Izdavač: Atomic Fire Records
Datum izlaska: 22. 4. 2022.
Produkcija: Stefan Kaufmann
Trajanje kompilacije: 65.20 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 9.0/10
Udo Dirkschneider se u svojoj formaciji Dirkschneider (za posebne prigode transformiranoj u U.D.O.) posljednjih godina dobrano naigrao s Accept obradama, pa ovaj put obrada diskografije klasičnih Accepta otpada (ako si smijem dopustiti malo uvodnog sarkazma). Legendarni vokalist, čiji je vokalni pristup zapravo jedan od onih pet, možda šest u cijeloj prostranoj sunčanoj galaksiji, koji su u ovom žanru elementarni i zapravo definiraju smisao vokala u metalu, 6. 4. 2022. napunio je okruglih 70 godina. Izdavačka kuća Atomic Fire Records izašla mu je ususret, a rezultat je svojevrstan poklon legendarnom pjevaču koji je učinio ogromno za heavy metal. Nastala je kompilacija »My Way«.
Kompilacije obrada prilično su dosadna stvar za recenziranje. Zapravo na neki način poprilično odbojna. Materijal naime nije autorski. No, s druge strane, takve kompilacije mogu biti posebno zanimljive ako su izvornici konkretno preobučeni. Često do te mjere da ih ne prepoznaš odmah, ili čak tako da postanu jedva prepoznatljivi u odnosu na original. Svijet metala s time je inače vrlo dobro upoznat i u takve je pristupe, koji znaju ugodno iznenaditi, prilično dobro uvježban. »My Way« to još jednom potvrđuje!
Naslov je više nego posrećen. Ne samo da odmah sugerira da se onaj dobro poznati ‘plavooki šansonijer’ već ‘okreće u grobu’, nego sugerira i da se na kompilaciji nalazi 17 izrazito zanimljivih obrada izvornika koje ne prestaju zabavljati. Ne samo zbog posebnosti koju nudi Dirkschneiderov vokal, u inače oštroj kao britva starošKolskoj heavy metal konfekciji aranžmana, nego i zbog samog izvora, koji nudi dosta iznenađenja – počevši već s uvodnom Fate Healer (original pripada The Sensational Alex Harvey Band), za koju misliš da je u najmanju ruku novi U.D.O. komad, a inače se ubraja među najuspjelije obrade kompilacije.
Kad se zavrti No Class (original pripada Motörhead), Udi bih odmah dao odriješene ruke da se prihvati cijele obrade Motörhead albuma »Overkill«. Koliko je Lemmyjev vokal devijantan u metalu i rocku, toliko vrijedi i za Dirkschneiderov, što mu daje svojevrstan legitimitet. No Class je na »My Way« dobila jednu od najuspjelijih obrada neke od Motörhead klasika u eri rocka. Na nju bi ‘željezni kancelar’ definitivno bio ponosan. We Will Rock You (orig. Queen) doživljava konkretnu transformaciju u odnosu na original. S obzirom na ‘trilijun’ kopija koje je glazbeni svijet proizveo do 2022., zanimljivost kompilacije ostaje izuzetna, a to joj jamči sažet zahvat u izvorni ritam. To možemo reći i za posebno devijantnu They Call It Nutbush (Nutbush City Limits – orig. Tina Turner), s dodanim puhačkim aranžmanima. Bez Paint It Black (orig. The Rolling Stones) zacijelo bi se moglo, ali Udin je vokal toliko specifičan da i ta skladba dobiva sasvim novu dimenziju, pogotovo uz valjajuću ritmiku. Među iznenađenja definitivno spada i lukavo restrukturirana Sympathy (orig. Uriah Heep). Tu je izrazito osvježena, valjajuća i posebno nadahnuto napadna Hell Bent For Leather (orig. Judas Priest), pa metalski izrazito povampirena obrada Scorpions izvornika He’s A Woman, She’s A Man.
