Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Manowar
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: 2002
Ocjena: 1.5/5
Za neke su Manowar “kraljevi metala”, a za druge nepopravljiva zbirka najgorih metalskih klišeja, kiča, netrpeljivosti i neizmjernih pretjerivanja, čime su si kroz godine priskrbili nimalo laskavu titulu najvećih metalskih klaunova. Koliko god bili blesavi i vrijedni podsmijeha, mora se priznati da su u prošlosti već nekoliko puta pokazali da znaju svirati i da su sposobni iznenaditi (lijep primjer toga bili su njihovi dosad najkonzistentniji albumi, “Hail To England” (1984) i “The Triumph Of Steel (1992))”. No, posljednjih se godina očito više nego glazbom bave bodybuildingom. Pet godina nakon izlaska prethodnog albuma “Louder Than Hell” (1996) napokon su skupili hrabrosti i izdali novi album “Warriors Of The World”, za mnoge metalce vjerojatno najiščekivaniju ploču godine. Ti će, naravno, biti bezuvjetno oduševljeni svakim albumom, pa makar snimili i najveći polom.
Već od početka neću skrivati da je album takoreći potpuni bezveze. Toliko bezveze da ni onih nekoliko rijetkih svjetlijih trenutaka, kad se čak čini da su se uozbiljili, potpuno ne blijede i ne mogu popraviti grozan dojam koji dobivamo već pogledom na uvijek vehementni, ovaj put gotovo alegorijski omot. Manowar su ovaj put više nego ikad zaigrali na svoj netrpeljivi, huškačko-šovinistički ego. Umjesto da se posvete strukturama pjesama, upotrijebili su čitav niz plitkih i politički korektnih manevara kojima su slušatelje mučili i u prošlosti, ali ovaj put je to još puno očitije. Manje bi štete i podsmijeha navukli na sebe da su ostali pri svojoj šovinističkoj ikonografiji, umjesto da su se spustili na najnižu prečku i počeli veličati američki nacionalizam. Ratnici svijeta tako su se ujedinili pod američkom zastavom da bi se zajedno borili protiv svih neprijatelja američkog načina života, bio to terorizam, “veliki sotona” s turbanom ili njegovi pomagači. Već pogled na omot govori sve: ponosni američki ratnik povest će svoje suborce (vazale) iz pakla (vjerojatno iz komunizma ili islama) prema pobjedi i uspostaviti svoju potpunu hegemoniju nad svijetom, usput pospremivši i šačicu onih koji drukčije misle i koji svojim zastavama nisu dodali američkog orla. Kad vidim nešto takvo, odmah mi pada volja za slušanjem, a s druge strane silno se zabavljam nad benignošću koja odiše najnižom mogućom verzijom Spinal Tap.
Što se glazbe tiče, Manowar su svoje pristaše pošteno prevarili i ponudili im mješavinu patetičnog, baladičnog mjaukanja, punog plitkih orkestralnih aranžmana i poraznih tekstova (treba li uopće isticati njihovu najveću manu?), koje ne može spasiti ni Adamsov operetni vokal, inače jedna od njihovih rijetkih svijetlih točaka.
Jedino što je donekle nalik onome što bi se očekivalo jest otvarajuća “Call To Arms” te posljednje tri skladbe, iako nisu ništa posebno, čak ni u usporedbi s njihovim prijašnjim radovima. Primjera lošeg ukusa na albumu ima napretek, počevši od operetne balade “Nessun Dorma”, koja zvuči kao metalska parodija na Pavarottijeve arije. Na “The March” bezukusno oponašaju elemente Wagnerove opere i na njihov način iz toga se naravno ne može izroditi ništa dobro. Najpatetičnija i najsterilnija tvorevina na albumu u pet na petu pak je bez sumnje pixie-dixie polom “An American Trilogy”, slavopojka WASP-ovcima (time ne mislim na bend, nego na društvenu skupinu bijelih anglo-američkih protestanata) i redu Prosvijetljenih, gdje dosežu potpuno dno i spuštaju se u jedko blato. Najveća je ironija pak da je ta očajno zašećerena dixie propast, u kojoj pjevaju arije bogu i domovini, samoruganje i poklon onome na što su u osamdesetima tako oduševljeno pljuvali – rock `n` rollu, mekušcima i pozerima. Iz sna se malo bude uz “Warriors Of The World United”, koja podsjeća na stare Manowar, iako nije ništa posebno. Klasično zamišljene “Hand Of Doom”, “House Of Dead” i “Fight Until We Die” pred kraj doduše donekle popravljaju opće stanje ovog žalosnog proizvoda, ali sve je to premalo da ga izvuče iz dna blatne jame.
Unatoč tome što posljednje tri skladbe za nuždu spašavaju album od nimalo laskave titule najveće metalske (samo)parodije desetljeća, na kraju se nikako nisam mogao othrvati dojmu kao da sam upravo pogledao neki plitki američki film u kojem John Wayne na kraju u tren oka obračuna sa zlikovcima i sa svojom djevojkom sretno odjaše u zalazak sunca. “Warriors Of The World” je toliko na dnu da ga svatko tko barem malo cijeni “pravi” metal (kao u njihovu rječniku) i klasične, stare Manowar neće kupiti, a onih nekoliko najvećih fanatika naravno neću ni pokušavati uvjeriti, jer bi ti vjerojatno kupili album i da je na njemu snimljeno samo šuštanje vjetra, zvukovi motora i recitiranje sabranih djela američkih domoljuba. Ne dajte se zavesti, jer iako vam u propagandi tvrde da nude “čisti, jedini spasonosni” metal, ovaj je ovaj put zavijen posve na dnu, pod sočnim slojem još toplih kravljih izmetina kauboja i njegova goveda.
Postava
Eric Adams – vokal
Karl Logan – gitara, klavijature
Joey DeMaio – bas gitara, klavijature
Scott Columbus – bubnjevi
Produkcija
Joey DeMaio
Popis pjesama
1.) Call to Arms
2.) The Fight for Freedom
3.) Nessun Dorma
4.) Valhalla
5.) Swords in the Wind
6.) An American Trilogy
7.) The March
8.) Warriors of the World United
9.) Hands of Doom
10.) House of Death
11.) Fight until We Die
