U2 u Zagrebu (prvi dan) – kad pozornica nadjača izvođača (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Stadion Maksimir / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 09.08.2009
Broj posjetitelja: 60
Cijena ulaznice: 500,00HRK (parter) / 250,00HRK (tribine) / 2000,00HRK (VIP lože i sektor Red Zone)

U2! Nova turneja, novi album, nova zarađivačka ekspedicija! Ovaj put s pravim svemirskim brodom. Doslovno. Golema pozornica, čiju ponudu i sami doživljavaju kao nešto što ih dodatno približava njihovim obožavateljima, privukla je u Zagreb već prvog dana oko 60.000 duboko oduševljenih i izvan sebe glava. Bilo je puno austrijskih državljana, državljana republika pokojne Jugoslavije, Mađara, Čeha. Koncert U2 isplatilo se uhvatiti osobito turistima koji su u to vrijeme bili na odmoru uz hrvatsku obalu. Nekoliko tisuća manijaka stiglo je u Zagreb već dan prije kako bi osigurali najbolje pozicije za praćenje koncertnog spektakla.

Turneja kojom promoviraju aktualni studijski album grupe “No Line On The Horizon” (2009) zove se “360°”. Ako je pozornica posljednje turneje U2 iz 2005. bila prilično “jednostavno” zamišljena, ovaj put možemo reći da su U2 ulaganjem u gigantsku strukturu tešku 180 tona, visoku 55 metara i široku 70 metara pokušali srUšiti niz svjetskih rekorda u takvim konstrukcijama, kakve si pripisuju najuspješniji zarađivači u rocku. O tome ćemo najvjerojatnije čitati nakon završetka turneje “360°”. Već kad si se dovezao u neposrednu blizinu stadiona nogometnog kluba Dinamo, bilo je nemoguće ne primijetiti tornjaste strukture pozornice, koja je stršala 25 metara iznad krova najviše točke stadiona na Maksimiru.

Negdje između pet i šest popodne zagrebački tramvaji br. 4 i 7 postali su prepuni U2 zaljubljenika, oko 19.00 sati pred-koncertni prizor već je zahvatio pravi val groznice, jer je u “mravljištu” doslovno vrilo.

Napokon stvari kreću posve ozbiljno kad prisutne na stadionu pozdravlja Antony Genn, bivši član Pulpa i glavni motor indie rockera, kakvih se u Velikoj Britaniji roji, The Hours. Grupa koja je nastala tek 2004., sastavljena od iskusnih i etabliranih glazbenika, poslužila je predvidljiv, lagano orijentiran rock, ugodnih za uho pjesmica. Malo istaknutija gitara, uz jednostavne klavirske zvukove pretežno jednoglasja, ukusno se poklopila s Gennovim vokalom. Grupa je imala na raspolaganju 30 minuta i poslužila singlove  Big Black Hole i See the Light (oba s najnovijeg albuma “See The Light”), kao i starije Back When You Were Good, All In The Jungle te Love You More (prvijenac “Narcissus Road”). Bez vrhunaca i ušečereno svima koji rock grupe starije od godišta 2000. ne poznaju.

Znatno etabliraniji Snow Patrol, grupa sa sjedištem u Sjevernoj Irskoj, na pozornicu nije donijela novo iskustvo u glazbenom izrazu. I dalje smo ostali u vodama melankolično stegnutog pjevanja koje, s obzirom na stereotipnu i površnu poeziju, takvu krivu igru s emocijama niti ne treba. Ali djeluje učinkovito, naročito u postizanju komercijalnog uspjeha. U skladu s veličinom grupe bio je i znatno življi odziv mase, koja je do tog trenutka već vrlo marljivo napunila travnjak stadiona. “Snjegofili” u postavi Gary Lightbody (vokal, ritam gitara, klavir), Nathan Connolly (gitara, prateći vokal), Paul Wilson (bas gitara, prateći vokal), Jonny Quinn (bubnjevi, udaraljke) i Tom Simpson (klavijature)  doveli su publiku do vrhunca poskočnom If There’s A Rocket Tie Me To It i tako počeli s predstavljanjem svježeg albuma “A Hundred Million Suns” (2009). Ljubazni dečki, okretnih pokreta, koketnih pogleda, profesionalno i s rutinom najvećih uzora, U2. Njih su usput pratili kao predgrupa već i na koncertima 2005. Snow Patrol naravno nisu zaobišli velike hitove Run te kasnije baladu Chasing Cars, koja je nastala na temelju igranja članova grupe u razdoblju stvaranja mliječnih zubi u pjeskovniku s autićima. Popularna grupa, prijateljskog rock lica. Vesele cure ispod pozornice, veseli Snow Patrol. Sve pod kontrolom.

