Veliki povratak na krilima Atlasa, uljepšan velom Maye (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. listopada 2026.

Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Jerneja Jerak

Mjesto: AKC Metelkova, Gala Hala, Ljubljana
Datum koncerta: 02.07.2013
Broj posjetitelja: 500 – 600
Cijena karte: 16 € u pretprodaji / 20€ na dan koncerta

Nakon prvog slijetanja konjice australskih metalcore wunderkinda, sastava Parkway Drive, na ljetnu pozornicu ljubljanske Gale Hale, za mnoge je počelo novo računanje vremena. Nakon hrpe metalcore koncerata nastup sočnog (i po kvaliteti sunčano zlatnog) kvinteta predstavlja granicu kojom se prosječni ispadi pozerstva mogu odvojiti od kvalitetnog niza sočne metalizirane svirke, a pitanje primjerenosti ili neprimjerenosti samog modnog pojma metalcore, pod kojim se u istu nehigijensku ambalažu baca gotovo svaka svirka odsvirana uz pomoć ručne kočnice, ostavimo sad po strani. Dobar razlog za okupaciju ljetne pozornice Gala Hale bio je tek tjedan dana nakon uvjerljive britanske dominacije na već trećem Beach partyju u znaku velikog povratka majstora koji su trend ljetne zabave u Ljubljani i započeli – naravno, govorimo o veseljacima i pozitivcima Parkway Drive. Ovaj su put zauzeli pozornicu Gale zbog bolje, glasnije i kvalitetnije podrške četvrtoj ploči Atlas, koja je, barem u Australiji, nakon albuma Deep Blue već presvučena zlatnim sjajem, a kod nas si uz prošle godine izdanu ploču mnogi tinejdžer, tinejdžerica, pa i stariji predstavnici zrelijih generacija, skraćuju trenutke pesimizmom ispunjene svakodnevice.

Ja sam si dodatni razlog za dolazak na Metelkovu našao u najavljenom nastupu izvanrednih štićenika izdavačke kuće Summerian Records, sastava Veil Of Maya, koji se po progresivnosti i udarnosti mjere s eminencijama metalske matematike, sastavom Meshuggah, a uz sastav The Dillinger Escape Plan dopunjuju superiorni lepezu naprednijih ritmova na matičnoj izdavačkoj kući. Do glavnih razloga za dolazak trebalo je još malo pričekati, jer su kao prvi pozornicu zauzeli novozelandski HC straight edgeri Antagonist A.D.. Mladići koji tresu i istresaju kvalitetan blend stare HC škole na novim metalcore temeljima, nakon čak pet albuma, promjene tri izdavačke kuće i traženja prave ravnoteže između generike i pravovjerne sirovosti, a predstavljaju vrh aucklandske scene, na pozornici Gale su se razživjeli u tren oka. Intro skladbe A.D., a odmah zatim urlajući obračun s ratnim zločinima i svim kapitalističkim nositeljima terora – skladba War Crimes. Antagonist A.D. su nakon kritične 2005., u kojoj je pušku u kukuruz bacila cijela četa domaćih bendova iz zemlje Maora, u svoju bit usadili garašku etiku i, usprkos svim kiksevima, profinjenu predanost pravim vrijednostima. Glazba bez srca je mrtva, a novozelandski kvartet svim lažiranim orgazmima i izvještačenosti iskreno i predano proturječi. Kris Bosman poslužuje kvalitetnim gitarskim rifovima i dobro naučenom namještenošću fotoaparatima, a u igri za pozornost mu lijepo parirju i basist Josh Moffitt i tetovirani i markantno mršavi kamikaza u liku pjevača Sama Crockera. Najmanje dira i privlači upravo bubnjar Israel McDean, ali to je nekako prokletstvo glazbenika skrivenih iza činela i opni. Politički angažirani tekstovi i proturječenje zapadnjačkoj kulturnoj truleži, a cjelina prožeta veganskim aktivizmom i etičnijim pogledom na svijet – to je podloga na kojoj se gradi prilično slušljiv nastup u kojem ne nedostaje agresivnosti ni na pozornici ni ispod nje. Solidno napunjeni podij ispred pozornice već je nakon nekoliko skladbi najnovije ploče Nothing From No One bio začinjen znakovima života. Sam s koljenima podignutim do brade i grlenim vokaliziranjem zauzima prednje monitore, a klasični pogo i moshanje ispod pozornice probudi indijance nakon prvih kružnih stampeda. Usprkos svom bijesu, cjelini ipak nešto nedostaje. Antagonist A.D. previše puta zatežu ručnu kočnicu i usprkos svojoj hatebreedovskoj oštrini ubiju želju za potpunim prepuštanjem, a uz to i pozornički obraćanja inače vidno dobro raspoloženog Sama, koji s aucklandskim naglaskom nije najrazumljiviji podalpskoj raji (ruku na srce – i ja sam se isprva doista neznalački pitao na kojem jeziku se ti cockneyjevski monolozi s pozornice uopće odvijaju). Među udarnijim aduti kratkog polusatnog pregleda naučenosti HC kompendija dominantniji su bili zvukovi skladbe Epsom, kojoj je parirao malo ostarjeli briljant brutalno slatkog ekscesa skladbe Wolves And Cowards, koja uživo ne zvuči najbolje, jer se Sama u govorenim dijelovima gotovo nije čulo, a grleni dijelovi su, kladim se, bili kobni za njegove glasnice, ili će tek biti. Većina seta sastava je zbog prilično jednolične forme ostala u maglovitom i neizraženom sjećanju – usprkos tome što su dečki, vjerujem, dali puni dozu furioznosti i šunda …

