Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Caravan
Izdavač: Decca Records
Izlazak: 1972
Trajanje: 40:06
Ocjena: 4.5/5
“Waterloo Lily” bio je četvrti studijski album britanskih legendi progresivnog rocka Caravan, koji su se početkom sedamdesetih nametnuli kao vodeći predstavnici jedinstvenog zvučnog pokreta popularno nazvanog Canterbury. Ovaj zanimljiv uradak, koji je izašao odmah nakon ključnog remek-djela “In the Land of Grey and Pink” (1971), kojim su se upisali među vodeće predstavnike progresivnog rocka sedamdesetih, predstavljao je važnu prekretnicu u povijesti sastava, jer su na njemu eksperimentirali s novim zvukovnim smjerom i tako pošteno prestrašili neke dugogodišnje sljedbenike, iako je u srži riječ o još jednom klasičnom Caravan albumu koji pomalo nepravedno ostaje previđen sve do današnjih dana.
Nakon naglog, kako se iduće godine pokazalo, samo privremenog odlaska klavijaturističkog čarobnjaka Davida Sinclairja, koji je u to vrijeme zajedno s bivšim bubnjarom Soft Machinea Robertom Wyattom osnovao kratkotrajnu avangardnu atrakciju Matching Mole, unutar sastava prevladala je jazzovska struja. Njezin vodeći predstavnik bio je Davidov rođak, basist Richard, koji je uz gitarista Pyea Hastingsa obnašao i ulogu glavnog vokala sastava. Zagriženi jazzer u sastav je kao novog klavijaturista doveo Stevea Millera, kojemu ovaj album do danas ostaje jedina suradnja s Caravan. Miller je njegovao puno jazzovskiji pristup za razliku od svog klasicistički usmjerenog prethodnika, koji se uglavnom oslanjao na masivan zvuk hammond orgulja, orkestralno valovanje melotrona i tradicionalni klavir. Uz orgulje, koje su bile nezaobilazan dio tradicionalnog Caravan zvukovnog repertoara, uveo je i upotrebu električnog klavira, koji je u to vrijeme još bio relativna novotarija iz svijeta jazz rock fusiona.
Zbog neočekivanog zaokreta u jazzovskom smjeru i time očite, ali ipak ne radikalne promjene tradicionalnog Caravan zvuka, koji su zacementirali prvim trima albumima, neki sljedbenici sastava “Waterloo Lily” i danas promatraju s rezervom kad nabrajaju njihove najbolje uratke. Pritom zaboravljaju da albumu na kojem se nalaze dvije prvorazredne klasike u glazbenom smislu ne nedostaje baš ništa, osim što se ovaj put osjećalo nešto manje simfonijske višeslojnosti i zato toliko veća količina opsežnih jazzovskih improvizacija. Tekstovi su, kao i uvijek kad je riječ o Caravan, puni zajedljivog i otvoreno nestašnog crnog humora, ovaj put ponajviše na račun općenite dekadencije engleske aristokracije, koju utjelovljuje naslovna ‘junakinja’.
Ona se slušatelju razgolićeno predstavlja već u odličnoj uvodnoj kompoziciji na kojoj članovi sastava odmah demonstriraju svoju promijenjenu zvukovnu sliku. Šaljivo njištanje Sinclairjeva basa isprepleteno je podmazanim bubnjarskim prijelazima u režiji Richarda Coughlana. Izdašnu snagu joj daju ponajprije Pyeove krepke gitarske fraze, dok nestašnu melodiju povezuje Richardov prepoznatljiv, ‘perolagani’ vokal. Dulja instrumentalna sekcija s vremenom se pretvara u smjesu melodičnih pasaža i jazzovski usmjerenih ritmičkih improvizacija, koje ipak ne odnese predaleko, pa da slučajno poruše koheziju skladbe. Obje vokalne harmonije, to jest ona između Pyea i Davida, međusobno se odlično nadopunjuju te skladbi pomažu utisnuti onu nezaobilaznu, prepoznatljivu Caravan atmosferu koja odiše staroengleskom ruralnošću.
Kompleksni, izuzetno šareni instrumental “Nothing At All” čista je jazz rock fusion orgija i bez sumnje najjazzovskije usmjerena kompozicija u povijesti sastava, koja lagano zaudara i na avangardu. Fenomenalan slijed Richardovih nestašno zvučećih basovskih linija prekriven je brojnim dosjetljivim gitarskim improvizacijama. Pyeu se u ulozi gitarskog solista s vremenom kao posebni gost pridružuje legendarni Phil Miller, kojeg ljubitelji Canterburyja najbolje poznaju kao člana sastava poput Matching Mole, Hatfield and the North te National Health. Melankolična klavirska improvizacija uz pratnju njištućeg basa s vremenom sustvara tajanstveno, a još uvijek opušteno ozračje. Stupnjevanju neobuzdanog fusionističkog eksperimentalizma, koji se s vremenom pretvara u prekrasan kolaž instrumentalne profinjenosti, doprinosi i spontano uvođenje sopran saksofona u izvedbi Lola Coxhilla.
