Datum intervjua: 01.05.2008
Intervju s Jaded Heart može djelovati vrlo utopijski, jer dečki uglavnom sviraju na mjestima koja su jako daleko od Slovenije. No uvijek se možeš izvući slanjem pitanja mailom, ali to nije to. Kad su se dečki vratili s večere na koncertnom postanku u gradiću Arcole kod Verone u Italiji, pronašao me prema prethodnom dogovoru ljubazni tour menadžer skupine Mike Moeller i pozvao me izravno na tour bus. Za čovjeka koji će mi sjediti preko puta stola odredio je gitarista skupine Petera Östrosa. On je k Jaded Heart stigao za ploču “Sinister Mind” (2007) i u skupini prije dvije godine zamijenio prethodnika Barisha Kepica.
Kad sam ušao u tour bus, članovi skupine pozdravili su me jednoglasno, a Petera sarkastično poučili da on ionako nije pravi za Jaded Heart kad su u pitanju intervjui. No time nije bilo kraja, jer su mi se na intervjuu kasnije pridružili još pjevač Johan Fahlberg i šef skupine, basist Michael Müller. Osjećaj domaćinstva bio je izniman…
RockLine: Bok, Peter.
Peter: Zdravo.
RockLine: Reci prvo, kako ste vi iz Jaded Heart zadovoljni tijekom aktualne turneje?
Peter: Jako. Što se tiče Italije, osjećamo se odlično. Danas nam je treći špil u Italiji, prethodna dva bila su izvan velikih gradova, divili smo se lijepom krajoliku i zelenilu. Jako smo zadovoljni što smo na turneji kao glavni nosioci (“headliner tour”), pogotovo zato što možemo svirati puno duže i tako predstaviti još više naše glazbe. Prije tri tjedna bili smo na turneji zajedno s The Poodles, bili smo predgrupa i imali repertoar samo za kojih sat vremena, ništa više. Kao headliner imaš više manevarskog prostora, ti postavljaš pravila igre, nisi vezan pravilima nekog drugog i to djeluje opuštajuće. Možeš raditi zapravo što god.
RockLine: Turneja s The Poodles bila je koncentrirana pretežno na zapad Europe?
Peter: Da, zapravo. Uglavnom smo svirali u Njemačkoj i imali jedan nastup i u Italiji, ovdje u Veroni (Arcole su vrlo blizu Verone, op.p.), a nakon toga slijedila su još četiri koncerta u Španjolskoj.
RockLine: Jesu li se The Poodles lijepo brinuli za vas tijekom te turneje? Je li sve prošlo u redu tijekom turneje?
Peter: Zapravo je to bila moja najdraža turneja koju sam doživio. Atmosfera na tour busu bila je odlična. Radilo se o odlično odabranoj kombinaciji obiju skupina. The Poodles su Šveđani, ja sam Šveđanin (uz Johana, op.p.). Osjećali smo se doista kao doma.
U međuvremenu se za stol pridružuju basist Michael Müller, pjevač Johan Fahlberg i klavijaturist Dimitri Keiski, kojemu je pripala uloga statista…
RockLine: Johan, kakva je bila tvoja integracija u skupinu nakon što je vokalist Michael Bormann napustio Jaded Heart?
Johan: Bez ikakvih problema. Kliknuli smo u trenutku. Bilo je posve prirodno. Na audiciji smo popili nekoliko piva, odlično nam je zajedno krenulo.
RockLine: Ljubav na prvi pogled?
Johan: Zapravo da. Ljubav, da!
RockLine: Kad sam čuo vaš novi album, oh usput, mislim da je to bez sumnje odličan album…
Johan, Peter, Michael: Hvala, lijepo je to čuti.
RockLine: …stekao sam dojam da je znatno mračniji album od prethodnika “Helluva Time” (2005), na trenutke čak zvuči i tvrđe. Što biste mogli reći o novom albumu?
Johan: Istina je. Mračniji je i zvuči tvrđe. Album je puno izravniji. I tekstovi su teži.
RockLine: Misliš, osobniji?
Johan: Malo i to, da. Mojih osobnih ispovijedi ima nekih 80% u ukupnim tekstovima nove ploče. Što se zvuka tiče, svjesno smo se odlučili za teži zvuk.
