Izvođač: Coldplay
Izdavač: Parlophone Records
Izdanje: 2008
Trajanje: 00:45:07
Ocjena: 3/5
Nakon što su otočki rokeri Coldplay s prva tri albuma “Parachutes” (2000), “A Rush of Blood to the Head” (2002) i “X&Y” (2005) zaokružili tzv. trilogiju, četvrtim albumom “Viva la Vida or Death and All His Friends” krenuli su malo drugačijim putem. Produkciju su prepustili iskusnim “mačkama” Brianu Enu, koji slovi po suradnji s vrhunskim glazbenicima, među kojima valja spomenuti U2, Genesis i Massive Attack, i Markusu Dravsu (Björk, Arcade Fire). “Nedostajući” Martinov falzét zamijenili su gitarskim eksperimentiranjem odnosno “distorzijom” i blagim primjesama bluesa. Unatoč svemu, album i dalje zvuči karakteristično “coldplayevski”. Tema tekstova već je nekako unaprijed očekivana. Ljubav, politika, rat, mir, religija, Bog, smrt. Karakteristično za Martina i društvo. Kao i obično, i na ovom se albumu osjeća utjecaj drugih glazbenika. Spomenimo samo neke: U2 (posebno kod Bucklandove gitare), My Bloody Valentine, Arcade Fire, Blur. Najviše u uši bode usporedba s gitarskim virtuozom Joeom Satrianijem, kojemu su Coldplay navodno “ukrali” liniju pjesme “If I Could Fly” s albuma “Is There Love in Space?”, no dečki to odlučno poriču. Bez obzira na sve, spomenuti album spada među najuspješnije britanske albume prošle godine. U police dućana stigao je sredinom lipnja, a u studenom mu je uslijedilo i “deluxe” izdanje dvostrukog albuma “Viva la Vida – Prospekt`s March Edition”, koje sadrži osam još neobjavljenih skladbi nastalih tijekom snimanja.
Više nego očito, Coldplay su ovaj put tražili inspiraciju u likovnoj umjetnosti, čemu svjedoče i naslov i naslovnica albuma pa čak i knjižica. Naslov “Viva la Vida”, špansku frazu koja u prijevodu znači “dugo živjeti život”, gospoda su posudila s jedne od slika meksičke slikarice Fride Kahlo. Naslovnicu je zauzela slika “Sloboda predvodi narod” (“Liberty Leading the People”) Eugènea Delacroixa iz 1830. Da mjera bude puna, ukrasili su i popratnu knjižicu, koja osim njihovih “škrabotina” sadrži još samo jednu skupnu fotografiju. Bez tekstova i bez ostalih podataka. Skromno.
Četrdesetpetominutno putovanje po zrelijem i jednom od najboljih Coldplay albuma počinje instrumentalnim i najkraćim “Life in Technicolor”, čija je posebnost da u uho ne zareže gitarom, nego tradicionalnim perzijskim “santurom” (instrument sličan čembalu). Ali tu je već prva “slabost”. Skladba je nevjerojatno slična MGMT singlu “Kids” (“Time to Pretend EP”, 2005). Ne obazirući se na spomenuto, na BBC-ju su komad iskoristili kao glazbu u svojim izvještajima s OI u Pekingu te u vremenskoj prognozi i izvještajima iz engleske “premier” lige. “Cemeteries of London” budi englesku seosku baladu i viktorijanska putovanja. Prostrane livade, rijeke, brežuljci kao da ti se sami pojave pred očima. To nije ni tako iznenađujuće jer su Coldplay još prije izlaska albuma najavili da će ovaj put biti više naglaska na “vizualizaciji”. Martinov vokal podržan je blagim udaranjem po bubnjevima, sinkopiranjem akustične gitare, pljeskanjem i klavirom za kraj. Slično, malo turobno ozračje nastavlja se i u “Lost!”, samo što je tu pljeskanje podržano crkvenim orguljama. Uz skladbu s duhovnim tekstom, nažalost, ne može biti drugačije. I kad već očekuješ da će kod četvrtog komada “42” napokon zarezati gitare, to se ne dogodi. Barem ne na početku. Martinovo “jadikovanje” nastavlja se sve do polovice skladbe, a onda ritam ubrza i napokon se uključi i električna gitara. “Lovers in Japan/Reign of Love” dvije su skladbe u jednoj. Iako naslov na to ne upućuje, prva ima strogo vojnu