Više me mamio nastavak! Ponajprije jedan od nosivih stupova izdavačke kuće Sumerian Records, s koje su Ljubljanu tjedan prije potresli Asking Alexandria, a dio izvanredne vojske su i The Dillinger Escape Plan. Ovaj put red je došao na izvanredne Amerikance sa smislom za progresivnu metriku, sastav Veil Of Maya. Je li moguće da u svom osmogodišnjem postojanju nisu zadjentali u Sloveniji? Ovaj put djentu, dragi moji našminkani mladići i djevojke s opskurnim ukusom za metalcore, niste mogli pobjeći! Četiri cjelovečernja albuma isijavaju više od hinduističkog poigravanja s iluzornošću Maye krvožednom predanošću ubilačkim žrtvama Maja, dodao bih ja. Srce na pladnju, s metronomski točnim kirurškim rezovima u sinkopirane ritmove, pa teško izdvajam prvaka među ravnopravnima. Svoj lavovski udio u izvanrednosti sastava nedvojbeno daje izvanredni metronom za velikim setom bubnjeva, časni Sam Applebaum. Ništa manje graciozan nije ni posljednja akvizicija sastava, basist Danny Hauser, a uz osnivača i sada jedinog gitarista u sastavu, izvanrednog Marca Okubu, sliku potpuno nadograđuje karizmatični i izuzetno sugestivno uvjerljivi gromovnik izvanrednog glasa Brandon Butler. Veil Of Maya su dobro nauljeni stroj koji u svim elementima prokleto tehničke svirke parira teškokategornim majstorima ritmike, izvanrednim Meshuggah. Pillars zaoru ledinu, nakon sloma običnjaka, nakon jednog od brojnih integrala polomljene ritmike s ploče The Common’s Man Collapse zabava tek počinje! Izvanredna igra gitare, razarajućeg basa i, jebote, prokleto iritantnih, a tako tehnički slatko opčinjavajućih doza stanki i pištanja tek počinje! S naklonom svemoćnoj auri Marc dokazuje da je jedan od izrazitijih glasova suvremene deathcore djentovske scene, a cijela svirka drobi tako, ako smijem biti malo prostački, nenadjebivo. Veil Of Maya su sa svojim obratima sve prije nego glazba za čupanje ili ples, a to mi se ove večeri, uz pogled na sva ta zbunjena lica koja su očekivala nešto pjevnije, tako prokleto sviđa! A ugodna matematička kazna za neposlušna i neposlušajuća uha tako je paklenski slatka – u formi izvanredno preciznog apscesa albuma Eclipse, skladbe Punisher, ili istorodnih Numerical Scheme, Divide Paths, 20/200 ili demonski unatrag usmjerenog ritamski ekstrovertnog Crawl Back. Više nego djent čujem tu dašak Chimaire na steroidima, Daath, brutalni death metal na savršenoj metrici akademski obrazovanih glazbenika. Izvanredno! I uz svu aritmičnost sinkopiranih ritmova na n-tu potenciju, u prvim bojnim linijama počinje se događati život. Iza vela demonski razarajuće Maye krije se toliko ljepote i višeslojnosti da joj lako podlegne i tako izbirljiva osoba, ali nikako nisu, kako frazemom »everyone’s cup of tea« to označavaju u engleskom govornom svijetu. Kombo, kladio bih se, samo posljednje dvije ploče, djeluje udarno i promišljeno, a neumorni soničko rušilac u liku sva četiri člana sastava Veil Of Maya poslužuje briljantnom zvučnom predstavom. Harmonije, teške gitarske dionice, odsvirane pernato laganom bezbrižnom jednostavnošću, skakanje na pozornici, ples, uživljavanje i ekstaza pjenili su inače ne baš užaren zrak nad Ljubljanom, a mnogi su umjesto ekstaziranja radije pogledavali na sat i odbrojavali minute do glavnih nositelja večeri. Drugi smo pak uživali (kao »bubreg u loju«) i poluzatvorenih očiju pred očima brojali uzastopne bljeskove supernova uz uzastopne eargazme koji bi mogli biti još jači da je Okubina gitara bila za nijansu glasnija i pojačana. Stvar osobne percepcije, pač … A nakon Glass Slidea došao je trenutak za završnu provokaciju skladbom It’s Not Safe To Swim Tonight. Preplitak vodostaj, previsoki valovi ili u vodi plivajući preveliki primjerci bijelo-plavih hrskavičnjača s ubilačkim apetitom? S asocijacijom na ove potonje očekivao sam dolazak asova koji su s opasnošću bijelih morskih pasa još prokleto upoznati …

