Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Rieden-Kreuth / Njemačka
Datum koncerta: 27.08.2009
Broj posjetitelja: 8000
Cijena karte: 80,00€
Nakon burnog slavlja prvog dana uz razne slatke likere alkoholnog podrijetla i druženja s fascinantnim In Extremo, konačno je nastupio prvi pravi festivalski dan, kad su proradila oba stagea: manji, u dvorani, zvan “Wet stage”, i naravno veći, na otvorenoj travnatoj površini, koji je bio glavna pozornica. Rado bih istaknuo Slayer činjenicu. Wacken Rocks South doživio je drugog dana svoj vrhunac, jer su na njemu kao glavni headlineri, koji su zaključili koncertnu večer, nastupili legendarni thrash metal velikani Slayer. To je bio prvi nastup skupine ove godine uopće u Europi, a drugi i ujedno posljednji ovogodišnji europski nastup Slayera uslijedio je sljedeći dan u njemačkom gradu Aurich, gdje se održavao festival Wacken Rocks Seaside.
Prijepodne smo proveli nadasve korisno. Odvezli smo se do 15 km udaljenog grada Burglengenfeld. Riječ je o susretu sa srednjovjekovnom idilom takvih germanskih gradića, s dominantnim dvorcem na vrhu brežuljka. Tamo smo nešto malo prigrizli, vodili nezaboravne bitke s osama i temeljito se okrijepili za juriš na popodnevno-večernju metal seansu!
| 9MM: 12.05-12.35 |
Prvo smo skoknuli pogledati što se događa na “mokroj pozornici”. I bilo je što vidjeti. Na stageu su frfotali prljavi njemački rock n’ roll “drvosječe” 9mm! Tekstovi isključivo na njemačkom! Skupinom zapovijeda pjevač i ritam gitarist Rock Rotten, a društvo mu na pozornici prave još gitarist Richie, s korijenima iz Portorika, koji po stasu, kao formula za izračun volumena kugle, spada među prave velikane rocka, zatim basist Maubi i još nepunoljetni bubnjar Bommel. 9mm su bili jedno od najljepših otkrića festivala, jer su djelovali nevjerojatno uvjerljivo. Ne samo prljavo navijen zvuk, djelomično hrapav, u osnovi napisan po receptu rock n’ rolla koji ne poznaje komplikacije, nego samo jednostavne “jednoslojne” kombinacije šetnji po “kvadratićima” gitarskog vrata (dvožično rifanje u kvintama) i naravno vokal Rocka Rottena. On posjeduje nevjerojatnu snagu. Zapravo je cijela stvar djelovala kao da Rock želi vokalom raznijeti baš sve membrane monitora. Ljutit i prodoran vokal. Na granici diktatorskog urlanja iz najboljih hitlerovskih vremena, bezobrazno i arogantno uperenog pogleda, namjerno smiješnih grimasa. Izvanredna karizma koja te u trenu povuče na svoju stranu. Zvuk i stas skupine s udaranjem iz punih jaja, ravno u čelo, blesavo. Poprilično klimavih glava naletavalo je jedna na drugu ispod pozornice. Zamislite mosh pit pijanih vinskih mušica, dakle mosh pit u usporenoj snimci, gdje bi inspiraciju za body checkove mogli crpsti i najslavniji NHL hokejaši. Dakle, nevjerojatno tvrda i prljava rock n’ roll verzija u kojoj mišići pucaju bez kočnica! Ich will…erst Hart značila je to da je prije nje Rock zaustavio koncert i upitao muški dio publike: “Koliko vas će večeras voditi ljubav?” (pravo izvorno pitanje zvučalo je naravno poprilično perverznije). Slijedi uzvratno mrmljanje. Rock ponavlja pitanje razgovjetnije, slijedi huronski odgovor muškog dijela publike. Valjda ćemo svi to raditi, to je naravno nama muškima logično! Zatim slijedi isto pitanje ženskom dijelu publike. No više od nekakvog stenjanja, dviju izgubljenih ženskih duša, nismo čuli. Ukratko, ta pjesma u vodećem stihu posjeduje i slijed riječi …ich werde ficken…, koji je ugrađen u tipičnu rock n’roll drvarnicu rifovskog kotrljanja. Dakle, zajebancija do temelja! Rado bih još brzinski raščlanio što su otprilike 9mm. Motorheadu dodaš malo Running Wild brzine i baciš na pladanj velika AC/DC-jevska jaja! Vjerujte, na koncertima sastava 9mm uvijek se u svakom pogledu pošteno sijeva! Zavrtite si pjesmu Kampfschwein i odmah će vam sve biti jasno!
