Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Vrba na Koruškem (Velden Am Wörthersee) / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum koncerta: 04.09.2014
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 36,00€ / 40,00€
Steamroller su tri odlična glazbenika koji su u suvremenom rocku ostavili trajan pečat. Najmlađi među njima, Michael Devin, kao aktualni basist grupe Whitesnake, još je malo radio na tome, dok su druga dvojica, gitarist Doug Aldrich (Whitesnake, DIO, Burning Rain, Bad Moon RIsing, Hurricane,..) i bubnjar Brian Tichy (Whitesnake, Foreigner, Billy Idol, Lynch Mob,..), već etablirani i međunarodno priznati glazbenici. Brian Tichy zapravo je povratnik u Steamroller. U prvoj verziji, zapravo osnivačkoj, bio je dio sastava, no obveze prema drugim glazbenim projektima do ove godine uvijek su ga držale podalje od turneja sa Steamrollerom. No, treći put je sreća, pa su Aldrich i Devin kolegu konačno uspjeli dovesti ne samo na turneju, nego i u najdraži blues rock klub na svijetu, Bluesianu naravno!
Steamroller su ponovnim dolaskom u Bluesianu otvorili europski dio nove koncertne turneje. U Bluesiani su potvrdili čak dva uzastopna nastupa, uz najavu dvije različite set liste. Klub je posjetilo kojih 70 glava. Unatoč tome, četa predana magiji rock ‘n’ rolla priredila je zajedno s vrućim triom odlično raspoloženje. Zanimljivo je da Steamroller nisu pripremili posebna iznenađenja u set listi. Ona je bila mješavina one s prošlogodišnjeg, kao i pretprošlogodišnjeg posjeta. Repertoar je trajao teatralna dva i pol sata! Doug Aldrich potvrdio je veliko oduševljenje likom i djelom grupe Led Zeppelin. Tako mu je gitara zvučno fenomenalno funkcionirala kad se bend dohvatio izvedbe Heartbreaker, kao i u bisu znamenite Stairway to Heaven. Samo je uvodna Imigrant Song nosila konkretno zvučno izobličenje, no tehničari su u nastavku vrlo brzo udovoljili zahtjevima »soft spota« kluba. Iskreno, bend ovakvog kalibra teško je privikavati na klupsku pozornicu. U svakom slučaju zvuči preglasno. I ovaj put je nenadmašno razbijao Bluesianu. Uzduž i poprijeko. Devin i Aldrich dobili su uz Tichyja kompanjona koji je doista zreo za svaku šalu. Tichy je tako cijelo vrijeme bio meta njihova teatralnog zafrkavanja, naročito se Michael Devin opuštao na Tichyjev račun u stankama između skladbi, ali naravno, Brian nije ostao dužan ni Douglasu ni Michaelu pa ih je zauzvrat nekoliko puta pošteno »potopio« pred masom koja se pritom izvanredno zabavljala.
Bend je uvodni dio nastupa razvijao vrlo slično kao prije godinu dana. Nakon Immigrant Song odjeknula je bijesno hrapava Mountain klasika Never In My Life, a zatim prva novost set liste. Whipping Post, koja u izvorniku pripada sastavu The Allman Brothers Band. Grupa je u set listu ponovno vratila Stevie Wonderovu I Wish, gdje je Steviejevu sofisticiranost zamijenila izuzetna oštrina rockerski izdašno nabrijane note. Devinov vokal odlično funkcionira osobito kad oponaša Roberta Planta, kojemu se u dijelovima koji ne zahtijevaju frenetične vokalne provale nevjerojatno dostojno približava. Članovi tria su se u jednoj od stanki od srca poklonili do danas vjerojatno svom najboljem poslodavcu. Riječ je naravno o velikom Davidu Coverdaleu (Whitesnake). Aldrich je tom prilikom prije izvedbe skladbe Crying in the Rain (Whitesnake) svoj uvodni govor posvetio Davidu i pozvao prisutne da podignutim čašama i bocama piva nazdrave najboljem hard rock vokalistu svih vremena!