tematiku. Kod druge se ritam malo smiri, postane blaženiji. Gitare zamjenjuje Martinovo sviranje klavira. Najduži komad na albumu je “Yes”, koji ima najromantičniji početak od svih pjesama na albumu, za što su krive upravo violine. Spomenuti komad sadrži još i tzv. “skrivenu” skladbu. “Chinese Sleep Chant” nije navedena na omotu i čut ćete je tek nakon otprilike četiri minute slušanja “Yes”. Skladbu neće biti teško promašiti jer gitare napokon zarežu u do sada gotovo besprijekoran album. A ni tematika “požude” do tog trenutka još nije bila iskorištena. Aleluja. Snažno naglašene gitare ovaj put gotovo posve zasjene Martinov vokal. Vjerojatno jedan od najpompoznijih početaka nosi naslovna pjesma “Viva la Vida”. Gudači i zvona uklapaju se u temu rock-religije koju su Coldplay sami stvorili. Ujedno je to i jedna od rijetkih skladbi na albumu koja ima “singalongajući” refren. Isto tako među svjetlije točke možemo ubrojiti prvi singl “Violet Hill”. Distorzija gitarskih rifova i na trenutke piskutav Martinov vokal ono je što na novom albumu malo nedostaje. U komadu “Strawberry Swing” ponovno čujemo za rock album pomalo neobičan zvuk afričkih brenkala, koji lijepo popunjavaju “prostor” između Martinovih klavijatura. Kao posljednja, deseta pjesma tu je “Death and All His Friends”. Prilično mirna skladba, koja već naslovom govori svoju bit, sadrži još i “skrivenu”, na nježnim zvukovima udaraljki zasnovanu “The Escapist”. Više od toga ne bismo mogli ni očekivati jer su na cijelom albumu samo dva malo brža komada: “Viva la Vida” i “Violet Hill”.
U studenom izdani “deluxe” album “Viva la Vida – Prospekt`s March Editon” sadrži uz uobičajeni album “Viva la Vida or Death and All His Friends” i EP s osam skladbi. “Life in Technicolor” ovaj put nije samo instrumentalan, duži je gotovo za polovicu. Moglo bi se reći da su Coldplay čak šutnuli u prazno jer na album nisu uvrstili ovu verziju. Klavirskoj skladbi “Postcards from Far Away”, dugoj malo manje od minute, slijedi “Glass of Water”, u kojoj se Buckland ponovno igrao “distorzijom”. Ako se “Rainy Day” na početku čini jednim od poskočnijih komada, violine ga ubrzo prizemlje. “Prospekt`s March/Poppyfields” pjesma je koja se temelji prvenstveno na Martinovu pjevanju, a ne toliko na instrumentima. Oni se čuju tek toliko da sve skupa malo uljepšaju. Kod “Lost+” Coldplayu se pridružuje i Jay-Z, koji svojim vokalom malo zasjeni sve skupa, a to na kraju “prereže” Bucklandova gitara. I na ovom se albumu nalazi “Lovers in Japan”, ali riječ je o Osaka Sun Mix verziji, u kojoj se “osjeti” nešto više elektroničkih primjesa. EP zaključuje balada “Now My Feet Won`t Touch The Ground”. Gotovo kao da slušaš Jacka Johnsona.
Posljednji studijski album Britanaca Coldplay prodaje se kao halva od izlaska prošlog ljeta. Je li tome kriv drugačiji pristup i promjena producenata? Ili je riječ ponajprije o tome da su Coldplay pokazali kako živjeti i preživjeti na rubu svojih mogućnosti. Rizik se očito isplatio i Grammy zasigurno neće promaknuti.
Postava
Chris Martin – vokal
Jonny Buckland – gitara
Guy Berryman – bas gitara
Will Champion – bubnjevi
Produkcija
Brian Eno, Markus Dravs
Popis skladbi
»Viva la Vida or Death and All His Friends«
1. Life in Technicolor
2. Cemeteries of London
3. Lost!
4. 42
5. Lovers in Japan/Reign of Love
6. Yes
7. Viva la Vida
8. Violet Hill
9. Strawberry Swing
10. Death and All His Friends
»Prospekt`s March EP«
1. Life in Technicolor ii
2. Postcards From Far Away
3. Glass of Water
4. Rainy Day
5. Prospekt`s March/Poppyfields
6. Lost+
7. Lovers in Japan (Osaka Sun Mix)
8. Now My Feet Won`t Touch The Ground
