Lokacija: Beč / Szene / Austrija
Datum: četvrtak, 24.03.2016
Uriah Heep, slavni britanski rock pioniri, ovog će prosinca napuniti okruglih 47 godina rada. Ali ne pokazuju nikakve znakove starenja. Još uvijek aktualni novi studijski album »Outsider« (2014) odveo ih je ovaj put na još jednu od brojnih proljetnih turneja po Europi. Tako su ponovno sletjeli u Beč, gdje su nastupili već mnogo puta, bezbroj puta, zadnji put u studenom 2014. Ako su prije nekoliko godina još nastupali u dvorani Gasometer, vremena se brzo mijenjaju kad je riječ o posjećenosti koncerata pa ih je organizator ovaj put radije najavio u klupskom prostoru Szene, koji u novim vremenima predstavlja svojevrsnu »zamjenu« za pokojni bečki klub Planet Music, u kojem smo sve do 2007. gledali hrpu sjajnih i nezaboravnih koncerata.
Uriah Heep smo do novog susreta s bendom u Beču gledali zadnja tri puta zaredom na »otvorenim« festivalskim pozornicama. To su bili festival Rock Batuje 2014, See Rock festival 2014 i samostalni nastup krajem srpnja usred Arene Alpe Adria u talijanskom ljetovalištu Lignano Sabbiadoro. Ni na jednom od njih nisu posve uvjerili i dojam je bio da je bend zapravo počeo polako nagrizati zub vremena. No očito još uvijek vrijedi činjenica da se Uriah Heep najbolje gledaju u zemljama njemačkog govornog područja, jer tamo isporučuju svoj koncertni maksimum. I ovaj smo put došli do istog zaključka. Tome treba pridodati još jedan uvjet. Prostor mora biti klupski, dakle zatvorenog tipa. No o svemu tome malo kasnije.
U 20.00 na pozornicu su izašli The Weight. Njemački rock revitalisti. Kvartet u kojem se pjevač po potrebi uključivao na poziciju klavijaturista/pjevača upozorio je da slijedi trend općeg revitalizma, koji je nedavno zahvatio Skandinaviju, Njemačku, ali i Veliku Britaniju. Bend njeguje klasičan retro-školski rockerski zvuk, u kojem se u gitarskim frazama osjeti bavljenje ponajprije Led Zeppelinom (pogotovo vizualno, s obzirom na pjevačevo kretanje po pozornici i interpretaciju), ali i Black Sabbathom, s velom psihodeličnosti, a dvije su skladbe, osobito uvodno zbog Hammond zvuka klavijatura i ukrštanja s gitarskom frazom, podsjetile čak i na stare Uriah Heep. Ništa posebno, ali sve korektno, vjerodostojno i sigurno. Dečki su optimalno iskoristili danu priliku, a posebno je godilo saznanje da su Uriah Heep s poštovanjem tretirali predgrupu, koja je odsvirala 45-minutni repertoar te dobila odlične zvučne uvjete, kao i korektnu scensku rasvjetu.
Szene je bio nabijen. Do posljednjeg kutka. Jedva si disao u klubu. Temperatura je polako rasla iz minute u minutu. Naravno, publika većinom starije branše, to jest generacije koja je tinejdžerske godine proživljavala kroz sedamdesete, kad su Uriah Heep bili na komercijalnom vrhuncu i na očima cijele svjetske rock’n’roll javnosti. Sat je kazaljke okrenuo na pola deset! Ljudi ožive, isprva blaga svjetlost obasja Phila Lanzona za klavijaturama, a ona se uskoro pretvori u snažan snop modrog svjetla dok klavijaturist crta uvodne tonove Uriah Heep klasika Gypsy. Tvrd riff, tvrd rockerski otvarač. Po ukusu fanova. Klasik koji ne smije nedostajati u repertoaru. Već na samom početku, kad je bend zauzeo pozornicu i razletio se po njoj, bilo je jasno da će to biti još jedan odličan koncert grupe. Sve je super klapalo. Bernie Shaw u izvrsnoj vokalnoj formi dana, vokalne harmonije – to je elementarni zaštitni znak klasičnih Uriah Heep skladbi – briljantno izvedene. U tom je pogledu basist Dave Rimmer, u trećoj godini u postavi grupe, naposljetku u punom opsegu preuzeo sve zadaće pokojnog Trevora Boldera. U kombinaciji s Philom Lanzonom i Mickom Boxom trojac je pružio fenomenalnu potporu Bernienu vodećem vokalu. Rekapitulacija klasičnih elemenata Uriah Heep zvuka, predvođena vokalnim harmonijama, ovaj je put funkcionirala fenomenalno. Mislim ponajprije na spoj između zdepastog Hammond zvuka klavijatura i naoštrenih gitarskih fraza Micka Boxa, dok je bubnjar Russell Gilbrook ponovno isporučio ludu bubnjarsku predstavu.
