Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: München / Muffathalle / Njemačka
Datum koncerta: 11.12.2003
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 28,00€
München je već odavno zahvatila predbožićna groznica, a strogi centar bio je pun štandova s raznoraznom krámom, od plastičnih Marija i Isusića do zastrašujuće smrdljivih bavarskih kobasica s kupusom. Na Marien Platzu smo Peter i ja odmah skrenuli po karte, koje su još bile u pretprodaji, a povrh toga ekspresno smo ugrabili i karte za lipanjski “indoor” koncert Yesa u Olympiahalle (također München). Zatim je uslijedio obilazak CD shopova, u kojima čovjek postane gotovo zasićen. Toliko toga imaju pred nosom. I sve to pomalo mine, jer je jednostavno svega previše i to već djeluje prilično neukusno. Prosječni glazbeni izbirljivac s područja RS Slovenije nekako je navikao da se za svaki CD, prije nego ga dobije, mora prilično pošteno potruditi. Brzo se smračilo, napunili smo trbuhe u Pizza Hutu, gdje su moju Eurocard karticu promatrali pod posebnim povećalom, kao da takvo što njihovo oko još nikad nije vidjelo, a onda smo oko 19:00 upali u predvorje Muffathalle. U backstageu, pored ulaza u dvoranu, morao je vladati pravi urnebes, jer su iz gostionice u istoj zgradi vrlo često šetali u backstage noseći prave porcije slasnih zalogaja, od šnicla do palačinaka. Do prvog reda ovaj put za promjenu nije bilo teško doći, jer se 95% mase sastojalo od dobro situiranih i uglađenih starih rockera, kojima je bilo dobrano preko 40 i koji nisu pokazivali pretjerano oduševljenje izvođenjem nekih posebnih akrobatskih podviga tijekom koncerta, nego su došli napojiti svoja bića isključivo magičnim glazbenim vibracijama. Zauzeli smo poziciju u prvom redu, od sredine malo ulijevo, otprilike tamo gdje će pilati Mick Box (gitara, Uriah Heep).
Na stageu su stajala tri seta bubnjeva. Zato je stage izgledao zatrpano do posljednjeg kutka. Pozornicu su u 20:00 zauzeli Fireball Ministry. Rođeni negdje u vrućoj Kaliforniji (SAD), obučeni po bikeršku, vodili su nas kroz doom metal zvukove. Zvuk i stil? Genau Black Sabbath iz Ozzyjeve ere. Dakle, tate i mame u dvorani zaista nisu imali što prigovoriti Fireball Ministry, jer su oni oživjeli Black Sabbath i publika je uz malo mašte mogla ponovno proživljavati rane sedamdesete. Pjesme jednostavnih rifova, udarne i kratke. Prijelazi bez ikakvih doktorskih disertacija, često uhvaćeni u dvostruke tercne gitarske harmonije koje su obogaćivale zvučnu sliku. Bubnjar punih udaraca skladno je disao s bendom. Vođa grupe, pjevač i glavni gitarist, brinuo se i za jednostavna kratka solaža, otpilana kroz wah-wah efekt. Njegov šuplji pogled, duga ravna smeđa kosa pa čak i šuplji vokal nevjerojatno su podsjećali na Ozzyja. Momak je nastupio uvjerljivo, uživljeno. Ono što me posebno pozitivno iznenadilo bilo je skromno držanje grupe na pozornici. Osim toga, kao glavna atrakcija Fierball Ministry, mjesto ritam i bas gitare zauzimaju dvije neukroćene bikerice, koje su me odmah osvojile svojim demonskim šarmom, tako da sam tijekom nastupa Fireball Ministry bio zaposlen cijelo vrijeme, i to ne samo ušima, nego i očima. Osvrnuo sam se oko sebe. Narod je bio ukočeno hladan. Zanimljivo, a grupa silno vruća i uvjerljiva. Ukratko, za fanove ranih Black Sabbath i Pentagram nešto iznimno svježe i vruće ispod žarkog kalifornijskog sunca. Doomovci vrijedni kušanja!