Nevjerojatno je i koliko melodije Udo uspijeva s takvim vokalnim pristupom donijeti u neke skladbe. Preciznije, zadržati. To potvrđuje obrada Man On The Silver Mountain (orig. Rainbow), koju u izvorniku pjeva općepoštovano vokalno božanstvo Ronnie James Dio. I to je dokaz da za ovog vokalista ni u 70. godini nema granica. Ako ih uopće ima, postavlja ih sam. U njegovu se vokalnom pristupu osjeća izuzetna angažiranost, strast i, iznad svega, unatoč golemom stažu i godinama prkošenja na sceni, (gotovo tinejdžerski) entuzijazam. A ako smijem biti još malo ‘zajedljiv’, ova primjedba leti na obradu Rock’N’Roll (orig. Led Zeppelin). Dovoljan je samo komentar: »Što ‘Percy’ sa svojih sedamdeset i tri godine već godinama ne može, novopečeni sedamdesetogodišnjak Udo odrađuje i dalje s pernatom lakoćom.«
S obradom Kein Zurück, koja u izvorniku pripada sastavu Wolfsheim, svjedoci smo i činjenice da je riječ o prvoj snimci u dugovječnoj karijeri Ude Dirkschneidera na kojoj je Udo napokon zapjevao i na njemačkom jeziku. My Way Franka Sinatre ujedno je jedina točka kompilacije na kojoj Udo pjeva svojom normalnom bojom glasa – u tome ostaje nevjerojatno upečatljiv i poseban. Tu je obradu Udo koristio na Dirkschneider turnejama 2016. – 2017., kao izlaznu glazbenu podlogu – za kraj koncertnih večeri.
Udo je k suradnji privukao i nekadašnjeg Accept kompanjona Petera Baltesa, koji je odsvirao sve basovske linije, a tu je opet i Udin nerazdvojni Accept/U.D.O./Dirkschneider drug Stefan Kaufmann, koji je opet dodao ritam gitaru, donio jedan gitarski solo i bdio nad produkcijskim manevrima. Gitarski solo za Sympathy (orig. Uriah Heep) doprinio je i Mathias Dieth, koji je bio dio U.D.O. postave na prva četiri albuma. Udo je na brod povukao i oba aktualna U.D.O. gitarista, Smirnova i Dammersa, te sina i bubnjara Svena, čime je sve rečeno o samom pristupu, koji ni za pedalj nije drukčiji od ičega što već ne bismo čuli od Ude Dirkschneidera.
Udo ne gubi ni mrvicu svog vokalnog karizmatičnog sjaja, svog vokalnog bljeska. Taj ostaje i to je nevjerojatno, posve netaknut. Potpuno potentan, eksplozivan, neukrotiv. Vrišti poput mutirane ‘permokarbonske krastače’, s ždrijelom punim oštrih željeznih opiljaka jer je greškom progutala kružnu pilu. Dosta rečenog. »My Way« je još jedan željezni spomenik koje na svom dugovječnom glazbenom putu podiže ikonski vokalist! Kompilacija koja neizmjerno zabavlja. To joj je i temeljna svrha i s takvim je pristupom i nastala.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Faith Healer (Alex Harvey)
2. Fire (Crazy World Of Arthur Brown)
3. Sympathy (Uriah Heep)
4. They Call It Nutbush (Tina Turner)
5. Man On The Silver Mountain (Rainbow)
6. Hell Raiser (The Sweet)
7. No Class (Motörhead)
8. Rock And Roll (Led Zeppelin)
9. The Stroke (Billy Squier)
10. Paint It Black (Rolling Stones)
11. He’s A Woman, She’s A Man (The Scorpions)
12. T.N.T. (AC/DC)
13. Jealousy (Frankie Miller)
14. Hell Bent For Leather (Judas Priest)
15. We Will Rock You (Queen)
16. Kein Zurück (Wolfsheim)
17. My Way (Frank Sinatra)
Postava:
Udo Dirkschneider – vokal, prateći vokal
Stefan Kaufmann – ritam gitara, gitarski solo na skladbi br. 5, prateći vokal
Andrey Smirnov – gitarski solo na skladbama br. 4, 7, 8, 10, 12, 13 i 14
Fabian ‘Dee’ Dammers – gitarski solo na skladbama br. 4, 8, 9, 14, 15 i 16
Mathias ‘Don’ Dieth – gitarski solo na skladbi br. 3
Peter Koobs – ritam gitara
Peter Baltes – bas gitara, prateći vokal
Harrison Young – orgulje na skladbama br. 3 i 5
Sven Dirkschneider – bubnjevi, prateći vokal
Mattes – udaraljke (vojnički ‘snare’ bubanj)
Tommy Schneller – saksofon
Dieter Kuhlmann – trombon
Jens Buschenlange – truba
Boris Delic – prateći vokal
Manuela ‘Ella’ Bibert – prateći vokal
