Izdavač: AFM Records
Datum izlaska: 17. 7. 2020.
Produkcija: U.D.O.
Trajanje albuma: 74.58 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 9.0/10
I dočekali smo ga. Novi U.D.O. album, ponosno rečeno, ujedno je i prvi U.D.O. album na kojem se od pridruživanja sastavu upisao slovenski basist Tilen Hudrap. Ovaj put još i “čudaške” naravi, ako baš želiš. Zapravo, ovaj je album jednako toliko U.D.O. album koliko i album šezdesetčlanog državnog orkestra njemačke vojske (Musikkorps der Bundeswehr), koji je na njemu sudjelovao ravnopravno. U.D.O. imaju iz prošlosti poprilično iskustva sa suradnjama s orkestrima. Ali “samo” koncertnih. Godine 2015. već su s državnim orkestrom njemačke vojske nastupili na čuvenom festivalu Wacken Open Air. No, zanimljivo je da je grupa kasnije objavila koncertni dokument na kojem je svoje U.D.O. klasike na albumu »Navy Metal Night« izvela u društvu mornaričkog orkestra Marinemusikkorps Nordsee.
Udo Dirkschneider, tip kojeg godinama gledamo na pozornicama u odori vojnog dezertera, tako je napokon unovčio svoj izgled. Ovaj je put pri skladanju materijala udružio snage sa starim i isto tako bivšim Accept drugarima Peterom Baltesom i Stefanom Kaufmannom. Za potonjeg vrijedi dodati da je godinama bio u stalnoj postavi U.D.O.-a, sve dok se 2012. nije “umirovio”. Kad tome pribrojiš ravnopravan aranžersko-skladateljski doprinos dirigenta i potpukovnika Cristopha Scheiblinga te još dvojice skladatelja državnog orkestra njemačke vojske, Guida Rennerta i Alexandera Reubera, dobiješ album »We Are One«, koji je definitivno svoje vrste čudovište.
Zapravo je forma U.D.O. skladbi već godinama jasno zacrtana stalnica. Konstanta koja se ne mijenja. Logično je da tu i tamo podsjeća na stare Accept. Oslanja se na svetu jednostavnost, a istodobno neprestano lovi jetku i razornu udarnost koja Dirkschneiderovo karakteristično sirensko vrištanje stavlja strogo u prvi plan svog izraza. Tako bi bilo i ovaj put, da nije … Doprinos orkestra onaj je faktor koji predvidljivom formatu skladbi dodaje toliko dodatnih trenutaka aranžerskog razigravanja da se »We Are One« može usporediti s klasičnim manevrima križanja rocka, ili preciznije rečeno, križanja metala s operom, s čime su se u karijerama uspješno bavili već Blind Guardian, Rhapsody (u svim varijacijama imena, dakako), Nightwish, Avantasia, Ayreon, da navedemo samo neke. Album – zbog nešto atipične glazbene naravi u usporedbi s ostalim U.D.O. albumima (što ti ovaj put ne preporučujem) – dobiva atribute po kojima je konačni rezultat srodan glazbenim elementima euro power metala. Dakle, zbog orkestralnog “kiča”, ili ljepše rečeno obilja orkestralnih aranžmana, koji dodaju one teatralne produžetke i umetke, uključujući zborske harmonije, u inače grubo, tevtonsko i ravno u zube razbijajuće iskonsko držanje U.D.O.-a. U tako karikiranom smislu »We Are One« će biti još bliži ljubiteljima Sabatona, dakle onim podrugljivim zelencima koji su Mojsijevskom Udi ne tako davno tako nepoštovano ukrali vojničke bulerke, hlače i košulju.
Nakon svega malo prije napisanog brzo postaje jasno da »We Are One« traži znatno više strpljenja od prosječnog U.D.O. privrženika nego što bi to zahtijevao U.D.O. album skrojen u skladu s već poznatim misionarenjem heavy metalske čistoće. Udo i drugovi morali su pri stvaranju ovog albuma naprosto uživati, jer su u tako tijesnom dijalogu s orkestrom otvorili toliko neistraženih poglavlja u svom glazbenom djelovanju da su ta u studio donijela hrpu škakljivih izazova kakve u karijeri još nisu isprobavali. U.D.O. i orkestar pronašli su u svemu izrazito pomirljiv i kontemplativan dijalog, koji kroz album odlično zadržava ili čak jača teatralnu dramatičnost koju heavy metal glazba inače već izvorno nosi. Pandemonium, koji otvara album, sve to odmah na početku jasno najavljuje. U refrenu skladba postane čak slikovito zlokobna (ponajprije zahvaljujući tome kako čuveni vokalist kontrastno “razvuče” tu riječ pri pjevanju), a istodobno je to i najmračniji trenutak albuma. Uvodni katalizator, kojem se u mrgodnosti najviše približava završna We Strike Back. Ona potonja osobito u strofi donosi nešto nostalgije za Acceptovskim hlepnjem iz Fast As A Shark.