Ako su nas Fireball Ministry vodili kroz pakao, Blue Öyster Cult vodili su nas kroz čistilište. Legende rocka i rolla, utemeljitelji mnogog standarda koji je kasnije postao temelj heavy metala u svim njegovim varijantama. Crni kao najcrnja crnina. Majstori profinjene društvene provokacije, uvijek s korektnim intelektualnim stavom i, što je bitno, genijalni tvorci rifova. Svoju apokaliptičnu viziju počeli su oživljavati poskočnim instrumentalom Buck’s Boogie. Buck Dharma bio je odjeven u crno, od baseball kape do cipela, sve je bilo crno. Odijelo mu je sigurno bilo veće za nekoliko krojačkih brojeva, tako da je Buck na pozornici izgledao kao neki crni štrumpf, pravi antipod “Tati” Štrumpfu. U rukama je vitlao bijelu električnu gitaru zanimljivog futurističkog dizajna, bez ključeva. Užitak ga je bilo gledati kako nevjerojatnom lakoćom juri kroz osebujna solaža svake pjesme. Eric Bloom naravno s nezaobilaznim tamnim naočalama i Allen Lanier stalno su se izmjenjivali na klavijaturama, dok za grupu nije više nikakva posebnost kad počnu mitraljirati publiku s čak tri gitare odjednom. Pravi užitak bio je slušati pjesmu “izvanzemaljska inteligencija” odn. E.T.I. (Extra Terrestrial Inteligence). Dečki su u setlistu uvrstili dvije novije pjesme Dance On Stilts i See You In Black, a inače su najglasniji odjek publike polučili ponajviše hitovima, romantičnim Burning For You, zlobnim Cities On Flame With Rock And Roll, strašnom Godzillom i naravno besmrtnim ledenohladnim evergrinom kultnog kalibra Stairway To Heaven zvanim Don’t Fear The Reaper. Za slasticu dodali su i pjesmu s ploče “Cultosaurus Erectus” (1980) Divine Winds i to je bilo to. Jedan sat šusa. Šusa? Zvuk je zafrkavao, klavijature su bile potpuno nečujne, a lijevi monitor probijao je zvučnu sliku.
Međutim, smetalo me je pritom nešto sasvim drugo. Ta distanca prema publici, Bloom se nijednom nije nasmijao, Dharma se cinično zabavljao tijekom solaža s trzalicom duboko u ustima i pritom se mrštio sam sebi za zabavu. Jedino su Danny Miranda (bas gitara) i Allen pokazivali djelić topline i pristupačnosti prema narodu. Tijekom Godzille sva trojica originalnih članova kruto su odmarširala s pozornice, dok su Danny i legendarni bubnjar Bobby Rondinelli, koji je cijelo vrijeme intenzivno žvakao čačkalicu u ustima, svaki sa svojom solističkom točkom pokušali zagrijati publiku. No uzalud. Narod je grupi vratio točno ono što je grupa davala. Lijen i pospan odziv. Iako se tijekom izvedbe Don’t Fear The Reaper dvorana dobro potresla i narod je veselo zacupkao u ritmu klasika, ni nakon toga publika nije pretjerano žudjela za bisom i zanimljivo je bilo kako je tek nekoliko pojedinačnih “zugabe” odjeknulo dvoranom. Ipak su Blue Öyster Cult rutinski došli natrag i u bisu odsvirali Dominance And Submission, pri čemu je Eric podijelio publiku na lijevu i desnu polovicu i zadao joj da vrišti riječ “submission” u refrenu. Tako su Blue Öyster Cult ipak izvukli nešto više buke iz mase. Dakle, što je uzrok tako blijedoj scenskoj igri? Možda kompleks što su predgrupa Uriah Heep? Tko zna. Više rutina nego išta više. Uigrano, ali s cinično-hladnim distanciranim pristupom koji prisutne nikako nije uspio potpuno usrećiti i utješiti.