| AXXIS: 12.40-13.20 |
Ispod glavne pozornice nalazimo se kad na njoj već ushićeno “šeste” naši dobri stari znanci Axxis, koje smo posjetili točno prije godinu dana na bikerskom festivalu u Puli (Hrvatska). Zanimljivo je i to da su Axxis najavili službeni izlazak novog studijskog albuma “Utopia” tek dan nakon nastupa na festivalu Wacken Rocks South. Unatoč tome ga na koncertu nisu predstavljali, nego su svirali pjesme s albuma “Doom Of Destiny” (2007), poput primjerice Tales Of Glory Island, kojom su otvorili koncert, a kasnije usred koncerta Bloodangel. Naravno, nastup su začinili klasicima poput Little War, pa Touch The Rainbow, koji su izvodili u akustičnoj verziji. Za tu je priliku Bernhard ponovno pozvao na pozornicu djevojku, stavio joj u ruke tamburin i uputio je kako njime mora rukovati da je slučajno “ne odnese po svoje” iz osnovnog ritma tijekom pjesme. Trenutak koji je neizmjerno zabavljao i publiku i skupinu na pozornici. Gitaristu Marcu su u godini koja je prošla od našeg susreta u Puli narasle bujne duge kose, a Bernhard Weiss i dalje ostaje posebna scenska figura, s jedinstvenim vokalnim pristupom koji ne možeš promašiti kad god vrli čovjek otvori usta. Pjevač održava sjajnu formu, a skupina odličnu radnu kemiju na pozornici. Axxis su svoj 40-minutni koncert zaključili klasikom Kingdom Of Madness, koji je probudio nekadašnja slavna hardrockerska vremena skupine. Axxis su se naime već prije nekoliko godina preobrazili u čiste simfonijske power metalce!
| HERMAN FRANK BAND: 13.25-14.00 |
Nakon 9mm na “mokru pozornicu” stupio je bivši Accept gitarist Herman Frank sa svojom skupinom. On je ushićeno predstavljao svoj novi studijski album “Loyal To None”, s kojeg je isticala ponajviše ultra šrapnel Bastards Legion, napisan u klasičnoj “bad to the bone” Accept maniri. Herman je još uvijek neuništiva klena kost, s dotjeranim scenskim izgledom i nevjerojatnom karizmom. Skupina je dočarala ekstremno navijen i volumenozan zvuk koji je zahvatio dvoranicu i brzo podjarmio sve lojalne okoštalom obliku heavy metala izvornog njemačkog podrijetla. Povrh toga skupina ti nabije i pjesmu Kill The King, s odličnim i izrađenim vokalom teatralnog podrijetla koji suvereno povezuje nastup, srednje orijentiranog tempa i koketnih otrovno napadačkih rifova, i mjera je puna! Postava Peter Pichl (bas gitara, Nektar, Running Wild), Stefan Schwarzmann (ex-U.D.O., ex-Running Wild, ex-Helloween, Godiva,…) i pjevač grčkog podrijetla Jiotis Parachidis, koji okružuje Hermana Franka, izvela je sličnu priču koja se malo kasnije ponovila na velikoj pozornici, kad su je zauzeli U.D.O. Pobjednički!
| HEAVEN SHALL BURN: 15.35-16.20 |
Oko pola četiri popodne glavnu su pozornicu zauzeli njemački metalcoreovci Heaven Shall Burn, koje je ispod pozornice došla bodriti brojna publika od kojih loših 3000 pripadnika skupine. Pjevač je u jednom od obraćanja majstorski “nadražio” publiku da otrči cijeli krug oko tornja u kojem se nalazio mixer na udaljenosti od pozornice 100 m, što je podiglo prave salve prašine u zrak. Tijekom Heaven Shall Burn uživali smo u pogledima na enormno “mosh pitanje”, kao i intenzivno “crowd surfanje”. Zaštitari su doslovno uživali ispod pozornice hvatajući izmiješane glave Heaven Shall Burn fanova. Dakle, riječ je o tradiciji koncerta Heaven Shall Burn koju razumiju i zaštitari i publika, a to je jako važno. Energija preskakanja u odklop bila je neokaljana. Doduše, skupina je namjerno “razgaljeno” odjevena, kao da se prije nastupa zglobila u Caritasu i hitno pokupila nekoliko starih krpa, što je inače stil novodobnih skupina s prefiksom “core”, no odlično svira i suvereno vlada pozornicama. A to je naposljetku bitno. Skupina je prošetala kroz repertoar koji je među ostalim uključivao sljedeće pjesme: Behind The Wall Of Silence, Endzeit, Voice Of The Voiceless, Counterweight, Like A Thousand Suns, Murderers Of The Murderer, The Weapon They Fear. Intenzivan nastup zaključili su Heaven Shall Burn obradom Edge Of Sanity Black Tears.