Jedna od rijetkih grupa koja je praktički od samog početka pa do danas ostala u nepromijenjenoj postavi kvarteta Bono Vox (vokal), The Edge (gitara), Larry Mullen (bubnjevi), Adam Clayton (bas gitara), danas je megalomanska tvrtka koja godišnje okreće tonažu zveckajućih novčića ovog planeta. Stigao je novi album, nova turneja, novi krug. U2 su se prije četiri godine nakon europske turneje predstavljali s prilično drugačijom set listom, koja je sadržavala puno više tradicionalnih štihova osamdesetih godina njihove karijere. Grupa koja se negdje na prijelazu tisućljeća potpuno preobrazila u tinejdžerski bend to si zapravo donekle može upisati u čast, jer je posjećuju ljubitelji dviju generacija. Onih koji su odrastali uz U2 glazbu osamdesetih s hitovima New Years Day, I Will Follow, Sunday Bloody Sunday, Pride, With Or Withouth You, Where The Streets Have No Names te kasnije generacije, koju su U2 stekli ponajviše s posljednja tri albuma, kad su obnovili svoj gitaristički orijentirani rock izraz.

No Line On The Horizon možda nema tako zavodljivih (za uho “ljepljivih”) štihova kao što su npr. Vertigo ili City Of Blinding Lights, ali donosi novi vrlo zreo uradak starih lisaca, koji toga itekako svjesni. Album im se sviđa i na turneji ga na veliko promoviraju. Čak sedam skladbi mogli smo ovaj put čuti na koncertu koji je u karijeri U2 bio tek drugi na teritoriju Balkanskog poluotoka, nakon posjeta grupe 23.09.1997. u Sarajevu. Malo nakon devet navečer prostor se zamrači, a nabijen stadion čuje još snimku Space Oddity Davida Bowieja. Ona je navijena neprimjereno glasnije, masa osjeća da je sve spremno za dolazak njihovih heroja, val histerije raspiruje stadion. Evo Breathe, u koji nas uvodi uvodni bubnjarski prijelaz Larryja Mullena! S lijeve i desne strane mu se nekoliko trenutaka kasnije pridružuju basist Adam Clayton i gitarist Edge. Gdje je, dovraga, Bono?

Golemo pozornično čudo budi se, oživljava u rasvjeti, a najviše osvajaju projekcije kamermana, koje se prikazuju na posebno kružno oblikovanom okviru, prekrivenom s više ekrana, od pokretne (rastezljive) čelične konstrukcije. Te su projekcije omogućile slobodan uvid u pozornicu doslovno svim posjetiteljima koncerta, uključujući južnu tribinu, kojoj su U2 tijekom cijelog koncerta pokazivali dupe (i leđa). Kad se na pozornici pojavi i čovjek obdaren jedinstvenom moći da razlikuje dobre od loših političara, na što se, nadam se, ne primate kod njegovih (previše usiljenih) koncertnih propovijedi, posebnjak irske revolucije – Bono Vox osobno, publika je u nebesima. Osobito glasno mekeću “curice, cure i ostale cvrkuće travnate skakavce” svih oblika i boja. 

Zvuk i slika kakvi se pišu! Grupa ostaje na novom albumu “No Line On The Horizon”, od kojeg se odvaja tek kad se zajedno s U2 popnemo na rockersku bombu Beautiful Day, koja osjećaj masovne euforije na Maksimiru prvi put diže do vrhunca. Ta se održava i u uhu duboko zajedljivoj Elevation. Grupa s One ljulja publiku u idilični svijet zdravog osjećanja, gdje “hladne misli ne dopru do živog toplom srcu”, a Bono nakon No Line On The Horizon po drugi put na koncertu zabrenka. Zanimljivo je da grupa taj mega hit nije ostavila za završni dio koncerta, gdje bi sigurno u repertoaru, što se atmosferičnosti tiče, bolje funkcionirao.

