinaciji s Martinom cijeli koncept Twin Dragons ne djeluje ni najmanje uvjerljivo. Štoviše, u tzv. velikom finalu večeri, koje je uz prilično dječački naivno odžaganu Hoochie Coochie Man uključivalo i elemente Jamesa Browna, svjedočili smo hrpi neukusnih eksperimentiranja koja su prije nego na poštovanja vrijedno jurišanje blues-rokerskih ratnika žednih krvi, podsjećala na nekakav “after party” potpuno isključenih gerilaca, kojima nakon višemjesečnog žvakanja prekuhane kore uopće više nije jasno za što se bore.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. I Ain’t Superstitious 2. Steppin Stone 3. Angelina 4. Crossfire 5. What Goes Around 6. Evil 7. Think It Over 8. Dance With The World 9. Send Me An Angel —pauza— 10. Stone Cold Lover 11. Mother’s Child 12. Break The Chains 13. Don’t Kiss My Lips —bis— 14.Hoochie Coochie Man
Galerija slika