Nakon desetljetnog rubikona Parkway Drive jednostavno zaslužuju staviti krunu na doista izvanredno veče. Tijekom stanke počeli su se puniti i posljednji kutci i posljednje zaplate praznine na dvorištu, pretpostavljam, potpuno rasprodanog Ljetnog vrta Gala Hale. Temperatura i očekivanja dosegnuli su točku vrelišta, a na pozornici su tonski majstori strpljivo i pedantno obavili još posljednju tonsku probu pred velikim činom večeri. Parkway Drive u svojoj povijesti imaju za pasom opasane brojne uspjehe, uz četiri cjelovečernja albuma, EP i čak dva DVD-a, sa skalpovima brojnih fanova koje su upoznali na beskrajnim ciklusima festivalskih i samostalnih turneja. Dečki iz Byron Baya su na jasnoj misiji dominirati svijetom, sa zvučnom slikom koja parira i As I Lay Dyingu, Unearthu, Underoathu, Bleeding Throughu i brojnim ostalim nositeljima metalcore žanra (ili pak sa screamo etikom prožetog pjevnog metala). Uz zvukove introa, bez kojeg bi se čovjek već pitao nedostaje li koncertu nešto, pozornicu zauzimaju oba gitarista, Jeff Ling i Luke Kilpatrick, za bubnjeve sjeda Ben Gordon, bas prihvaća Jia O’Connor, a kao očekivana točka na i pred ugrijanu ljubljansku publiku zaleti se još i korpulentno nabildani Winston McCall. Posljednja ploča, album Atlas, zaslužuje predstavljanje pred slovenskom publikom! Pjevne gitare i lijepe melodične pompozne predvidljivosti lijepog introa Sparks dovode do eksplozije nastavka s erupcijom emocija Old Ghost / New Regrets. Unearth energičnost u Crocodile Dundee modu! Atlas zapravo zvuči mračnije od svega što su Parkway Drive dosad stvorili, no usprkos svoj crnini i težini, Parkway Drive su još uvijek u skladu sa svojom zabavljačkom prošlošću. Nad glavama publike pojavljuju se napuhavajuće naprave zalutalih, koji su očito zaboravili da ovaj put ne prisustvujemo Beach Partyju, iz zvučnika grmi mračni Winstonovi stihovi: »We’re born with nothing / And we die alone / Regret is all we have / Death is all we know« i gotovo sva grla pristaju uz refren. Sve je ekstaza, ekstaza smrti, pomislim i prepustim se valovanju. Dinamika skupnog osjećanja mase je izvanredna, a bend na pozornici profesionalno besprijekorno vodi svoj set dalje. Prošlost se ne smije zaboraviti, a na album Deep Blue podsjeti skladba Sleepwalker, koja je bitno plesnija i pozitivnija, ali ništa manje penetrantna. Lajavi izvanredni vokali, uravnotežene gitare, zajebancija s kružnim trčanjem svih nositelja više-manje ostrunjenih alata, a iza svega još prokleto masivna ritmika dobro ozvučenih bubnjeva grade zvučni zid od kojeg valovi pleksus, a udaranje zvučnih valova o prsa masira izmučeno i sentimentalno srce. I opet prava pitanja u pravom trenutku, koja na krilima melodičnog smirenja donose posljednji izdisaji skladbe Sleepwalker: »Not one more step in the name of progress, / In the name of blind ambition. / Not one more step in the name of progress, / In the name of blind ambition, / How the fuck am I supposed to feel when everything I know lies broken at my feet?« Slika svijeta koji se vrti prebrzo, vrijeme teče brutalno krvožedno, a prilike klize među prstima, bez obzira na to koliko grčevito stiskali prste. To je dio naše karme, i tu kao naručena zagrmi Karma. Prokleto slatki slijed! A nakon toga strateški povratak na Atlas sa skladbom Wild Eyes. Izvanredno sjajne gitare i zatim uključivanje glasa publike! Kao na koncertu Iron Maiden, pomislili bismo, a onda stampedo brutalno sinkopiranih staccato ritmova i brutalan udar palica po opnama bubnjeva! »We are the bastard sons. / We are the ones that refuse to grow cold / We are the thorn in your side / We are the thieves in the night / And we are coming to take whats ours!« pjevno grmi Wilson i izvikuje prokleto pašte! Parkway Drive su se vratili u stilu i s dominantnom notom velikih glazbenih imperatora!