Na pastoralno začinjenoj “Song And Signs” vraćaju se oni zvukovno najprepoznatljiviji Caravan, koje budi ponajprije Pyeov zaštitni falsetto vokal, što brzo izgradi ugodnu, šaljivo usmjerenu melodiju. Richardov bas i dalje je izuzetno dominantan, no s vremenom mu instrumentalno prvenstvo preuzima Millerova fantastična solaža na orguljama. “Aristocracy”, na kojoj u pjevačkoj ulozi ponovno zablista gospodin Hastings, prva je od dviju središnjih klasika s ovog odličnog albuma. Pyeov nestašni podsmijeh propadajućem društvenom sloju podmazan je jednostavnom, ali izuzetno učinkovitom melodijom te širokogrudnim ritmičkim zavojima, koji zajedno stvaraju nezaobilaznu starinsku atmosferu.
“The Love In Your Eye” nije samo nezaobilazna Caravan klasika, nego i najbolji uradak na cijelom albumu, na kojem sastav ulaže svoj maksimum te nakon dugo vremena orkestralnim aranžmanima budi veličanstvene simfonijske elemente, kojih inače na “Waterloo Lily” nema baš napretek. Ovo kompleksno, više od 12-minutno remek-djelo, kao i brojne Caravan klasike prije njega, podijeljeno je na više sekcija. Već uvodna sekcija na krilima odlučne gitarske fraze i Pyeove odlične pjevačke predstave nagovješćuje veličanstvenost. Nakon te nestašne uvertire slijedi jedan od najboljih trenutaka albuma kroz izdašno šarenu sekciju unutar koje se nalazi pravi jazz fusionistički instrumentalni juriš. Unutar tog slijeda instrumentalnih ludorija solističku inicijativu preuzima razigrana flauta u izvedbi Pyeova brata Jimmyja. Kraće jazzovske improvizacije na električnom klaviru, basu i bubnjevima odsvirane su na tako zavidnoj razini da bi se sastav u tim trenucima lako moglo zamijeniti s nekim američkim fusionističkim velikanima tog vremena. Caravan neprestano učinkovito stupnjuju razigranu atmosferu i brinu se da nestašni ritmički elan nikada ne popusti. S vremenom se ponovno uključuje Pyeov melankolični vokal, koji uz odlučan wah-wah gitarski efekt najavljuje završni borbeni marš. On se pretvara u još jednu poslasticu za sve jazz rock fusion manijake. Završna ‘ljubavna’ balada “The World Is Yours” tradicionalna je, pastoralno začinjena Caravan burleska na akustičnoj osnovi, koja zvuči kao vrhunac cinizma i hvalospjev ljudskoj ludosti te je kao takva sasvim primjeren završetak albuma.
“Waterloo Lily” potpuno je jedinstven album unutar bogate Caravan ostavštine, koji s instrumentalno-improvizacijskog aspekta ostaje posebno zanimljiv svim ljubiteljima jazz rock fusiona. Veća otvorenost prema jazz fusionističkim elementima bila je bez sumnje riskantan potez nakon albuma koji je predstavljao važan komercijalni proboj, ali se na kraju ipak isplatila. Nažalost, album nije postigao željeni komercijalni odjek i razdor u sastavu oko daljnjeg smjera nakon njegova izlaska više nije bilo moguće zaustaviti. Richard Sinclair i Steve Miller oprostili su se i zajedno osnovali Hatfield and the North, dok su Pye Hastings i Richard Coughlan, koji su do danas jedini preostali izvorni članovi sastava, odlučili stvari uzeti u svoje ruke i Caravan izgraditi iznova.
Postava
Pye Hastings – gitara i vokal
Steve Miller – električni klavir, orgulje
Richard Sinclair – bas gitara i vokal
Richard Coughlan – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Lol Coxhill – sopran saksofon (1, 2)
Phil Miller – gitara (2)
Jimmy Hastings – flauta (5)
Mike Cotton – truba (5)
Barry Robinson – oboa (5)
Produkcija
David Hitchcock
Popis skladbi
1. Waterloo Lily
2. Nothing At All/It’s Coming Soon/Nothing At All(Reprise)
3. Songs And Signs
4. Aristocracy
5. The Love In Your Eye/To Catch Me A Brother/Subsultus/Debouchement/Tilbury Kecks
6. The World is Yours
