Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum koncerta: 11.01.2014
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 5,00€
Tribute bendovi uvijek su dobrodošli gost jer organizatoru osiguraju dobru posjećenost koncerta, a to vrijedi i za šank. Kula, hrvatski sastav iz međimurskog Čakovca, odan liku i djelu velikih Led Zeppelin, tako je pronašla svoj put i na slovenske pozornice, točnije u nama dragi Orto bar. Na svom je posjetu priredila pravu malu orgiju, s kojom su se poistovjetile rocku privržene duše koje se teško miri s činjenicom da Led Zeppelin nikad više neće svirati. Bilo je i mnogo hrvatskih posjetitelja, što je silno iznenadilo.
Svaki flaster na ranu okrutne spoznaje da Led Zeppelin više nema dobro dođe. A tko me poznaje, zna da na koncerte »tribute bendova« ne idem, pa u ovim siječanjskim danima po Ljubljani doista mora vladati prava koncertna suša. A Kula u poznavanju Led Zeppelin repertoara nikako nisu analfabeti. Orto bar je naletio na sat i pol dug repertoar najprepoznatljivijih točaka sastava Led Zeppelin, a i popunio se vrlo lijepo tek u trenutku kad je sastav stupio na koncertnu pozornicu. U ukupnom zbroju nekih stotinjak ljudi podivljalo je uz vječnozelene Led Zeppelin rock ‘n’ roll koračnice. Od otvarajuće Good Times Bad Times, pa Rock ‘N’ Roll, Ramble On, Communication Breakdown, Black Dog, očekivano Stairway to Heaven, Kashmir, Nobody’s Fault, Immigrant Song. Sastav je smislio odličan trik da dodatno razvedri slovensku publiku. Prije početka izvedbe Whole Lotta Love, za koju mu je trebalo dosta dodatnih tehničkih priprema zvučnog prilagođavanja skladbi, gitarist je teatralno ubacio sirovo navijen urezani uvodni dio Siddhartine skladbe Napoj. Naravno, nije izostao ni dugi psihodelično improvizacijski ulomak s violinskim gudalom na gitari. Ni u Whole Lota Love, kao ni kasnije u Dazed And Confused.
Kvartet svira suvereno. Lijepo su uhvatili originale. Od vokalne boje, s pravom soul vibracijom u tonalitetu, do korektno otpjevanih visokih sekvenci (no nešto »aljkavosti« u oblikovanju melodijskih linija bilo je očekivano), koje karakteriziraju jedinstveni Plantov vokalni dosje. Gitara je za arsenal Jimmyja Pagea djelovala čak previše tehnički usavršeno, školski uglađeno. U zvuku mrvicu preoštro, mrvicu previše navijeno. Sve lijepo i dobro, osnovne su figure opet lijepo odsvirane, samo u solažama gitarist ne mora razmetati kako je brz i spretan. Vjerujemo da je jako dobar, zato mu ne trebaju posebni ukrasi na originalima. Neka malo više Pageova jedinstvenog »feelinga u gripu« prelije u svoje prste, pa će stvar u budućnosti funkcionirati još ljepše. Naravno, bilo je netočnosti, tako i u Stariway To Heaven (u prijelaznoj pasaži »..makes me wonder…«, dok je solaža inače bila vrlo lijepo položena). Ritam sekcija pak je utjelovila izvrsnu okosnicu na kojoj su Kula uspješno, suvereno i sigurno izveli koncert od početka do kraja. Dosta je glavobolje zajednički zadavao recimo Heartbreaker (veza gitara, vokal), jer je sastav u njemu pokazao dosta neusklađenosti u vremenskom preciziranju prijelaza.
O koncertnom nastupu, sve u svemu, mogu govoriti pohvalno. Ništa drukčije. Možda bi u budućnosti bilo vrlo dobro za sastav da još više razigra koncertne nastupe tako da uključi akustikom začinjene točke sastava poput Going To California, Friends, Gallows Pole, da ne govorim o gotovo obaveznim integracijama skladbi Babe I’m Gonna Leave You, erotogene mračno baladne bluesovske drame ljepotice SInce I’ve Been Lovin You, ili uvijek magično zagledane Rain Song. O posebnim vrstama iznenađenja, kao što su među ostalim Achilles Last Stand, No Quarter ili In My Times Of Dying, možemo vjerojatno samo sanjati. Bend bi dobio na intenziviranju osjećaja i tako da bi nadogradio odrski izgled te »bad ass attitude«. Sve u svoje vrijeme. Još jedna lijepa subotnja večer, dakle, u Orto baru.
Galerija slika