| U.D.O.: 17.05-17.50 |
Prije nekoliko mjeseci srce svakog heavy metalca zaplamsalo je kad je čuo vijest da su dobri stari Accept opet ujedinjeni i spremni za novu turneju i album. No Accept će djelovati s jednom velikom manom – na vokalu neće biti nezamjenjivog Uda Dirkschneidera! Jedina logična zamjena za Accept obožavatelja tako je posjet koncertu U.D.O.-a, skupine koju je Udo osnovao pri odlasku iz Accepta davne 1987. Još je ljepše kad U.D.O. sviraju na festivalu na kojem se upravo nalaziš. Skupina djeluje na temeljima stare Accept škole, svaka pjesma kocka na odličan rif koji vodi do ludo zaraznog refrena, a sve je zabiberano hrapavim Udovim vokalom. Točno u najavljeno vrijeme Stefan Kaufmann, Igor Gianola (obojica gitara), Fitty Wienhold (bas gitara) i Francesco Jovino (bubnjevi) zauzeli su svoje položaje na pozornici i počeli uvodnim dijelom klasika Metal Heart – i narod u prvim redovima zahvatio je val oduševljenja. Jedna od najprepoznatljivijih pjesama njemačke škole heavy metala naime je pravi povod za headbangenje i ruku u zraku – u znak podrške bendu! Gdje je u međuvremenu bio striček Udo? Kad je instrumentalne uvertire bilo gotovo, dokopicao se iz backstagea i počeo pjevati. Pjevati? Tko ga je čuo prvi put, njegovo mu je pjevanje nedvojbeno izmamilo osmijeh na lice. Zatvorene oči, grimase na licu i na kilometar prepoznatljiv hrapav, promukao, prilično visok glas. Zajedno s niskom, blago grbavom figurom izgleda zaista komično. No što je sve taj čovječuljak napravio za heavy metal! Dok sam razmišljao o svemu što sam grubo opisao, nastup je svjetlosnom brzinom tekao dalje. Čuli smo četiri Accept klasika i četiri pjesme iz U.D.O. razdoblja, iz potonjeg su nam momci poslužili “malo miješano” – s već starijom They Want War (1987) i trima razmjerno novijim komadima. Sve su oči tijekom nastupa uperene u frontmana benda, starog, koji ima karizmu kojoj nema pandana. Kad su slijedili instrumentalni dijelovi, Udo se povukao u pozadinu pozornice i prepustio mrvice i gitaristima Kaufmannu i Gianoli, koji su tako dobili nekoliko trenutaka za samopromociju. Bend je svoj posao obavio s odlikom – ispod pozornice je fanovima povećao puls u heavy metal žili do maksimuma, prvi su redovi bili u deliriju, a vjerujem da su i straga komadi poput Princess of the Dawn i Balls to the Wall učinili što im je zadaća – dobar heavy metal žur!
