Vices

Daytona ne nudi samo indie car utrke i goleme hrpe zgužvanog lima, nego ti solidno nahrani uši i nečim drugim osim bukom automobilskih motora. To dokazuju i dečki iz grupe Dead Poetic, koji su u glazbene anale upisani već s tri izdana albuma. Posljednji nosi naziv Vices. Kvantiteta ne opravdava postojanje ako se u samoj srži ne krije nešto dublje. Primjerice talent. A pjevač Brandon Rike, gitaristi Zach Miles i Dusty Redmon, basist John Brehm i bubnjar Jesse Sprinkle što se tiče tog minimalnog zahtjeva uspješno su pokriveni. No kako stoji stvar s originalnošću odsvirana?

Screamo je glazbeni podžanr koji je tijekom godina postojanja, otkako je nastao, uzburkao duhove zahtjevnijeg dijela spektra glazbene slušačke publike. S jasnom vizijom da je nemoguće prkositi oštrim zahtjevima tržišta ako u glazbu ne uguraš kakav melodični ukras i ne prizoveš na sebe urok komercijalne probavljivosti, lani su u studio krenuli i Dead Poetic. Za produkcijskim stolom sjedio je Aaron Sprinkle, koji je do sada čarao zvučne slike grupa poput Pedro The Lion i Anberlin, a da ravnoteža između utjecaja klasičnog rocka i alternativnog prizvuka devedesetih bude u skladu pobrinuo se Chino Moreno, gostujući koproducent i gostujući vokalist na čak dvije pjesme ovog glazbenog uratka. Chino je jamac za privlačenje masa već i zbog činjenice da je bez njega teško zamisliti grupu Deftones. Pa ipak su Dead Poetic zvučno poprilično bliži Stone Temple Pilotsima i Pearl Jamu na hardcoreovskoj glasnoći nego bilo kojem umišljenom i “svježe” zvučećem klonu novodobne alternative. Vrisak su ostavili iza sebe i prednost dali pjevanju koje ima rep i glavu. ‘Cannibal Vs. Cunning’ je prvi susret s kozmetički preuređenim likom grupe koja je nekad vokalno razbijala staklo na naočalama, a sada je sposobna za melankolično višeglasno pjevanje. Komad ljulja i hipnotizira konglomeratom zvuka koji je mješavina sentimentalnog trusha devedesetih i artističkog minimalizma grupa poput Deftones, a djelomično se čuje i produkcijska dotjeranost nekih komercijalnijih sastava kao što je, recimo, rani Linkin Park. Riker pjeva tenorskim štihom, a zvuk masovnog direkta u tvoju glavu nadopunjuju u obliku cjelovitog instrumentala. Nakon ljuljanja vrijeme je za čašicu starih utjecaja, hardcoreovskih, ali taman dovoljno zasladenih elementarnim skokom u već čuvenu kombinaciju Stone Temple Pilotsovskog bijesa kojem ste se divili na posljednjim uracima tog benda. ‘Lioness’. Ipak u ustima ostaje, usprkos punoći zvuka, osjećaj da su Dead Poetic već na početku zapali u linearnu formu ponavljanja koja ti poruke zabija čeličnim čavlima i usto preklinjuće direktno u treće oko. Nastavak paraboličnog leta dodaje meditativnu liniju kojoj se ne bi opirali ni A Perfect Circle, a Riker na maynardovski način obrađuje temu razočaranja, gubitka emocionalne inteligencije. Jedino što ostaje je samouništenje i smrt. Pa dečki ponude daljnju utjehu. Opijati su sredstvo za smirivanje boli već davno prije u prošlosti, pa te skladba ‘Narcotic’ sa svojom dekadencijom ni ne dira previše. Skladba zvuči bliže overdoseu speeda nego tramalu ili kakvom drugom sredstvu za smirenje. Barem su ti uštedjeli ustezanje za neki drugi put. Ipak iz minute u minutu sve je jači osjećaj da se vrtiš u krugu i slušaš nešto simpatično, ali previše slično već čuvenom. Tempo je ujednačen, a u najvišoj brzini grupi ponestaje okretaja za uspon još stepenicu više. Zato jurnjavu djelomično zaustave i ponude posve solidnu alternativnu baladicu koja bi lako mogla biti jedan od glavnih hitova ploče. ‘In Coma’ podsjeća na Coheed In Cambria. Sve to zato da te s ‘Long Forgotten’ visokooktanski prozrače u eksplozivnoj buri sljedećeg komada, za koji se opet kuniš da zvuči kao Scott Weiland u svojoj novoj rockerskoj revolveraškoj izmišljotini. Ustajalo i prožvakano, ali još uvijek tjera na pokret i malo brži ritam kucanja srca. “Remake” zvuka devedesetih se nastavlja, a Dead Poetic se u svojoj dvodimenzionalnoj savršenosti nikako ne daju smesti. Prvo iznenađenje, ako se to tako može nazvati, genetski je pokus križanja Audioslave sounda i nečeg navodno autonomnog. ‘Sinless City’ znači drugu suspenziju okretaja ploče, a još više te smiruje hipnotični duet grupe Dead Poetic i već toliko puta spomenutog Chinoa Morena. ‘Paralytic’ zvuči seksi i umirujuće. Kao da se dečki bore za nove praporščake koji bi mogli vitlati lagani alternativni stijeg “the-best-of-Deftones” zvuka. Hipnotičnost se nastavlja i dalje, a ‘Animals’ nam prvi put nudi obrise klasičnog Led Zeppelinovskog šamanstva, dok se postapokaliptično uništenje prikrada u obliku halucinogene prikaze skladbe ‘Crashing Down’, a budući da je posve jasno da Moreno neće biti zadovoljan samo sporednom ulogom na ploči, ovaj put im je zakuhao i poslužio elektro beatovsku zdjelicu onoga što bi moglo ići i u zvučnu podlogu za sljedeću Team Sleep ploču. ‘Copy Of A Copy’. Nomen est omen. A za kraj te još posljednji put zavode post-grungeerskim poljupcem kojim svoj ukočeni jezik, razboljen od kopiranja već rečenog, pokušavaju progurati barem do krajnika. ‘Vices’ je labuđi pjev ploče koja je mogla biti uspješna, ali je zapelo kod programiranja vremeplova.

Dead Poetic su nedvojbeno poetični i slušljivi, čak i dopadljivi, ali nikako ne posjeduju element pozitivnog iznenađenja nečim novim. Dosljedno su konzumirali i probavili te na svoj osebujan umjetnički način posrali u oblik prekrasne hrpice koja bi nedvojbeno zaslužila svojih pet minuta slave i barem desetinu tvoje pažnje koju bi im nekako ipak poklonili. Puno više uspjeha nego danas požnjeli bi prije kojih deset godina, kad bi se za prvo mjesto MTV-jeve ljestvice mogli nadmetati sa STP-om, Jamom i ostalim grungerima koji su “procvjetali” nakon smrti prvog čovjeka grupe Nirvana. Ovako su Dead Poetic samo još jedna grupa više koja doduše zna svirati, ima melodiku, talent i viziju, ali joj je rok trajanja već blago istekao.