Mjesto: Riolo Terme (Italija), Frogstock Festival
Datum koncerta: 05.07.2002
Broj posjetitelja: 2200
Punih trbuha smo se spustili na klupu u parku u Riolo Termeu s pogledom na glavnu prometnicu koja vodi kroz gradić. Tako smo preko puta ugledali pizzeriju. Vraga, prije toga smo prošli cijeli Castelbolognese za skromnu šaku bolonjskih špageta. Nebo je nemarno potamnilo, pa su sjene divovskih cedrova nad klupom na kojoj smo sjedili imale slobodan dan. Počeli smo se dosađivati. Gomila motorista, smiješnih inačica talijanskih prijevoznih sredstava i zanimljivih domaćih prolaznika nije nas previše držala budnima. Odjednom se s desne strane ceste dovezao crni Chryslerov kombi. Zaustavio se i zaklonio pogled na pizzeriju koja nam je s druge strane ceste izazivala slinu.
A tko je iz njega izašao? Pa gle sad. Cijela postava Uriah Heep, nepromijenjena od 1986. Bez okolišanja su nestali u pizzeriji. Prijatelj i ja u ulozi dosadnih muha sa omotom kompilacije “Blood On Stone” od Uriah Heep odmah smo trčali za njima preko ceste. Izgledalo je kao da nam se ukazala Djevica Marija. Samo tako, s neba, niotkuda. Sjediš na klupi, odmaraš se, po glavi ti se vrte same gluposti, a onda se pojave Uriah Heep. Nevjerojatno. No, u pizzeriji se kuhar smijao kad nas je ugledao, odmah je znao što želimo, ali je šutio i dalje nenametljivo uživao na naš račun. Onda je došao Talijančić, nekakav mini-službenik, koji je u službi organizatora koncerta brinuo za kontakte s bendom. Naravno, iz njegovih usta je poletjelo: “Ma che cosa,…bla,bla,….!?”, no snašao se na engleskom kad je vidio da nismo Talijani, ali ništa manje: “What do you want!” “Potpise, logično, a nije nam valjda napisano na čelu, bolesniče?” Naravno, naložili smo da dolazimo čak 700 km daleko (u stvarnosti 430 km od Ljubljane).
Uriah Heep su sjedili za stolom i, vjerojatno jako izgladnjeli, nisu baš bili raspoloženi za potpisivanje. Ipak je Talijančić uzeo omot i moj flomaster te lijepo obavijestio legende da dolaze dva mučenika itd…. Vidjeli i čuli smo Bernieja Shawa, koji je temperamentno reagirao: “What? They’re comin’ 700km away from here?” i Micka Boxa, koji je rad svojih moždanih stanica već posve usredotočio na vizualizaciju lijepo postavljenog stola i svog punog želuca, pa je nejevoljno htio zaključiti: “What the fuck….!” , a Bernie ga je u trenutku smirio prstom na ustima: “Psssssst, just relax man!” I pobjeda je bila naša.
Odlazak na prostor festivala. Karte su bile jadnih 23 eura (pet tisuća, zaokruženo). Otvorio nam se pogled na unutrašnjost Frogstocka. U njemu je zjapila praznina. Uriah Heep su se u međuvremenu žderali u pizzeriji, a Saxon još nisu ni stigli. Otišli smo nešto popiti. Pokraj fastfooda, gdje smo sjedili na klupi ispod šatora, bila je postavljena dodatna mala pozornica. Na njoj su se “iživljavali” domaći lokalni power metal bendovi. Ma kakvi rokeri, to nisu nikakvi rokeri. Bolje da su ostali kod pečenja pizza i kuhanja makarona. Pokvarili su nam sav glazbeni ukus. Na silu odsvirano, milijun puta čuti drugorazredno prekopirani rifovi. Ali zvuk je bio solidan (barem to), bez ikakvih oscilacija ili nepotrebnih šumova koji probijaju uši. Tako da se dobro čulo petljanje i mjestimično “krivo” otpjevane dionice, nespretno posloženi engleski stihovi u njima. Slijedila su tri sastava slična kao jaje jajetu. A image? Uske pajkice, svilene košuljice…. Svi nakićeni i zvečeći. No, barem su se oni zabavljali. A i nas trojica, ali ne zbog njihove glazbe.
