Mjesto: Treviso / Italija / New Age Club
Datum koncerta: 21.10.2006
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 30,00€
“Zašto se guraš u Treviso, kad dolaze u Maribor?” pitalo me je poprilično ljudi. Odgovor je vrlo jednostavan, a njegove činjenice neprihvatljive! Domaći kokošinjac je naime još uvijek pretijesan, a kultura rada trebat će još mnogo, premnogo godina da slovenski organizatori postanu sposobni za osobnu zrelost profesionalnog pristupa, koji će se možda jednom pretvoriti u suradnju s medijima koji poduzimaju konkretne korake u osvješćivanju masa rock kulturom. Poteze nekih slovenskih lokalnih pijetlova, koji očito najvjerojatnije boluju od sindroma PSS (čitaj: puni sami sebe), svojom dvoličnošću i hipokrizijom preko obećanja i djela bacaju ružno svjetlo na sliku rock kulture cijelog naroda i države. Ništa zato! Tu je Zapad! Pa idemo tamo!
Jedni od rijetkih “shock” metalaca koji su u drugoj polovici osamdesetih zarađivali basnoslovne svote, a danas još mogu napraviti kakvu-takvu pristojnu turneju po Europi, ponovno su, kao i prije dvije godine, posjetili New Age Club u Trevisu. Jedini originalni član i vođa bande, ultimativni i jedini legitimni šef grupe Blackie Lawless, nakon dvadeset godina već se poprilično istrošio. Tako su koncerti W.A.S.P.-a danas poznati ponajprije po svojoj rekordno kratkoj duljini trajanja.
Nakon mučnog “čuk – čuk – čukanja”, dok smo čekali cijeli sat i 40 minuta preko najave, koncert je počeo točno u 22.40. Talijančići su u naletu vlastite ekstaze narasli nekoliko centimetara kad su se podigli na vrhove prstiju i počeli svi u jedan glas zanosno cupkati pod taktove otvaračke skladbe On Your Knees. Očito zapovijed koja je stigla s pozornice nisu dobro razumjeli, ali ni to više nije bilo važno. W.A.S.P. su i ove godine u Europu stigli u novoj postavi, što je već nekoliko godina stalnica. Pa ipak, pogled na Blackieja bio je vrlo ohrabrujuć, jer je skinuo nekoliko kilograma, tako da se ponovno mogao udobno uvući u svoj “spandex” i mušketirske čizme.
Od stare postave Blackie je zadržao samo basista Mikea Dudu, bubnjeve je odsad tukao Mike Dupke, koji je nekoć bubnjao za Erica Sardinasa, no najzanimljiviji dodatak u obnovljenoj postavi svakako je dolazak gitarista Douga Blaira. Čovjek je bio član W.A.S.P.-a u razdoblju ploče “The Crimson Idol”, na kojoj je odsvirao gitaru.
Postava je djelovala odlično nauljeno i u sat i dvadeset minuta nametnula paklenski tempo, uz koji se Talijanima poštено iskrilo pred očima. Nakon uvodnog galopa ljudi se nikako nisu smirili, jer već je stigla sljedeća klasika L.O.V.E. Machine, a potom i razorni Wild Child.
Nakon prve četiri skladbe Blackie je uzeo nekoliko trenutaka za predah i najavio nastavak večeri ovako (zapisano na list tijekom koncerta): “Tonight we’re gonna do some stuff that we’ve haven’t done for a twenty years!” Odmah nastavak s The Widowmaker, a ulje na vatru dolili su ponajprije uvrštavanjem odlične udarne balade s prvijenca “W.A.S.P.” Sleeping In The Fire, u kojoj je prvi put vidljivo došao do izražaja odlični Doug Blair, koji je ispalio prvoklasnu solažu u skladbi. Za njom je slijedio još jedan vrlo iznenađujući izbor grupe, i to Arena Of Pleasure, koja uvodnim a la Gypsy rifom potvrđuje nekadašnju Blackiejevu opsjednutost sastavom Uriah Heep. Sad smo se približavali vrhuncu koncerta, jer je došla The Headless Children, jedna od najjačih skladbi u karijeri grupe, a uz nju je spomenutu opasku nadogradila jedinstvena balada The Idol, u kojoj solažama izvrsnog Douga Blaira nikako nije bilo kraja. Prije The Idol grupa si je priuštila kraću stanku, dvorana se zamračila, a Blackie je opasao drugu gitaru. Komad je bio atmosferični vrhunac koncerta i u osobnom bijesu šefa grupe tijekom 80-minutnog druženja vidno se isticao u odnosu na ostatak repertoara, što naglašava kakvu dubinu i dušu čovjek na pozornici još i danas može udahnuti ovoj baladi. Blackie se do te skladbe jako preznojio, tako da je njegova gitara, iako ju je tek zamijenio, izgledala kao auto prekriven jutarnjom kondenzacijom, dok mu je iz ruku znoj kapao gotovo u mlazovima. Izlazni dio bio je podkrijepljen još jednom odličnom gitarskom solažom, a prvi i jedini put pozornicu je zahvatio i bijeli dim, što je dodalo točku na “i” u tom trenutku Dougu, koji se našao na središnjoj poziciji pozornice. Na kraju emotivno nabijene točke Blackie je ispustio jeziv krik koji je trajao nekoliko sekundi i od kojeg je od šokiranosti zanijemio cijeli auditorij New Age Cluba. Sat se odvrtio u tren oka, a koncert je završio u stilu općeg “must play – must hear” provoda uz izvedbu velikog hita grupe I Wanna Be Somebody.