Prvi put na koncertu Bono se, tik prije skladbe Stay, okreće prema Edgeu, nagovješta publici da kolega slavi rođendan, a stadion gospodinu, koji je napunio 48 proljeća dan prije prvog maksimirskog koncerta, odpjeva gromoglasnu rođendansku zdravicu (na kraju koncerta postava čak otvara bocu šampanjca na pozornici i konkretno zalijeva Edgeov jubilej).

Nakon skladbe Stay na pozornici ostaju samo Bono i Edge s akustičnom gitarom, a adrenalinska navala ponovno se počinje vraćati s još jednom novom skladbom Unknown Caller, sa snažno pjevnim refrenom. Činjenicu uzastopnog niza deset skladbi, u kojem U2 nisu ni okom bacili na svoju ostavštinu osamdesetih, prekinula je jedna od najljepših skladbi U2 karijere. Unforgettable Fire. Čak ni čovjek mog kova, koji spretno skuplja križeve na svojim leđima, ovdje nije mogao ostati ravnodušan.

Unforgettable Fire donijela je nekoliko promjena u energiji koncerta. Čudo svemirske navlake ispod svojih “ticala” pokrenulo je stožasti rilac, a kružni “poli”-ekran dosegnuo je praktički cijelu visinu pozorničke konstrukcije. U potpunosti u crvenom tonu. Edge se zabarikadirao među klavijature. Bilo je lijepo vidjeti da grupa posve sama generira pozornični zvuk. Edge je posve sam složio zavjesu pozadine sintisajzera i s “delayem” učvrstio vodeći gitaristički uzorak, jedinstveno prepoznatljivog U2 zvuka. A ipak skladba nije postizala očekivani učinak. Jednostavno je u melodijskom, kao i zvučnom smislu Unforgettable Fire bogatija i detaljnije zaokružena od novijih skladbi, zato se osjećalo da “šlamparija” koju su si momci još mogli dopustiti s novijim, gitaristički lakše orijentiranim pjesmicama, ovaj put grupi neće priigrati pokera asova, kojim bi nas, žedne, prevezla preko vode. Sam kombinirani zvuk, građen slojevito na zvučnim petljama sintisajzera i gitare, nije bio posve čist i razgovijetan, a prosječnoj učinkovitosti pozorničke izvedbe uvelike je pridonio sam Bono, koji je osobito u refrenu štedio glasnice te u improvizaciji prilagođavao linije pjevanja. Pogotovo kad je Bono u stihu refrena došao do riječi “Stay (….in this time)”, izvukao ju je iz sebe u visokom piskavom sinusu i polovično iz grla, što je izravno dokazalo da gospodin štedi glasnice.

Grupa si je tijekom koncerta dopustila više šetnji koje su je približile publici u fizičkom smislu. Tome je naravno pridonijelo posebno konstruirano “pozornično čudovište”, koje je nudilo dodatnu kružnu stazu. Ona je obuhvatila obožavatelje u sektoru “Red zone” i razdvojila ih od ostale raje u parteru. To su područje članovi U2 za šalu svladavali pomoću dva dizna mosta, koji su vodili preko crvenog sektora do kružne staze, po kojoj su zatim članovi sastava trčali neposredno uz lude obožavatelje parterra. Posebno za to iskorištena je I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight s nove ploče u remiksiranoj verziji i uzorkovanim ritmom u pozadini, gdje se Edgeu i Claytonu bliže obožavateljima pridružio i uvijek stidljivi bubnjar Larry Mullen, lupajući po afričkom bubnju.

Glavni most između publike i grupe naravno čini Bono. Vokalni pečat tog čovjeka nešto je bez čega U2 ne bi bilo. I dalje mu izvrsno služi. Fantastičan je pjevač i i ovaj put su U2 skladbe žarile u posebnom sjaju kad ih se dotaknuo njegov unikatni pristup. Bono je postao odvratan tijekom koncerta možda samo jednom. Kad je počeo propovijedati o stvarima o kojima može do mile volje propovijedati doslovno svatko. Tako je skladba Walk On u tom pogledu bila pravi patetični ispad. U2 su je posvetili Aung San Suu Kyi. To je gospođa koja se nalazi pod posebnim povećalom i ključem vlasti Burme, jer joj je jedini zločin da je pobijedila na izborima 1990. Naravno, morali su je prvo proglasiti državnim neprijateljem br. 1 (kolaboracija s neo-kolonijalistima), da bi je pod takvim izgovorom onda mogli spremiti iza rešetaka. Tome nisu ostali ravnodušni ni U2 i iako je u ovom slučaju riječ o čistom marketinškom potezu, čija se iskrenost od strane Bonovih riječi klati kao vrbova šiba na vodi, vrtimo se opet u krugu Bonova dijeljenja na dobre i zle političare. Pa i ispovijest Desmonda Tutua malo kasnije na ekranima i vreća eskapada nezrelog kvazi-intelektualizma bila je puna.