Sat 18:30. Još sat i pol pa će nastupiti Saxon. Čekali smo pola sata u prvom redu, a oko nas talijanski fanovi s trobojnicom Velike Britanije, u majicama Saxon, napaljeni do kraja. I što se dogodilo. U 19:00 službena voditeljica objavila je da su Saxon zaglavili na talijansko-švicarskoj granici i da tamo tiče već tri sata te da se koncert Saxon zato otkazuje, jer se ne zna dokle će Saxon još tičati na prokletom graničnom prijelazu. “Karte možete vratiti do 23:00 na blagajni, gdje ćemo vam vratiti novac!” Eto nam ga sad. Ja se nisam previše sekirao, Uriah Heep još nikad nisam vidio, dok su suborci gotovo očajno prolili suze, jer su Uriah Heep prije toga vidjeli barem po deset puta. Naravno, jadikovali su pod šatorom, dok sam ja odlučio izboriti mjesto u prvom redu. Naravno, struktura prvog reda u međuvremenu se potpuno promijenila. Sad su ondje stajali mnogo mirniji i zreliji talijanski građani.
Već samo kad je roadie navukao crni Gibson “Les Paul”, prošle su me trnci. Onda sam pomislio: “Što će tek biti kad s njim na pozornici bude Mick Box?” Sve je bilo spremno. Jedino ozbiljno pitanje postavio sam si pri pogledu na bubnjeve. Gdje su, dovraga, originalni bubnjevi Uriah Heep. Osnovni set bubnjeva bio je sastavljen od svega pomalo. Dva prijelazna, kotao, bas bubanj i verbl, hi-hat činela, jedna obična činela i čao drugovi. Barem iz tri različita seta. No, Lee je tom setu dodao samo još dvije činele. Vjerojatno je trik u tome što Italija nije Njemačka.
“Return To Fantasy” otvorio je show. Što bismo drugo uopće poželjeli. Obećavao se pravi povratak u fantaziju, u bajku, u koju nas je odveo tih pet čarobnjaka. Slijedili su “Universal Wheels” i “Only The Young” iz sadašnjeg, više hard rock razdoblja benda. Ali su nas ponovno prizemljili izrazito živahnim bluesy “Stealin'”. Kako ta pjesma žari uživo, uauuu!!! Dečki su smirili scenu s “Tales”. To je bilo pravo iznenađenje, jer već dugo nije bila na njihovoj set listi. Drugi šok doživio sam uz “I’ll Keep On Tryin'”, koju nalazimo na njihovom prvijencu. No glavna porcija tek je slijedila. “Sunrise” i cijeli repertoar od tu nadalje, koji je sastav odsvirao, značio je samo jedno. Dovesti svoj nastup do vrhunca.
Kakva magija na pozornici, kakva uigranost, kakva ravnoteža. Svi instrumentalisti doprinose, a tu su i oni legendarni i odmah prepoznatljivi back vokali, koji su nešto izuzetno i neponovljivo jedinstveno na svjetskoj glazbenoj sceni. To je Uriah Heep uvijek dizalo među najveće. Onaj poznati zaštitni znak benda, ono zbog čega su zvukovno produkcijski nadmašili sve moguće bendove u sedamdesetima. Tako kvalitetan zvuk, kakav su Uriah Heep mogli dočarati i srećom ga i danas dočaravaju, može biti samo zagonetka, čak i najvećim bendovima, njihovim vršnjacima (Led Zeppelin, Deep Purple). Phil Lanzon na pozornici nije imao originalne Hammond orgulje. Hammond zvuk izvlačio je iz Rolandovih klavijatura. Phil si je za vrijeme pjesme “Gypsy” priuštio i kraći solo na klavijaturama. Da, narod je za vrijeme “Ciganke” postao vidno živahniji.
Vrhunac svih vrhunaca bio je “Magician’s Birthday”, pjesma koja je nakon mnogo godina ponovno zaživjela na pozornici u set listi Uriah Heep. Solaža Micka Boxa i divlja pratnja Leeja Kerslakea na bubnjevima. Mislio sam da sanjam. Kako dojmljivo i s osjećajem. Sastav čiji svaki ton uvijek pronađe pravo mjesto u njegovoj glazbi, sastav koji kao cjelina na pozornici zrači izuzetnom energijom. Takvu energiju osjetio sam samo na “Page & Plant” (22.02.1998, Zagreb). Kad se ne možeš suzdržati i tresneš se do suza. Najviše me srušio “July Morning”. Bernie je pritom (kao uvijek uz ovaj klasik) sjeo na monitor da bi uspostavio još iskreniji kontakt s mnoštvom. Dečko pjeva bez problema kao legendarni i karizmatični David Byron (R.I.P.). I to gotovo na svim klasicima Uriah Heep iz Byronova razdoblja. No Bernie je mnogo bolji pjevač, jer u Byronove klasike utkiva profinjenu mjeru improvizacije. “Stealin'”, “Gypsy”, “Look At Yourself” i “Bird Of Prey” otpjevao je s dodatnom mjerom oštrine.