Talijančići, poseban soj naroda s posebnom koncertnom kulturom, koju bi svatko nenaviknut na njihove obrasce ponašanja s najvećim olakšanjem istrijebio ognjem i mačem, nakon redovnog dijela iznenađujuće su utihnuli kao da ih je malo briga hoće li se W.A.S.P. uopće vratiti na pozornicu. No nakon kakve dvije minute ipak su se probudili, a pritom su izumili neku novu skovanicu navijanja za dodatak, pa ako Slovenci nakon koncerta viču: “We want more!”, Nijemci i Austrijanci: “Zugabe!”, Talijančići viču: “Anymore, anymore, anymore,…” Nekoliko sam se puta uštipnuo za obraz da bih povjerovao u to. W.A.S.P. su se vratili i odkuhali dva dodatka. Oba su bila razvučena, a posebno je zapalio prvi s Chainsaw Charlie,medtem ko je drugi dodatak sadržavao zapravo očekivanu izvedbu Blind In Texas. Točno sat i dvadeset. Fertik! Talijani su na svaki način zahtijevali “bestialnu ševu” – Animal (Fuck Like a Beast), koja međutim nije bila na rasporedu, a nije pomagao ni nijedan “any-more, any-more” više.
W.A.S.P. su ovaj put u Trevisu popravili blijedi dojam nakon Zagreba prije dvije godine. Da koriste uzorke za prateće vokalne linije i klavijature nije više ništa novo, no opći dojam bio je mnogo korektniji u odnosu na zagrebačko iskustvo. Uz rutinu, čovjek barem nije imao osjećaj da ga netko pretjerano vuče za nos. Zašto pretjerano. Kao rečeno, sat i dvadeset minuta, očita rutina, zatim činjenica da si dopuštaš ostaviti ljude da čekaju gotovo dva sata više nego što je bila najava početka koncerta, nadalje spomenuto umjetničenje dodavanjem snimljenih uzoraka, i to povrh svega po cijeni od 30,00€, pa tu ne opravdava ni duhovito postolje koje je podsjećalo na križanca između kostura i balance Harleyja Davidsona, a koje je Blackie revno premlaćivao tijekom koncerta. Jedino je zadovoljstvo bilo to da si na kraju kažeš kako si vidio W.A.S.P. – legende glam / shock heavy metal rocka. Blackie doduše još uvijek izgleda neusporedivo bolje od Micka Marsa (Motley Crue), no njegova kondicija nažalost nije zadovoljavajuća! Tako će nažalost biti sve dok koncerti grupe budu tako vražje kratki.
Kako god, ako ni zbog čega drugog, to je jedini i jedini pravi trenutak uopće kad ti pred očima i u ušima uživo prolaze klasici grupe kojima su nekoć na koncertima u drugoj polovici osamdesetih iza sebe ostavljali pozornički pustoš. Set lista bila je praktički kompletno “eighties”, s izuzetkom repertoara s ploče “The Crimson Idol”, a to je bio definitivno veliki, veliki plus ovog duhovitog eksplozivnog glam metal večera, koji je na kraju krajeva na poseban način bogatila slina naželiranih Talijančića. Tome da je koncert odsviran na višoj razini nego prije dvije godine u Zagrebu nedvojbeno je u velikoj mjeri za W.A.S.P. pridonio Doug Blair na poziciji gitarista, jer je sastav s Dougom u postavi sada izvedbeno mnogo uvjerljiviji nego što je bio sa Steveom Howlandom. Bila je to slikovita večer, duhovita u svakom pogledu, koju čovjek ni ne pogrešava previše kad se sjeti vremenske hendikepiranosti grupe na pozornici, koja nikako nije kompatibilna s cijenom ulaznice za koncert!
Setlista
1. Intro (The End)
2. On Your Knees
3. Hate To Love Me
4. L.O.V.E. Machine
5. Wild Child
6. Widowmaker
7. Sleeping In The Fire
8. Arena Of Pleasure
9. The Headless Children
10. The Idol
11. I Wanna Be Somebody
—dodatak 1.
12. Chainsaw Charlie
—dodatak 2.
13. Blind In Texas