Srećom su U2 prije toga odradili klasike Sunday Bloody Sunday, Pride, a nakon Walk On potpalili stadion još jednim vrhuncem večeri. Fantastično Where The Streets Have No Name. Momci se vraćaju na pozornicu i iznenađuju uključivanjem Ultra Violet, usrećuju masu s With Or Without You te zaključuju koncert u stilu izvan svog pedigrea i na krajnje čudaškin način. Skladbom Moment Of Surrender s aktualnog studijskog albuma. Iako stihovi skladbe imaju duboki smisao, a tebi nude važan razlog za slavlje, U2 su na taj način napustili tisućglavu masu neispunjenih očekivanja. Gdje su barem I Still Haven’t Found ili New Years Day? Halo?!?! Minus!

Fascinantno je uz poznati glazbeni izraz U2 koliko zvučnog prostora na pozornici svojim minimalizmom pokriva gitarist Edge, kojemu se pritom duboko klanja i debelo navijena i huktavo aktivna bas linija Adama Claytona.

Osjećaj svega tog megalomanstva u ukupnom je zbroju bio prilično podijeljen. Osjeća se da momcima je svega dosta, da su uhvaćeni u kotače mašinerije u kojoj se vrte nebeski novčani iznosi iz koje se više ne mogu ispregnuti. Unatoč zdušnom preklinjanju da im je najnovija pozornica sredstvo koje im pomaže da se još približe publici, neosporno je da su se već davno udaljili od ljudi i to ne mogu kupiti ni sa svom kič-kramom i najnovijom spravom koju su dovukli na pozornicu. Znoj kojim se oznojio kvartet U2 na pozornici 09.08.2009. u Zagrebu tek je u tragovima jedva primjetan pljunak u moru znoja kojim se prije tri tjedna u Udinama oznojio u prosjeku 15 godina stariji Bruce Springsteen – ove godine će napuniti okruglih 60. Netko je nakon koncerta vrlo otvoreno i jasno rekao okrutnu istinu: “Pozornica je pojela U2, a trebalo bi biti obrnuto!” Ostala je dakle nada da će 10.08.2009. donijeti više!

Unatoč svemu, posjet koncertu ove turneje zanimljivost je u svakom pogledu, koja širi obzore, napaja energijom i razveseljava. Posjet tom spektaklu doduše nije nužna obveza, ali uvijek je lijepo vidjeti kako gomile posjetitelja hrle na rock koncert. To je za njih događaj koji će se teško ikad ponoviti u ovom životu. Ili se ipak ponovi. Možda svakih 5 do 10 godina.

fotografije: Robi Lipej 

Setlista

SNOW PATROL: 1. If There’s A Rocket Tie Me To It 2. Chocolate 3. Hands Open 4. Shut Your Eyes 5. Run 6. Chasing Cars 7. Crack The Shutters 8. Open Your Eyes 9. You’re All I Have U2: 1. Breathe 2. No Line On The Horizon 3. Get On Your Boots 4. Magnificent / Miss Sarajevo (snippet) 5. Beautiful Day / Blackbird (snippet) 6. Elevation 7. One / Unchained Melody (snippet) 8. Until The End Of The World 9. Stay (Faraway, So Close!) 10. Unknown Caller 11. The Unforgettable Fire 12. City Of Blinding Lights 13. Vertigo 14. I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight 15. Sunday Bloody Sunday / Rock The Casbah (snippet) 16. Pride (In The Name Of Love) 17. MLK 18. Walk On 19. Where The Streets Have No Name —dodatak— 20. Ultra Violet (Light My Way) 21. With Or Without You 22. Moment of Surrender

Galerija slika