| ALESTORM: 17.55-18.30 (prebačeni koncert na 29.08.2009, u 2.30) |
Šušnimo još kratku riječ o piratskim pijancima iz Škotske, Alestorm. Dečki, čiji je nastup bio najavljen za malo prije šest popodne, kasnili su na lokaciju. Tako su prebačeni tek na pola tri ujutro sljedećeg dana, da nastupe na mokroj pozornici. Dok smo šetali na relaciji od glavne pozornice prema kampu, u vrijeme kad su Alestorm trebali početi svirati, poprilična hrpa razjarenih glava napuštala je dvoranu s “Wet stageom”. Jedna od njih je stanje opisala otprilike ovako: “Ako ćete otići na koncert Alestorm, znajte da je skupina nevidljiva, da je sva publika u dvorani nevidljiva i da Alestorm sviraju tako tiho da ih baš nitko ne čuje!” Tako je okarakterizirala stanje da je koncert otpao. No očevici, koji su dočekali pola tri ujutro, drugi su dan znali ispričati da su se Alestorm zapravo pojavili na pozornici. Pojavili su se kao trio, bez bubnjara. Svirali su na štanc mašinu i zvučali lošije od prosječne skupine na redovnoj probi. Razglašeni, s mnoštvom pogrešaka tijekom sviranja i pomutnjama pri pjevanju stihova. Toliko o tome jesu li vrijedni sve buke i podrške “zaluđenih”, koji su ih očito uzeli više za svoje zato što su Alestorm duboko zaljubljeni u bačve engleskog Ale piva, a što se tiče glazbenog izričaja, vlastite autorske biti i karizme, u njoj je opipljivog manje nego što je crnog ispod nokta prosječnog bosanskog Hamdije koji vitla kelom i “špohta” negdje visoko uz staru zgradu Ljubljanske opere. Alestorm? Fuj i pfuj!
| DORO: 18.35-19.35 |
Doro Pesch je legendarna heavy metal pjevačica. Njezina karizma, pozitivan stav, otvorenost, neuznositost i pristupačnost mogu biti veliki primjer drugim glazbenicima. Madam je prebrodila velike stvari u svojoj glazbenoj karijeri i može nas sve skupa samo poučavati. Praktički jedina i jedinstvena žena koja se može pohvaliti vrlo uspješnom solo karijerom heavy metala na planetu, Doro, jedina legitimna nasljednica ostavštine Warlock. Oko sebe je okupila pratnju “latino ljubavnika”, tužnih pogleda, neo-šminkera, tattoo manije i ostalog kičerja. Među imenima postave definitivno se ističe bubnjar Johnny Dee, koji je tijekom svirke fascinirao savršenim ugrađivanjem dvostruke bas bubanj pedale čime je pridonio lavovski dio kontroli dinamike i raznolikosti pjesama, osobito u smislu valovanja zraka! Čovjek je skrenuo pozornost na svoju kvalitetu i nekoliko odličnih prijelaznih “rollinga”. Doro održava glas i stas u izvanrednoj formi. Na pozornici njezina karizma zrači izvanrednom energijom. Cijelo vrijeme drži kontakt očima s publikom, a poprilično je scenskih pokreta naslijedila i od ekselencije Ronnieja Jamesa Dia. Doro je svoju set listu sastavila tako da je većinom prebirala Warlock pjesme. Napad dakle kar s Earthshaker Rock s drugog Warlock albuma “Hellbound”. Prvih pet pjesama koncerta potpun Warlock napad! U nastavku je bila zanimljiva veza između pjesme Celebrate, koja se iznenada i odlično pretočila u Metal Racer, novi Warlock klasik s prvijenca “Burning The Witches”. Fantastika. Pogotovo zato što je riječ o jedinstvenoj set listi, poprilično promijenjenoj u odnosu na druge ljetne nastupe koje je Doro ove godine već izvela. Bili smo dionici i poklona tvorcima heavy metal biblije Judas Priest, kad se postava prihvatila obrade Breaking The Law. Nju je otvorio gitarist Luca Pinciotta u duhovito prekodiranoj akustičnoj maniri. Skupina je tako odsvirala jedan krug pjesme (predrefren-refren), a zatim bljunula s navijenom distorzijom pravu magnetsku lavinu koja je na koljena bacila svu masu. Znak da smo na vrhuncu koncerta najavio je dolazak najpoznatije i obvezne Warlock pjesme All We Are, uz koju nije potrebno posebno naglašavati da se tijekom nje pretočio daleko najviše izmjeničnog energetskog fluksa. Doro je istovremeno pjesmama Night Of The Warlock i Celebrate upozorila da ima vani svjež novi album “Fear No Evil” (2009). Svoj intenzivan i bez pogreške izveden nastup skupina je okrunila pjesmom We Are The Metalheads, koju je Doro napisala posebno uz 20. obljetnicu festivala Wacken Open Air i na taj način iskazala veliko poštovanje organizatoru koji održava metalski plamen još kako živim. Nema što. Nakon doživljenog slijedi samo jedno. Skupinu je nužno posjetiti u Zagrebu, na listopadskoj headlinerskoj turneji koja slijedi ove godine!