Michael: Volimo teži zvuk, uz AOR.
Johan: Apsolutno. Volimo svirati tvrđe i glasnije, uz ljubav prema AOR-u i melodičnom rocku. Materijal je za naš novi album nastajao posve prirodno. Prepustiš se u studiju, bez obzira na to kakav će biti rezultat.
Michael: Smijem li ponuditi malo vina?
RockLine: Svakako.
RockLine: “Sinister Mind” izašao je već prije pola godine, na jesen 2007. Je li se u tom razdoblju nakupilo ikakvih novih ideja za njegova nasljednika?
Michael: Imamo već nekoliko novih ideja, svježih ideja. Ozbiljnije ćemo se poprimiti posla čim završimo aktualnu turneju. Tada će nove ideje dobiti pravi oblik.
Peter: Imamo nekoliko osnovnih ideja kojima treba još puno toga dodati.
RockLine: Planirate li u bližoj budućnosti izdati i neki koncertni CD ili koncertni DVD?
Michael: Planiramo koncertni DVD. Ove godine željeli smo u tu svrhu snimiti naš koncertni nastup na festivalu Firefest u Engleskoj i uvrstiti ga na budući koncertni DVD, no ove godine tog festivala nažalost neće biti. Trenutno biramo između snimaka, nekoliko ih je nastalo tijekom turneje s The Poodles,…
Peter: Prošle jeseni nastupali smo na festivalu Firefest. Bili smo posve prvi na popisu skupina koje nastupaju. Počeli smo u 12.30, vrata festivala otvorili su tek 10 minuta prije našeg nastupa. Između prve i treće skladbe koju smo izvodili dvorana se napunila do posljednjeg kutka.
Michael: Očito imamo dobru bazu fanova u Engleskoj.
Johan: Da, nosili su čak i majice s otiscima turneje “Trust”. Bio sam jako iznenađen. Usred našeg nastupa cijela je dvorana postala vrlo bučna. Čak su i ljudi na balkonima vrištali. Osjećaj je bio iznimno oduševljavajući, jer nas očito u Engleskoj ljudi vole.
RockLine: Vaš originalni klavijaturist Henning Wanner trenutno je na turneji s White Lion po Južnoj Americi. Koliko ste brzo pronašli zamjenu i jeste li imali ikakvih problema s tim?
Peter: Dimitri (Keiski, op.p.) je moj stari prijatelj.
Michael: Dimitriju sam dao samo sedam dana da nauči pjesme.
Johan: Henning je odličan glazbenik koji svira i s White Lion, baš u vrijeme ove naše turneje White Lion su također krenuli na turneju, pa smo bili primorani tražiti novo rješenje.
RockLine: No stvar ste očito sanirali bez većih problema?
Michael: Da. Za tjedan dana Dimitri je bio spreman. A da prije toga nismo imali nikakvu probu. Dimitri je s nama prvi put nastupio uživo prije dva dana u Bologni.
RockLine: Kako nastaju vaše pjesme u studiju? Snimate li zajedno ili odvojeno pa onda sastavite različite dijelove skladbi?
Michael: Obično smo zajedno u prostoriji kad pjesme nastaju. Svatko iznese svoje ideje i onda pokušavamo nešto sklopiti. Većinu ideja donosi Peter…
Peter: Ponekad, kad imam inspiraciju, pošaljem Michaelu preko interneta i po tri skladbe, tri svježe zamisli,…
Michael:…koje ja pritiskom na gumb “delete” onda obrišem, ha, ha, ha…. Sve se te ideje izvode kad smo zajedno na probama, gdje ih pokušavamo dodatno aranžirati. Nije naime tako da bi samo jedan od nas diktirao što i kako će se svirati.
RockLine: A što biste rekli o svojim glazbenim utjecajima koji vam daju inspiraciju i koji su bitno utjecali na glazbu Jaded Heart?
Michael: Počelo je s Kiss.