Nakon šegave izvedbe evergreena Cocaine Erica Claptona, bend je nastavio svoj show s I Shot the Sheriff Boba Marleyja. Reggae ritmovi produljeni su za sljedećih pet minuta jer je bend u nastavku prešao na još malo luciднiju skladbu pod nazivom Walking in the Moon, koja u izvorniku pripada sastavu The Police. Upravo se u toj skladbi osjetilo da su na pozornici tri muškarca puna viška testosterona, s kipućom željom za hlepnjom za bezbrižno tutnjavom rockerskom distorzijom, jer je svaki trag sofisticiranosti koju ta skladba strogo zahtijeva u izvedbi Steamrollera naprosto nestao. Devin je rušio vokalom u kremenoj Deep Purple klasici Space Truckin’, a bend se u završnici regularnog dijela ponovno latio (kako predvidljivo!) Smoke on the Water, pri čemu je Douglas pozvao uživljenu publiku da preuzme ulogu glavnog vokala u izvedbi strofa. U toj je skladbi u solaži doista smetao zvuk Aldrichove gitare koji nimalo nije podsjećao na mekanu jecavost Blackmoreova izvornika. »Strat« je pač »Strat«. Aldrich je te večeri imao namješten zvuk za Led Zeppeline. Dakle, Gibson LP preko svih granica! Zvuk je bio čokat, masan, grabežljiv. Rockerski beskompromisno nabrijan!
Bend je izveo i klasiku Statesboro Blues i posredno dotaknuo sjećanje na verziju The Allman Brothers Band originala koji je inače stvorio Blind Willie McTell.
Douglas Aldrich u prostorima kluba Bluesiana osjeća se više nego ugodno i to je glasno priznao, a Michael Devin pratio je kolegu velikom zahvalom šefici Bluesiane, nepokolebljivoj Gudrun Kofler. U jednom od jamova, koji su sadržavali mnoge oduševljavajuće solističke uloške Tichyjeva jedinstvenog bubnjanja, kao i izvanrednih gitarskih akrobacija Aldricha, Tichyju je odletjela bubnjarska palica iz ruke na rub pozornice. Doug se bezbrižno sagnuo, pokupio je i vratio kolegi u ruke, iako je izgledalo da bi Tichy mogao bubnjati bez posebnih poteškoća i s jednom rukom. Da se bend doista superiorno osjećao, pokazalo je osobito nastavak koncerta s čak polusatnim bisom. Nakon već spomenute Stairway to Heaven, Steamroller su se po očekivanju latili jednog od najjačih rifova iz glazbene riznice Whitesnakea, u izvedbi Still of the Night, a zatim je Doug uperio podignuti kažiprst desnice prema zvučnom tehničaru za mikserskim pultom, što je značilo »Još jedna!« Bend je udario blues rock jam u koji je uklopio Love Me Two Times (The Doors), a posolio ga je kraćim uključkom skladbe Light My Fire. Zabavi, dakle, nije bilo kraja.
Odličan showtime. Svijet ispunjen, zadovoljan. S obzirom na to da je bend treći put nastupio u Bluesiani i to tri uzastopne godine, morat će ubuduće nužno konkretno prozračiti koncertni repertoar ako misli i dalje ustrajati na strogom sviranju klasika rocka. Nadajmo se da će se roditi i kakva autorska stvar. To bi naime bila točka na »i« smisla postojanja ovog silno zabavnog tria, koje je unatoč iznimno bogatom iskustvu, rutinskoj prekaljenosti i znanju još uvijek puno mladenačke zagriženosti i vrhunske izvedbene perfekcije, koja je u srčanosti prave hard rock estetike uparila Bluesianu. Pozor! Na redu je bio još jedan dan, ali više o tome u sljedećoj objavi iz Bluesiane!
RockLine reportažu s drugog koncerta sastava Steamroller u Bluesiani, od 05.09.2014., možete pročitati OVDJE!
Galerija slika