| DER W: 20.20-21.30 |
“Der W” je bivši basist i vođa skupine Böhse Onkelz Stephan Weidner, koji se u zrelijim godinama okušao u ulozi pjevača-solista! Prati ga postava dviju gitara, bas gitare i svakako bubnjeva. Der W je dakle ime i njegovoj skupini. Ista je skupina prošle godine izdala debitantski album “Schneller, höher, Weidner”, koji je cijeli odsvirala na koncertu festivala Wacken Rocks South. Böhse Onkelz nose kultni status u Njemačkoj i Austriji i Stephan se nije morao bogzna kako detaljno naprezati na pozornici da mu publika ne bi jela iz ruke. Zapravo se Stephanu pozna da je većinu karijere probasirao i do izrađene uloge pjevača nedostaje mu još poprilično porcija heljdinih žganaca. Prvo, neduhovita scenska igra s jednoličnim kretanjem na lijevoj i desnoj strani pozornice, drugo, premalo naglaska na dojmljivijem scenskom izgledu. Unatoč verziji rocka koja nije pala daleko od ostavštine Stephanove matične skupine, što znači jednostavno zatezanje akorada, jednostavne rečenice, s nešto više naglaska na gradnji intenzivne zavjese rifovske pozadine, ali ne pretjerano! Vokal prilično uobičajen, punkerski, ali s uživljenim i suverenim pristupom. Na nekoliko su dijelova momci dokazali da im nije domaće samo jednolično nažiganje, nego da su odlični glazbenici koji iz sebe izvuku i zahtjevnije zadaće kad je to potrebno. To uključuje zanimljivije trenutke koje su dočarala neka (inače rijetka) solaže obaju gitarista i zahtjevniji bubnjarski umeci na prijelazima. Inače je površinski osjećaj koji oživljava Stephanov pristup nekakvo “samosažaljenje” i emotivno oplakivanje vremena ljepših dana, ali nema što. Popularnost je popularnost. Njemačkoj publici je cijela stvar silno dopadljiva, zato su Der W skupili dotad daleko najbrojniju publiku ispod pozornice. I vjerujte. Nisu je iznevjerili. Niti obradom Gewinnen kann jeder, sastava Nordend Antistars, u kojem se Stephan također nekoć udejstvovao. Za vanjskog promatrača je pak koncert skupine Der W nešto što nažalost ne ostavlja poseban osjećaj zadovoljštine.
| VOLBEAT: 22.15-23.20 |
Svaki, baš svaki bend pri osnivanju muči isto pitanje. Kako što prije pridobiti obožavatelje i s njima slavu. Odgovor su očito našli Danci Volbeat, koji su u razmjerno kratkom roku (svirati su počeli 2001.) postali općepoznati i time jedni od nositelja golemih festivala, kojih za Dance ovog ljeta doista nije bilo malo. Jedan od tih festivala bio je i Wacken Rocks, gdje ih je organizator iza Slayera smatrao čak drugom strunom događaja.. Neka si svatko uz tu činjenicu i pogled na ostale bendove misli svoje, a ja se s organizatorom baš ne bih složio.
