Kino Šiška već dugo nije ugostio metal paket zvučnih metal imena, što se konačno promijenilo prošlog petka, kad su u Šišku stigli Wilderun/Soilwork/Kataklysm trojac i u sjajnom raspoloženju priredili lijep kraj radnog tjedna.
Prvi je na pozornicu stupio najizdvojeniji bend večeri, bostonski progresivci Wilderun. Zašto izdvojeni? Zato što su, u usporedbi sa Soilwork i Kataklysm, čija se glazba temelji na kratkim, melodičnim, nekompliciranim i uhu prijaznim skladbama s izraženim refrenima, Wilderun potpuna suprotnost svemu navedenom. Amerikanci naime slove po progresivnom »komplicirању« i ultra dugim komadima u kojima nižu brojne i raznolike elemente, od klasičnog progresivnog metala pa do simfonijskih i folk elemenata. Wilderun su na pozornicu stupili točno u najavljeni sat i u tri četvrt sata uspjeli odsvirati cijela četiri komada, koji su bili pravo pravcato glazbeno putovanje. Wilderun su tako, k’o od šale, »šaltali« iz zasanjanih »folky« dijelova, koje su u tren oka prekinuli agresivno gitarsko rifanje i blast beati, a u sljedećem trenutku pompozni simfonijski elementi i gotovo operetni refreni. Nešto takvo na što smo naviknuli recimo od nekih Opeth. Na potonje, odnosno na Mikaela Åkerfeldta, podsjeća i vokalist Evan Berry, pogotovo kad prijeđe iz nježnog, čistog vokala u ultra duboki growl. Wilderun su početkom prošle godine izdali svoj četvrti studijski album Epigone, koji ga mnogi smatraju krunskim draguljem njihove diskografije, a prošle je godine zauzimao prva mjesta brojnih ljestvica najboljih metal albuma 2022. godine. Prema viđenom i čuvenom, to je posve lako razumjeti, a Wilderun su ovaj put, premijerno u Sloveniji, predstavljali vrlo zanimljivo zagrijavanje, iako je istina da bi u još boljem svjetlu ispali s duljim trajanjem i u društvu nekih Threshold, Riverside ili Opeth.
Ako je dvorana tijekom nastupa Wilderun još pomalo zjapila prazna, to se promijenilo pred nastup švedskih starina melodičnog death metala Soilwork, kad su i stari i mladi lijepo napunili Katedralu Kina Šiška. Tome vjerojatno pridonosi i činjenica da Soilwork nikako nisu stranci na slovenskim pozornicama, iako je istina da su do sada kod nas nastupali isključivo na festivalskim pozornicama, a u Ljubljani prvi put na samostalnom koncertu (ako me ne vara slabo pamćenje). I Soilwork su, kao i njihovi prethodnici, prošle godine izdali novi, već dvanaesti studijski album, Övergivenheten, i iako to u prijevodu sa švedskog znači napuštenost, odnosno napuštanje, tako se nikako nije osjećala publika, koja je Šveđane dočekala nadasve energično i vruće, a ni bend publici nije ostao dužan te je ponudio lijepu i na visokoj razini izvedenu predstavu. Soilwork su Ljubljanu pozdravili baš naslovnim komadom aktualnog albuma, što se pokazalo odličnim potezom jer komad krasi uvodna eksplozija, brzina, zarazan refren i obilje za Soilwork tipičnih melodičnih pasaža. Publika je eksplodirala kad je prvi put otvorio usta jedini preostali originalni član Björn »Speed« Strid, koji je na pozornicu umarširao u opravi (majici bez rukava s rese i nekakvim krilcima na ramenima) koja bi prije pristajala njegovu drugom bendu, The Night Flight Orchestra, hehe. Kako god, Soilwork su u pošteno odmjerenom setu od sat i pol osvojili Kino Šiška visokooktanskim melodičnim death metalom koji ti uđe u uho u trenu, ponajviše zahvaljujući odličnoj Speedovoj vokalnoj izvedbi, koji se istaknuo i u grubim dijelovima i u dijelovima s čistim vokalima. Inače je ekipa na pozornici djelovala kao dobro podmazan stroj, a vidno su dobre volje bila sva tri gitarista, dok je pomalo gorak okus ostao samo zbog nedostatka gitarista Davida Anderssona, koji je preminuo prošlog rujna i dan nakon koncerta navršio bi 48 godina. No život nažalost teče svojim tokom i bend se ovaj put snažno posvetio novijim godinama svojeg stvaralaštva, pa su odsvirali lavovski dio komada s aktualnog albuma, a povrataka u rano razdoblje bilo je tek za uzorak. Tako su najdalje u prošlost otputovali s rušilačkim stampedom Bastard Chain s albuma A Predator’s Portrait, a začudo nisu odsvirali ni svoje rane hitove poput Follow the Hollow ili Rejection Role. Na kraju su se lijepo uklopili hitić Nerve sa strahovito zaraznim refrenom i pomalo melankoličan završetak sa Stålfågel. Zaista je bilo lijepo vidjeti i čuti Soilwork u odličnoj formi i nakon dugih godina opet na dvoranskoj pozornici, gdje im je išao na ruku i zvuk, krasna rasvjeta i raspoložena publika.
Dvorana se na nastupu drugog »co-headlinera«, kanadskih starina Kataklysm, napunila još malo više, što opet nije iznenađujuće jer su jedan od bendova za koje smo zbog učestalosti njihovih posjeta ponekad govorili da imaju i naše državljanstvo (što je tada vrijedilo i za neke Korpiklaani, Amon Amarth, Ektomorf, …). Dobro, stalno koncertiranje i izdavanje albuma se Kataklysmima isplatilo jer već dugo vremena važe za jedne od najpopularnijih ekstremnijih bendova, koji bez većih problema pune i dvoranske i festivalske nastupe, iako su, ruku na srce, svoj studijski zenit dosegnuli davno, negdje prije dvadeset godina pločom Shadows & Dust. No uživo Kanađanima nema što zamjeriti, svoj posao znaju obavljati do kraja, točno se zna što od njih očekivati i to i isporuče. Istina je da svoj stari »northern hyperblast« glas više ne opravdavaju. Kataklysm su se, slično kao Soilwork, snažno usredotočili na kasnija razdoblja svojeg stvaralaštva, no za stare fanove pobrinuli su se i slatkišima epski i melodično zvučećeg death metala poput Where the Enemy Sleeps, Manipulator of Souls i brutalnim udarcem Crippled & Broken. Iako su Kataklysm tijekom godina pomalo omekšali svoj zvuk, uživo još uvijek zvuče razorno, Maurizio Iacono još uvijek ljutito i uvjerljivo, usprkos već tipično kliširanim obraćanjima, a gitarist Jean-Francois Dagenais još uvijek dokazuje da bez problema jednom gitarom pokriva cijeli spektar gitarske destrukcije. Nabrijana publika jela je raspoloženom bendu iz ruke, nije nedostajalo ni crowd surfanja ni moshanja, a Kataklysm su lijepo zaokružili lijepu petkovu večer.
Fotografije: Nina Grad