To je povratak korijenima. Dočarali su pravi dašak sedamdesetih. Karakteristična melodična bas linija Trevora Boldera bila je uravnotežena, a zvuk tipičan za produkciju sedamdesetih. Majstori. Da se žvižde na novac, jasno su pokazali. Merchandisea nigdje nije bilo, Mick je među mnoštvo bacio sveukupno pet trzalica. Ipak, ne smijemo zaboraviti da smo bili u Italiji. U Njemačkoj ili Engleskoj Uriah Heep su sigurno za potenciju “žešći” na pozornici, daju još više od sebe i uspostavljaju još iskreniji kontakt s publikom. Dakle. Da Italija zbog svoje veličine nije tržišno zanimljiva za Uriah Heep, nikad ih ne bih vidio. Kroz sve te godine i Heepovcima je jasno gdje znaju stvarno cijeniti njihovu glazbu, a to sigurno nije u Italiji. U to sam se uvjerio pri masovnom odlasku ljudi kad su objavili da Saxon otpadaju. Najljepše je upravo to što Uriah Heep uopće ne kriju da se žvižde na Italiju.
Da je ovo sastav koji nastupa 100% zbog vlastitog užitka, uvjerila me, osim set liste, i sama turneja. Turneju su napravili “tek tako”. Obično se turneje rade kad izađe ploča. Uriah Heep to ne slijede. Bilo ploče ili ne, gotovo svake godine Uriah Heep su među nastupajućima na pozornicama diljem stare celine. To je način života i najljepše je vidjeti da sastav stvarno uživa u tome i da tu nema nikakvog tržišnog forsiranja. Ne smijemo zaboraviti da već nekoliko godina izdaju ploče u samizdanju, koje je zbog toga izuzetno teško nabaviti u slovenskim glazbenim trgovinama.
Uriah Heep su ponovno potvrdili da su jedan od onih rijetkih sastava koji zvuče bolje uživo nego u studiju. Jednostavno, kemija među članovima benda funkcionira, kao nekoć u njihovoj poznatoj MK2 postavi, gdje bajke i magija doista ožive.
Glavni dio nastupa zaključen je paklenim “Look At Yourself”. Izlaz iz pjesme bio je fantastičan. Instrumentalni melankolični završetak, gdje je Mick sa svojim izuzetnim glazbenim osjećajem stvorio nevjerojatnu atmosferu i tako doveo nastup Uriah Heep do kraja. Bernie se još vratio na pozornicu i obratio publici riječima: “Hvala, vidimo se uskoro!”
Naravno, odmah su se vratili s dodatkom. Udarili su “Bird Of Prey”. Kako je to snažna skladba uživo, uistinu tvrda. Onda su pomislili: “Dajmo još nešto!” i odsvirali očekivani “Easy Livin'”. Klasičan završetak. To je bio i jedini trenutak koncerta kad su Talijančići pokazali svoje poznato lice bez manira na koncertima i počeli se zaletavati jedni u druge. Je li izgledalo da je već kraj? Ne. I “dama u crnom” našla je svoje mjesto na pozornici. Lee Kerslake s tamburinom, Mick na akustičnoj gitari i Bernie počeli su posljednju točku. Kasnije je Lee sjeo za bubnjeve, na pozornici su se sastavu za posljednji marš pridružili Phil i Trevor te tako razvili “Lady In Black” do temperamentnog kraja. Auditorij je pratio refren: “Aaah, Aaah Aaah, Aaah,….!” a Bernie nas je u stankama refrena podgrijavao improvizirano otpjevanim: “Just a little-little more!”
Nakon sat i tri četvrt sve je bilo gotovo. Nikako nisam dolazio k sebi. Kako već kraj? Kraj neponovljivog klasika. Nakon svih ovih godina. Magija pet ljudi koji svaki za sebe nisu ništa posebno. No kad se udruže u Uriah Heep, savršen su unikat. Potpuna perfekcija.
A kakav je kruh i igre taj dan ponudila svojim građanima cijenjena Republika Slovenija sa svojim superiornim i raznovrsnim “glazbenim” prostorom usred glavnog grada (pozor, upotrijebio sam riječ “glazbenim”)? Nastup “Murat & Jose” u parku “Zvezda”. Fantastično! Na to je pokop, uz tu sam misao u trenutku ostao bez riječi i gorko zaplakao.
Setlista
01. Return To Fantasy
02. Universal Wheels
03. Only The Young
04. Stealin’
05. Tales
06. Between Two Worlds
07. I Hear Voices
08. I’ll Keep On Tryin’
09. Logical Progression
10. Sunrise
11. Magician’s Birthday
12. Gypsy
13. July Morning
14. Look At Yourself
—dodatak:—
15. Bird Of Prey
16. Easy Livin’
17. Lady In Black
Galerija slika