Uz poplavu novijih bendova, odjevenih u iste boje, kod kojih je teško naći kakvu prepoznatljivu značajku koja bi ih činila jedinstvenima, Volbeat su svijetla zvijezda koja se ističe iz sivog prosjeka. Posjetiteljima su predstavili svoj jedinstven zvuk, kojem se podudara stil frontmana Michaela Poulsena – nekakva mješavina rockabillyja i heavy metala. Glazbeni obzor članova Volbeata vrlo je širok, tako se u njihovoj glazbi osim spomenutih dvaju žanrova može čuti i utjecaje punka – svirali su obradu Misfitsa Angelfuck – i countryja – jednu od pjesama posvetili su vječnoj legendi Johnnyju Cashu. Šarolika zvučna slika bila je publici po volji, na prizorištu se moglo primijetiti najveći broj dugokosih do tada. Uz Poulsena, koji poglede privlači svojim zanimljivim izgledom (bijela košuljica i rockabilly frizura), na pozornici je vrlo uočljiva i najnovija akvizicija, gitarist Thomas Bredahl, jer zrači velikom energijom i na pozornici nikad ne miruje. U dobar sat dugom programu zahvatili su pjesme sa sva tri dosadašnja studijska albuma, s naglaskom na još uvijek aktualnom, lani izdanom Guitar Gangsters & Cadillac Blood. Naslovna pjesma zadnjeg albuma, Still Counting ili primjerice posljednja odsvirana We, su štikleci s divno uhvaćenim pravim Volbeat duhom, što je osjetio i narod te zajedno s Dancima poplesavao dok se dobar sat dug nastup nije već zaključio…
| SLAYER: 00.10-1.25 |
Kasno navečer, zapravo već u noći, konačno je došlo vrijeme za zvijezde večeri i cijelog festivala – headlineri prvog izdanja festivala Wacken Rocks South bili su nositelji američke “Bay area thrash” scene – veliki Slayer. U kalendaru Slayera u turnejskoj godini 2009. samo se dvaput može primijetiti europski nastup – te je večeri bio prvi, već sljedeći dan razgibavali su vratove svojih obožavatelja na sjeveru Njemačke, a to je i to. Rockline se dakle zadržao na jednom od samo dvaju nastupa Slayera daleko naokolo – i vremenski i prostorno. Tom Araya, Jeff Hanneman, Kerry King i Dave Lombardo postava je koja je 1981. sramežljivo počela pisati svoju priču, krajem osamdesetih izdala nekoliko kultnih ploča koje jesu i uvijek će biti metalski “evergreeni”, koje u svojim počecima prebire svaki thrash metal bend. Nakon samosrušenja Metallice s prijestolja thrash kraljeva, danas su Slayer sa još uvijek vrlo solidnim izdanjima pokretačka snaga spomenutog žanra, a kako su pokazali, primat kraljeva thrasha može im oduzeti samo (već najavljen) odlazak u mirovinu.
Darkness of Christ, uvodna tema s albuma “God Hates Us All” (2001), još od izlaska albuma je “tape intro” nastupa Slayera. Pozornica se zavila u maglu, u zraku se zaudaralo morbidnu atmosferu, koja je vrlo posrećeno uhvaćena u introu, a nakon minute i pol iščekivanja i lupanja srca dogodilo se! Gitarska trojka pridrvi na pozornicu i počne s logičnim nastavkom – Disciple, još jedna pjesma s već spomenutog albuma. Već prvi teški rif podigao je u zrak okupljenu masu, koja je bila najveća na cijelom festivalu, a iza prvih redova počela je borba za preživljavanje, nazvana i moshpit. Kako nezaboravno iskustvo je na pozornici gledati gitarski dvojac King & Hanneman! Legendarni “blizanci”, koji zajedno djeluju već gotovo 30 godina, prisutnima su očitali pošteno predavanje uigranosti i nepogrešivosti – s obzirom na stalno koncertiranje to je sasvim logična pojava. Zastrašujući izgled Kerryja Kinga i njegov ledenohladan odnos prema publici, na koju se oglušuje i tijekom koncerta joj ne udijeli ni pogleda, dvije su značajke koje kod Kerryja najviše ističu. Unatoč njegovoj grotesknoj strašnoj pojavi brzo se moglo primijetiti da kod solaža ostaje nesiguran, čak smiješan. Kod Jeffa Hannemana imam osjećaj da unatoč njegovoj važnoj ulozi u skupini na pozornici uživa u sviranju u sjeni, u drugom planu, jer ga svojom osobnošću često King posve zasjeni. Pogled na Davea Lombarda zaklanjao je ogroman bubnjarski set, tako da je promatranje događanja iza bubnjeva bilo malo otežano, no Dave se nije dao smesti. Ponovno je dokazao od kakvog je tijesta! Već blago sijedom Tomu Arayi, koji uz sviranje bas gitare kruh zarađuje kao vokalist, godine nezaustavljivo teku, što se pokazuje u sve većem naporu pri vokalnim zadaćama – najveći dokaz je Angel of Death, kod kojeg početni visoki krik uopće ne izvede, nego ga s osmijehom na usnama prepusti publici. Većinu vremena Araya se nalazi u srednjim vokalnim vodama, što mu ne zadaje nikakvih problema, dok kod (rijetkih) visokih krikova svoj glas prilagođava starosti – za stepenicu ili dvije ga snizi. Inače je riječ o izvanrednom frontmanu! Publiku cijelo vrijeme drži u šahu, njegov je nastup uvjerljiv, publika halapljivo hvata njegove izgovorene riječi, uopće je jedini od četvorke koji uopće (u kakvom god obliku) komunicira s publikom. Preostala trojka se ne da smesti. Ni pod razno.