Johan: Svi smo fanovi skupine Kiss. Zatim su tu bili Iron Maiden, Judas Priest. Svi u skupini otprilike smo istih godina i imamo slične uzore. Ja osobno slušam i Pantera i Slayer. Naš novi album “Sinister Mind” objedinjuje mnogo različitih utjecaja. Teži zvuk, koji dolazi recimo od Pantera, križa se s mekšim, funky zvukom, ili Korn bas groove-om, i sl.… što god nam padne na pamet i sviđa nam se, pokušavamo ugraditi u skladbe
Peter: Doista se kod Jaded Heart može naći pun kufer utjecaja. Za jednu ideju, koju potom nismo uključili na novu ploču, mogao bih reći da potječe od nekih Children Of Bodom. Bilo ju je jako zabavno isprobati.
Johan: Općenito ne volimo biti zarobljeni u okvire jednog glazbenog žanra. Onda dođe odnekud snižen D akord i već je sve krivo. Hoću reći, onda više nisi hard rock skupina. To mrzimo. Ne želimo se držati samo jednog žanra, volimo isprobavati različite stvari.
Michael: Ljude kojima se sviđaju Jaded Heart iz razdoblja kad je u skupini još bio Michael Bormann, koji je usput rečeno nedvojbeno odličan pjevač, taj je pomak mogao povrijediti. Kad je Bormann otišao, odlučili smo unijeti u glazbu više mračnog ugođaja, i novi je zvuk teži. To se naravno ne sviđa AOR fanovima, dakle svima koji se zaklinju u staru tradiciju.
Peter: No pri stvaranju konačne slike skladbi cijelo smo vrijeme usredotočeni na to da zadržimo melodičnost. Dakle neka su gitare u rifovima još tako navijene, rifovi još tako brzi, krajnji rezultat mora biti pjevnost i melodičnost.
Michael: Dakle mora biti tvrdo i istodobno melodično. Znači “heavy”, ali s velikim melodijama.
RockLine: U ovom je razdoblju među mladima veliko zanimanje za hard rock glazbu, posebno je mnogo novih skupina iz Skandinavije i Njemačke koje se odlučuju svirati hard rock. Mislite li da se vremena za hard rock poboljšavaju? Vraća li se hard rock?
Peter: Svakako. Sve je počelo s HammerFall.
Johan: Da. Za to moramo zahvaliti HammerFall.
Peter: Zapravo su se osamdesete vratile. Posebno u Italiji. To već zaključiš kad vidiš kako ljudi dolaze odjeveni na koncerte. Sprej na kosi, zakovane jakne, bedževi, našivci…
Michael: Kad smo svirali na Sweden Rock Festivalu prije nekih šest, sedam godina, a HammerFall su tada već napravili iskorak, primijetili smo sve te mlade koji su nosili majice s natpisima Iron Maiden,… Pomislio sam: “Dečko, još se nisi ni rodio kad su Iron Maiden već svirali The Number Of The Beast…”
Peter: Kao gitarist i učitelj gitare, primjećujem da se danas mladi ponovno zanimaju za velike gitariste kao što su Yngwie J. Malmsteen ili John Petrucci. Prije 15 godina njihov idol broj jedan među gitaristima bio je Kurt Cobain. Danas je pak ponovno važno da znaš svirati gitaru, uzor je dakle onaj tko zna svirati gitaru.
RockLine: Kakav ćete glazbeni smjer odabrati za sljedeći album?
Johan: O tome još nismo ozbiljno razmišljali. Vjerojatno ćemo ostati u smjernicama aktualnog studijskog albuma “Sinister Mind”.
Michael: Možda ćemo napraviti album “Operation: Mindcrime III.”, tko zna? Možda ga nazovemo “Operation: Sinister Mindcrime”, ha, ha, ha….
RockLine: Je li za Jaded Heart moguć proboj u SAD?
Peter: Zapravo je tek “Sinister Mind” prvi album u karijeri Jaded Heart koji je službeno izašao i na području SAD-a.
RockLine: Stvarno?
Johan: Aha. Ne samo da je uvezen u SAD, kao što je bilo uobičajeno do sada, nego je tamo službeno izdan.
RockLine: Očito su u SAD-u stoljećima iza Europe.
Michael: Zato smo u ovom razdoblju poslali našeg klavijaturista Henninga Wannera k White Lion, da može stvoriti kakve povoljne uvjete da se ime Jaded Heart proširi i u SAD-u. “Sinister Mind” izašao je po cijelom svijetu, u Europi, Aziji, u Japanu, naposljetku u SAD-u.