Blue Öyster Cult su svirali od 21:00 do 22:00. U 22:30 sve je bilo spremno da se čarobnjaci pojave iza kulisa. Kakva je svjetlost ispunila pozornicu kad su se pojavile silhuete umjetnika! Pravi energetski fluks! Kao da je odjednom zasjalo svjetlo! Svatko na svojoj poziciji, odmah su udarili direktnim krošeom ravno među oči. Poprište su usijali u trenu, jer su koncert otvorili upravo s Easy Livin’. Narod je odmah bio na nogama i dvoranu je ispunilo huronsko oduševljenje. Da, velika većina, odn. doslovno svi, došli smo prvenstveno zbog Uriah Heep. Uriah Heep su ta fantastika planeta Zemlje koja nedvojbeno najčěšće mijenja svoje setliste na turnejama i to je pravi užitak, jer te njihov koncert iznova i iznova obara na koljena. Pa, uz neprestana premještanja u setlisti sjetio sam se naravno i Saxona. Heep su ovaj put potresli prisutne sa Shadows Of Grief,…aaaaa mravci su počeli gmizati, da je bilo joj!!! Taj legendarni veličanstveni Mickov rif i puno štropotanje Leejevih bubnjeva, jedan od vrhunaca koncerta već na samom početku. Zatim skok na drugu polovicu osamdesetih i izvedba Cry Freedom. Naspidirani fluidni hard rock odlet s fantastičnim AOR refrenom i fenomenalnim Berniem Shawom na vokalu, koji je pjesmu zaključio svom snagom kroz visoko leteće screameve. Uriah Heep se nisu zaustavili. Ako je na prošlogodišnjoj ljetnoj turneji pjesma The Magician’s Birthday bila jedan od glavnih razloga zbog kojih Uriah Heep jednostavno niste smjeli propustiti, ovaj put je njezin ekvivalent u setlisti, uz Shadows Of Grief, nedvojbeno bila pjesma Pilgrim s ploče “Sweet Freedom” (1973). Peter i ja samo smo tresli glavama, jer to je nevjerojatno. Taj bend te doista odnese svojom scenskom magijom u svijet bajki, čarobnih vila, patuljaka, kućica od gljiva i u trenutku se možeš potpuno odspojiti i jednostavno plutati kroz bezgranična prostranstva, negdje visoko iznad nebeskog horizonta. Dečki su dobili poseban zalet, posebna krila, jer je odziv publike bio fantastičan i fanatičan. Zvuk je bio sanjski.
Uriah Heep su kraljevali dalje oživljavanjem Wise Man, pjesme s ploče “Firefly” (1977), kad je kod njih pjevao John Lawton. Uskočiti u kožu Johna Lawtona poseban je izazov. To je pjevač kojem nije moguće naći ekvivalent, barem što se emotivnosti njegova performansa tiče. To je zasigurno jedan od najstrastvenijih vokala u povijesti rocka. Bernie je hrabro obuo njegove čizme i iscijedio svoj maksimum te tako uspio dočarati uzbudljivu aproksimaciju Lawtonova originala. Ono gdje je pjevača još poseban užitak slušati nedvojbeno je pjesma Stealin’, u kojoj osjećaj i način njegova improviziranja iznova zablista u svom sjaju. Stealin’ ispada sve uvjerljivije s Berniem na vokalu nego originalna verzija s Byronom. Bez dodatnih riječi, samo savršeno.
Slijedila je fantastika s The Wizard, Mick je zgrabio akustičnu gitaru nevjerojatnog čeličnog zvuka i počeo drndati duž žica. Dečki su dočarali pravu magiju, kao gospodari zborskog pjevanja. Bernie je tijekom koncerta cijelo vrijeme razigrano šetkao po pozornici, poticao članove i u pauzama uvijek pozdravljao publiku. Čovjek je za sve te godine koncertiranja diljem Njemačke osvojio nekoliko njemačkih fraza, koje uvjerljivo izgovara i narod je to oduševljeno prihvatio. Pravi “splash” i preobrazba atmosfere uslijedili su s vrućim The Other Side Of Midnight iz odličnog “Head First” (1983), u kojem su se isticali Mickovo izražajno rifanje i odlična backvokalna pratnja u refrenu. Vrućina je i dalje rasla i ljubitelj wah-waha Mick otvorio je nastavak kroz poznati rif prve pjesme prvog studijskog albuma grupe, Gypsy. Kako heavy, kako pulsirajuće i navijeno! Phil i Mick izmjenjivali su se kroz katarzične zahvate srednjeg instrumentalnog dijela i ponovno uživo dočarali onaj psihodelični moment pjesme, dok je Bernie završni dio komada zaključio u izvanrednom stilu. Uopće, pjevač je blistao cijelo vrijeme na izvanrednoj razini, tako da nema smisla posebno izdvajati pojedine pjesme, jer cijeli njegov nastup s glumom ocjenjujem samo besprijekornom desetkom. Njegova gluma postala je posebno opasna tijekom Devil’s Daughter, kad je odapeo nekoliko zavodljivih pogleda prema djevojkama koje su treperile u prednjim redovima. Devil’s Daughter je slično kao Stealin’ pisana Bernieju na kožu. Dakle, paketić triju pjesama The Other Side Of Midnight, Gypsy i Devil’s Daughter ponudio je publici one večeri najžarkije trenutke razigranih Uriah Heep.