Set lista bila je izuzetno predvidljiva – nisu nam poslužili ni jednog slatkiša. Prema očekivanju posve su zanemarili albume iz sredine devedesetih, a odsvirali su među ostalim novi singl Psychopathy Red, koji će se nalaziti na nadolazećem, na jesen izdanom albumu “World Painted Blood”. Do sviranja spomenute pjesme King je imao ogromne tehničke probleme, ometala ga je veza između gitare i ozvučenja, koju su tehničari naposljetku ipak uspjeli otkloniti. Vrhunac koncerta bilo je – ponajviše za one koji su Slayere gledali prvi put – zadnjih nekoliko komada, čiji rifovi podižu baš sve dlačice na tijelu i koji će uvijek zlatnim slovima biti zapisani u svim metalskim udžbenicima. Predvidljiv nastup starih mačaka tekao je glatko i prema očekivanju. Budući da se od Slayera uvijek očekuje najviše, to je značilo izvanredan završetak večeri. Vidjeli smo potpuno vladanje događanjem na pozornici, zračeću karizmu baš sve četvorke i naposljetku, vidjeli smo nešto najveće u thrash metal svijetu što je ikada gazilo majku zemlju!
| tekst: Urban Bolta (U.D.O., Volbeat, Slayer) |
| tekst: Aleš Podbrežnik (uvod, Axxis, 9mm, Herman Frank Band, Heaven Shall Burn, Alestorm, Doro, Der W) |
| fotografije: Aleš Podbrežnik |
Setlista
11:15 – 11:55 DEBAUCHERY 12:40 – 13:20 AXXIS 14:11 – 14:50 HANK III 15:35 – 16:20 HEAVEN SHALL BURN 17:05 – 17:50 U.D.O. 18:35 – 19:35 DORO 20:20 – 21:30 DER W. 22:15 – 23:20 VOLBEAT 00:10 – 01:25 SLAYER WET STAGE 10:45 – 11:10 AGE OF EVIL 12:05 – 12:35 9MM 13:25 – 14:00 HERMAN FRANK BAND 14:55 – 15:30 BAI BANG 16:25 – 17:00 SAHG 17:55 – 18:30 ALESTORM 19:40 – 20:15 PARITY BOOT 21:35 – 22:10 SUIDAKRA 23:25 – 00:10 SECRETS OF THE MOON 01:30 – 2:10 KRYPTERIA 02:30 – 3:00 CHROME MOLLY 03:15 – 03:45 SILVERLANE U.D.O. set lista: 1. Metalheart 2. They Want War 3. 24/7 4. Vendetta 5. Princess Of The Dawn 6. Living For Tonight 7. Man And Machine 8. Balls To The Wall DORO set lista: 1. Intro 2. Earthshaker Rock 3. I Rule The Ruins 4. Burning The Witches 5. True As Steel 6. Night Of The Warlock 7. Fuer immer 8. Hellbound 9. Celebrate / Metal Racer 10. Burn It Up 11. Breaking The Law 12. All We Are 13. We Are The Metalheads VOLBEAT set lista: 1. Intro (End of the Road) 2. Guitar Gangsters & Cadillac Blood 3. Radio Girl 4. Hallelujah Goat 5. Sad Man’s Tongue 6. Mr. & Mrs. Ness 7. Pool of Booze, Booze, Booza 8. Mary Ann’s Place 9. Angelfuck 10. The Human Instrument 11. The Garden’s Tale 12. Caroline Leaving 13. Still Counting 14. A Moment Forever 15. We SLAYER set lista: 1. Darkness of Christ 2. Disciple 3. War Ensemble 4. Jihad 5. Psychopathy Red 6. At Dawn They Sleep 7. Chemical Warfare 8. Ghosts of War 9. Eyes of the Insane 10. Payback 11. Dead Skin Mask 12. Spirit in Black 13. Angel of Death —dodatak— 14. South of Heaven 15. Raining Blood
Galerija slika