Općenito govoreći, ovaj projekt nije samo vrlo hrabar, nego prije svega uspješan. Spojio je dva glazbena svijeta u izvrstno i neobično glazbeno tijelo metalske opere, koje i u kazalištu neprestano zabavlja. Mother Earth zacijelo nosi neki daleki srodnički podton čuvenog Accept rifa iz Metal Heart, ali je prisutnost orkestra toliko izražena da takve detalje počinješ otkrivati tek nakon nekoliko slušanja albuma. Tu je Rebel Town s jednim od najzaraznijih refrena albuma, u koji grupa ulazi kroz gradaciju atmosfere unutar odlično umetnutog pretrefrenskog dijela, što u refrenu, obloženom grmećim zborskim harmonijama, izaziva naježenost. Grupa je i ovaj put izborila dovoljno prostora za još jedan ponarodnjeno škakljajući manevar ruskog melosa, što dakako potječe iz vremena Accepta, kad su takav teatar odlično ponotranjili u Future Is The Reason Why. Kao da su skladbi udahnuli mrvicu Prokofjeva i tradicionalnih kozačkih napjeva, što će dodatno ispuniti srce svakog U.D.O. zagriženca. Ali neka te ne ponese predaleko. Još uvijek je naime bolja zagrijana votka nego vreli kefir.
Album slikovito uzjaši pogubni Pandemonium, u karizmi blaženih vrištećih manevara starog lisca uzdigne se na još višu atmosfersku razinu uz izvrsnu naslovnu skladbu te za njom Love And Sin, da bi kroz zabavnu već spomenutu Future Is The Reason Why te melankoličnu epsku Children of the World dosegnuo prvu baladu. To je Blindfold (The Last December), koja je solidna, ali vodeći ženski vokal ne dostiže takav naboj kao malo kasnije u srednje brzoj Neon Diamond, gdje se Udovo normalno (srednje intonirano) pjevanje već u strofi odlično sporazumije s upečatljivim ženskim vokalom, a sama skladba teatralno se otvara čak uvodnim solažom na alt saksofonu. Ukočeni metalci podići će obrve. Ne samo obrve, malo kasnije cijelo lice može postati krajnje namršteno uz Here We Go Again, koja (funky) ritmički udaljava U.D.O. od svega što bi isprobali u prošlosti i tako donosi još jedan željeni otklon od standarda, s trenutkom apsolutnog iznenađenja. Ako netko poznaje skladbu Buried Alive Ricka Wakemana, u kojoj gostuje Ozzy na vokalu, otprilike će dobiti kompasnu orijentaciju što se tu otprilike može očekivati. Tu su tri instrumentala: Blackout, Beyond Gravity s budničarskim i zabavnim napjevima Uda Dirkschneidera (u završnom dijelu) te završna Beyond Good And Evil, koja nosi elemente glazbene podloge za film.
Smirnov i Dammers zabijelili su točke fenomenalnim gitarskim solažama, što je zapravo nužan element koji dodatno razigrava album te kontrastira odnosno dodatno produbljuje pojedine atmosfere. Istodobno su U.D.O. u ovom ambicioznom i velikopoteznom projektu svoju poeziju obložili porukama koje alarmantno pozivaju na očuvanje prirode, prestanak uništavanja planeta, očuvanje tradicionalnih vrijednosti i toleranciju prema svemu drugačijem. Vrijeme je da shvatimo da je planet samo jedan i da drugog takvog nema, te da se uhvatimo drugih poluga koje jamče njegov opstanak, a time i opstanak naših potomaka. U.D.O. se i u prošlosti nisu kolebali oko povremene društvene kritičnosti, ali s tim nikad nisu pretjerivali. No, na novom albumu našlo se mnogo prostora za osvještavanje propovijedi “zelenim jezikom”. Dakle, ovo je i vrlo ekološki nastrojeno glazbeno štivo. Na to upućuje već opširan predgovor albumu koji ćeš naći na drugoj i trećoj stranici knjižice svog CD-a, koji u međuvremenu (a u to sam sa sigurnošću uvjeren) već svi čuvate u svojim glazbenim zbirkama.
Opet je nastala golema recenzija, što isprva nije bilo ni izdaleka planirano. Udo i na »We Are One« još uvijek pjeva kao dobro nauljen i nabrijan stroj. Za čovjeka koji na plećima nosi 68 godina, to je naprosto fascinantno. I naposljetku. Ovim su albumom Udi ostvareni dugogodišnji snovi, pa se taj dosegnuti cilj zacijelo može ubrojiti među vrhunce njegove dugogodišnje glazbene karijere, na koji mora biti zaista ponosan. U.D.O. najavljuju već iduću godinu novi studijski album, koji će opet biti skrojen u zanatskoj maniri tevtonske škole metala. »We Are One« je s obzirom na globalno stanje kojem svjedočimo artistički odmjeren potez koji je nastao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Širokopotezni projekt koji je u svemu uspio na pozornicama svijeta u ovom trenutku, zbog putnih ograničenja i ograničenja koncertnog druženja povezanih s pandemijom, inače je nemoguće zamisliti, no bilo bi fascinantno da je jednom mogao zaživjeti i uživo. Dok te mogućnosti nema, preostaje nam više vremena za posvećivanje detaljima i sitnicama uz slušanje ovog zaista uspjelog i na mah zabavnog projekta, koji donosi osebujan i jedinstven sudar slikovite retorike U.D.O. metala s orkestrom.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Pandemonium
2. We Are One
3. Love And Sin
4. Future Is The Reason Why
5. Children Of The World
6. Blindfold (The Last Defender)
7. Blackout
8. Mother Earth
9. Rebel Town
10. Natural Forces
11. Neon Diamond
12. Beyond Gravity
13. Here We Go Again
14. We Strike Back
15. Beyond Good And Evil
Postava U.D.O.:
Udo Dirkschneider – vokal
Andrey Smirnov – gitara
Fabian “Dee” Dammers – gitara
Tilen Hudrap – bas-gitara
Sven Dirkschneider – bubnjevi
&
Das Musikkorps der Bundeswehr (dirigent: Cristoph Scheibling)