Nakon kraće pauzice dvoranu je u ritmu srčanog otkucaja ispunio zvuk Leejeve bas pedale. Tome se pridružio Phil kroz veličanstvene zvukove svojih orgulja. Peter i ja pobjednički smo se pogledali, jer to je bila pjesma Sunrise. Sunrise nije nikakva razigrana žarka pohota, nego pravi skok u zemlju čudesa, mistike i čiste fantazije, što zapravo parafrazira cijelu ploču “The Magician’s Birthday” (1972). Osim toga, u nju je uhvaćen žar melankolije i beskrajne čežnje. Fantastična kemija, izvanredne vibracije, što je posebno bilo magnificirano kroz fenomenalno višeglasno pjevanje cijele petorke na pozornici. Pripremali smo se za vrhunac. Sunrise je prešao u July Morning. Bernie je sjeo na lijevi monitor ispred Micka, bliže publici i cijelu pjesmu otpjevao u sjedećem položaju. Nastupio je izrazito uživljeno i na trenutak sam pomislio da nam se na pozornici pridružio legendarni pjevač grupe David Byron. Već sam grandiozni uvodni motiv Philovih orgulja ponio je atmosferu prema njezinu koncertnom vrhuncu. Mick je s posebnim intenzitetom trljao žice, pritiskao wah efekt, Lee je bubnjevima zagrmio svom snagom. Kakav zvuk! Kroz zrak, koji je uz izvanredni fade out dosegao vrhunac, legende su se oprostile od auditorija.
Narod je odmah glasno zahtijevao bis. Dečki su se vratili i Mick je imao dulji nagovor u kojem se zahvalio publici, a također i Blue Öyster Cult. Peter i ja smo prije koncerta sastavili bis od Bird Of Prey, Easy Livin’, Look At Yourself i Lady In Black. Nismo mnogo promašili. Uriah Heep su nam otpuhali glave s Bird Of Prey. Opet punom parom i žarko! Mnogo tvrđe i brže od originala, s doista devastirajuće distorziranom gitarom! Na mjestu naše pretpostavke Look At Yourself našla se još jedna poslastica tvrdog kalibra s albuma “Raging Silence” (1987) zvana Bad Bad Man. Tako, sad je bilo spremno sve za veliki finale. Za najveći hit u povijesti grupe, Lady In Black. U prvu liniju iz pozadine pritrčao je i Lee Kerslake s tamburinom u ruci. Pjesma izgrađena na samo dva akorda, ali pjesma koja te odmah zgrabi za uši i povede ravno u zemlju snijega i leda. Naravno, Lee se nije predugo ustezao na svojoj novoj poziciji i negdje nakon drugog refrena drsko je odjedrio natrag za svoje bubnjeve i Uriah Heep su još jednom zapalili scenu. Narod se pridružio grupi kroz ona nezaobilazna magična “oh-e” i nekako je odjednom svemu bio kraj. Kao da si trepnuo, odvrtio se sat i pol.
Nikako ne smijem zaboraviti pauka s Marsa, Trevora Boldera. Taj čovjek je cijelo vrijeme, kad god je našao priliku, unosio izreden kontrast svojim nadzvučnim basovskim soliranjem i žongliranjem, gdje god je bilo moguće pobrinuo se za supersoničnu improvizaciju, na full, baš sam promatrao kako je usred koncerta bio sav oblijevan znojem. Njegov izlizani Fender bas je nešto posebno.
To je to. Petorka koja daje svoj maksimum i uvjerljivo oživljava svoju misiju kroz bajkovitu magiju koju dočarava na pozornici. Nezaboravno u svakom smislu te riječi. Iznova i iznova. Još jednom. Uriah Heep su uživo čista fantazija.
Setlista
Blue Öyster Cult:
1.Buck’s Boogie
2.E.T.I. (Extra Terrestrial Intelligence)
3.Dance On Stilts
4.Burning For You
5.See You In Black
6.Divine Winds
7.Cities On Flame With Rock And Roll
8.Godzilla (solo bas, solo bubnjevi)
9.Don’t Fear The Reaper
—bis—
10.Dominance And Submission
URIAH HEEP:
1.Easy Livin’
2.Shadows Of Grief
3.Cry Freedom
4.Pilgrim
5.Wise Man
6.Stealin’
7.The Wizard
8.The Other Side Of Midnight
9.Gypsy
10.Devil’s Daughter
11.Sunrise
12.July Morning
—bis—
13.Bird Of Prey
14.Bad Bad Man
15.Lady In Black
Galerija slika