Da gornji odlomak ne pretjeruje u hvalospjevima, potvrđuje i spoznaja da je Bernie pogodio baš sve tražene vokalne linije. Punom snagom vokalnog izričaja. Dva teža ispita položio je s odličnim. Prvi ga je čekao na izlazu progrockerskog mini epa The Magician’s Birthday (uz Shadow of Grief, glavno osvježenje koncertnog repertoara), gdje je uspješno odvozio sve najviše Hensleyjeve linije, a drugi u završnici klasika July Morning. Tome treba dodati izuzetnu osjećajnost, mlaz strasti i emocija, koji su došli do izražaja osobito u prelijepoj baladi Rain, koju su Shaw i Lanzon na klaviru u cijelosti izveli sami. U set listi našla se i nezaboravna The Wizard, gdje je Bernie prvi put konkretnije predstavio Micka Boxa, rekavši: »Ovo je skladba koju je napisao čovjek koji stoji s moje desne strane i bez kojeg danas ne bi bilo Uriah Heep, dame i gospodo, moj najbolji prijatelj Mick Box!« Nakon završetka superepa i jednog od vrhunaca koncerta, The Magician’s Birthday, gdje Gilbrook uz bubnjarske obveze nije koristio kazoo, kao što je to prije njega činio nezaboravni Lee Kerslake, Bernie je primijetio: »Tko bi, dovraga, mogao napisati takvu skladbu u ona vremena?«, pri čemu je gestama istodobno nagovještavao da je to, naravno, bilo pod utjecajem opojnih tvari. Odgovor je jednostavan, Bernie: »Ken Hensley, naravno.«
Bend je posljednjih godina ponovno osuvremenio (osvježio) iskorištavanje pozornice u smislu podizanja dinamike događanja, odnosno show teatra. Dave Rimmer, koji se posve opustio i odlično uklopio u bend, u duelima se pridružuje Micku Boxu tako da pristupe jedan pokraj drugog usred rifova, a basist često iskorištava i podest na kojem stoje bubnjevi i Lanzonov Hammond te cijelo vrijeme aktivno trči po pozornici.
Uz odličan nastup grupe svoje je dodao i sam zvuk, u kojem si razločito čuo sve gradivne elemente zvuka (sam sam stajao u krajnjem desnom kutu uz desne monitore sprijeda, što je već samo zbog djelomično zaklonjenog pogleda nezahvalna pozicija za praćenje koncerta), fenomenalno izvedene vokalne harmonije, a istodobno i odličnu suradnju publike, koja nije suzdržavala emocije i proživljenu suradnju s bendom. Sve u svemu. Očito je da Uriah Heep treba ići gledati na koncerte zatvorenog tipa, i to barem u Njemačkoj ili Austriji. Snaga ne jenjava. Čak i veliki rock’n’roll guru i šef grupe Mick Box djeluje pun svježine, elana, zagrijanosti. U svakom je slučaju malo rutine, uz svu tu kilometražu, svakako tu. No ovaj je put bila potisnuta u drugi plan i pozadinu. Kvintet je kao jedinica začarao publiku i isporučio odličnu scensku predstavu nabijenu energijom pravog rockerskog spektakla. Iskustvo, znanje, snaga i neprobojno samopouzdanje.
Nakon ovakve svirke i vražjeg rock’n’roll vračanja koje je legendarna postava ovaj put isporučila u Beču, nema straha da bend razmišlja o mirovini. Nadajmo se da se skuplja materijal za novi studijski album, koji, ruku na srce, Uriah Heep i ne trebaju, ali riječ je o činu koji te nakon gotovo 50 godina rada svakako održava mladolikim. Set lista odlična. Uz iznimku pjesama s albuma »Outsider« (2014), sljedeća najmlađa pjesma ove set liste nosi godinu rođenja 1973. Sat i 40 minuta nastupa moglo je u bis pridodati barem još Bird of Prey, ali neka bude dovoljno. Legende se, dakle, ne predaju, a na rasporedu već imaju novu falangu potvrđenih ljetnih festivalskih nastupa na kojima ćemo ih ponovno presresti. Ovaj put na ovogodišnjem izdanju kultnog Bang Your Head!!! festivala u Njemačkoj!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Gypsy
2. Look At Yourself
3. Shadow Of Grief
4. Stealin’
5. The Law
6. The Outsider
7. Sunrise
8. Magician’s Birthday
9. Rain
10. The Wizard
11. One Minute
12. Can’t Take That Away
13. July Morning
14. Lady In Black
—dodatek—
15. Easy Livin’