Boneyards malo prelome sinusoidu uzvišenosti svojom sirovijom notom gotovo arhaično starinskih skladbi albuma Horizons, a zatim još Anchors And Idols i Dead Man’s Chest. OK, vrijeme za sentimente i povijest, dakle? Samo na nekoliko trenutaka, jer se na suvremenija, recesijski mračna vremena Parkway Drive ponovno upute skladbom Dark Days, a nakon Heart Is For The Heartless lucidno promišljeni set očito se bliži kraju. Znoj klizi s lica i tijela mase i vidno raspoloženih Australaca. Masa se zabavlja do gotovo posljednjeg daha, a među škrtim zaplatama međuljudskog prostora ishlape barijere suzdržanosti kod svih, a impozantni tonovi potresne slatke buke postanu molitvenica novodobne generacije svježe odgojenih kritičara sustava koji svoje kritičnosti i moći još nisu svjesni. Romanse je kraj, stari, Romance Is Dead, a nakon još posljednjeg Swinga bit će vrijeme za odlazak kući, zar ne? Skoro, jer se nakon bučnog inzistiranja mase očekuje povratak i posljednji čin večeri. A on je namijenjen skladbi, uz zavjet povratka – izvanrednom baladno-razarajućem završnom izljevu srčanosti naslova Carrion. Kako izpjevaju posljednji stihovi, povratak je neizbježan, a Parkwayce ovaj put prokleto rado držimo ponovno za riječ, jer im je Slovenija predala svoje inače poslovično hladno i teško osvojivo srce, i to samo i isključivo zbog aduta i argumenata izvanrednosti i stila koji Australci nekako jednostavno imaju i nikad ne smrde po izumjetničenosti Amerike.

Večer je, usprkos bogatoj ponudi glazbenih poslastica, prebrzo završila, a tri slijeda bila su za mnoge dovoljno puna da je došlo vrijeme za odlazak u večernju tamu Ljubljane. Posvuda praznina i hladnoća, a u srcu topao osjećaj oduševljenosti i sreće, o kojima bismo htjeli vikati svijetu, ali često ne možemo. Tada tu misiju prepustimo onima koji se to usude i znaju. Ja sam te večeri imao nekoliko trenutaka potpune kulminacije i zatim mentalnog opuštanja. Nema što, međunarodna aliansa ovogodišnjih okupatora pozornice Gale bila je uspješna i ništa nije ostavila neodživljeno, neizrečeno ili mlako. Na podu su nakon koncerta ostali samo izgaženi rekviziti, nepotrebna krama površnosti i maske izvještačenosti. S poprišta su barem na trenutak-dva odlazili ljudi rasterećeni svih briga, s osmijesima na usnama i pištanjem u ušima. Nadam se barem da su barem na trenutak čuli utkane komadiće savršenstva, ljepote i nesvjesne mudrosti, koju u tekstove utiskuju glasnici nove generacije. Malo tu i malo tamo, u brojnim različitim varijantama novog soničkog saveza, koji predstavlja Glazbu, pisanu velikim početnim slovom.