Johan: A u Južnoj Americi?
Michael: Nisam posve siguran, za to bi se trebala brinuti izdavačka kuća Locomotive Records…
RockLine: Ima li za Jaded Heart još ciljeva koje niste dosegli?
Peter: Turneja izvan Europe bila bi fantastična.
Michael: Zapravo smo od jedne japanske izdavačke kuće dobili ponudu za snimanje ploče u Tokiju uz petotjedni ugovor. No budući da smo ugovorom bili vezani uz drugu izdavačku kuću, to nije bilo moguće.
RockLine: Koliko ste zadovoljni svojom izdavačkom kućom Frontiers Records?
Michael: Jako. To je dobra izdavačka kuća.
RockLine: Mislim da su u zadnje vrijeme dali velik doprinos ponovnom procvatu melodičnog rocka?
Peter: Kod Frontiers Records imaju baš sve hard rock skupine…
RockLine: I čak Toto.
Michael: Da, i njih. I u zadnje vrijeme čak i heavy metalce. Recimo Primal Fear.
Johan: Frontiers Records voze u pravom smjeru.
Michael: Sve skupine idu k Frontiers Records
Johan: Sve skupine moraju ići k Frontiers Records.
(svi: smijeh)
RockLine: Što očekujete od večerašnjeg koncerta?
Johan: Vidio si prostor, zar ne, ha, ha, ha…?
RockLine: Došlo je puno mladih.
Johan: Da, sve skupa djeluje više kao srednjoškolska zabava. Peter, zapravo svi, malo prije smo došli na ideju da napišemo skladbu Party School, nekako ovako: “Pa-pa-pa-pa-party School…”, ha, ha, ha….
RockLine: A kakva je razlika između reakcija mase kad se nalazite na različitim krajevima Europe na koncertnim pozornicama?
Peter: U Njemačkoj je prosječna starost ljudi koji posjećuju naše koncerte viša. Negdje između 30 i 40 godina. Ovdje u Italiji pak 11 ili 12 godina, ne znam, ha, ha, ha… Ma mislio sam, ima više mlađih. Danas sviramo u malom klupskom prostoru, ljudi nema puno, no za nas je važno da svoju glazbu predstavimo i mlađima.
Johan: U Njemačkoj su ljudi tijekom koncerata mirni, koncentrirani na slušanje glazbe, kad skladbe bude kraj, počnu pljeskati. U Španjolskoj pak čim najaviš pjesmu, svi podivljaju od oduševljenja i to divljanje praktički traje kroz cijeli nastup.
Michael: Nedavno sam pogledao koncert velikog Marilyna Mansona u Njemačkoj. I bilo je čudno. U zraku se cijelo vrijeme osjećao negativan odnos publike prema izvođaču. Iako se trudio izvući nešto iz publike, malo više buke, ona je cijelo vrijeme bila posve tiha, čak i na završecima skladbi.
Johan: Pa. Njega ionako slušaju depresivni ljudi: “Mama, tako sam depresivan, izrezat ću si srce, užasno, nadam se da slučajno ne izgledam sretno?”
RockLine: Možda im je Manson zabranio da plješću i prave graju na njegovim koncertima.
Michael: Čudno…Možete li zamisliti “stage diving” na Mansona, ha, ha, ha?
RockLine: Dečki, ponestalo mi je pitanja. Bilo mi je iznimno veselje i čast poklepetati s tako zabavnim ljudima kao što ste vi, želim vam vrhunski nastup, puno zabave i sretan put na ostatku koncertne turneje.
Peter, Michael, Johan: Hvala, i tebi isto.
No ovdje našeg druženja nipošto nije bilo kraj. Pridružili su nam se još tour menadžer Mike i bubnjar skupine Axel Kruse. Razmijenili smo kontakte, debata je naravno bila puna šala i sočnog humora, što je bio znak odličnog raspoloženja skupine. Kad sam napuštao tour bus da uhvatim talijansku predgrupu u klubu Stonehenge, koja je bila usred špila, Mike me ispratio ohrabrujućim sarkastičnim riječima: “Uživaj u slušanju velike djevojačke grupe?” Kako je bilo na koncertu Jaded Heart, možeš pročitati OVDJE.
Galerija slika
