Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Opeth
Izdavač: Roadrunner Records
Izdanje: 2008
Trajanje: 54:59
Ocjena: 5/5
Novi Opeth album vjerojatno je jedno od najiščekivanijih izdanja u 2008. godini. Pogotovo s obzirom na samu evoluciju grupe, koja slijedi velike korake što ih bend bez straha poduzima mijenjajući svoj glazbeni izričaj od albuma do albuma. “Watershed” je još jedna potvrda da su Opeth zbog svog preobražavanja, koje je posljedica hrabrog eksperimentiranja i želje da iskušaju još neiskušeno, nepoznato, što tjera Opeth naprijed, jedno od najvrućih mjesta, ako smijem biti vrlo površan, na metal sceni.
“Watershed”, s vrlo prikladnim naslovom, predstavlja svojevrsnu prekretnicu u karijeri grupe. Ona je tijekom nastajanja albuma morala proći kroz promjene u postavi, koje su bile dvije: Martin Axenrot novi je bubnjar koji je zamijenio opjevanog Martina Lopeza, a na mjestu gitare Petera Lindgrena zamijenio je Friederik Akkeson. Obojica su u izričaj novih Opeth donijeli apsolutnu kvalitativnu nadogradnju. I u tehničkom i u izražajno eksperimentalnom smislu. “Watershed” je prvi album u karijeri grupe na kojem elementi progresivnog rocka prednjače pred death metalom – dakle pred žanrom iz kojeg su Opeth zapravo i niknuli.
Mikael Akerfeldt nikad nije skrivao afinitet prema akustičnom zvuku. Njegov je glazbeni ukus vrlo širok i čovjek si ne postavlja posebna ograničenja kad sjedne skladati. Već sam uvodni akustični komad Coil najavljuje da se iza oznake “Watershed” krije izniman album. Duhovita podloga izgrađena na akustičnoj gitari, a u pozadini flauta i klavijature koje preuzimaju ulogu orkestra, u koju je urezan izuzetno posrećen preplet Akerfeldtova čistog melankoličnog vokala sa ženskim, pravim gotičkim dahom krhkosti i bezgrešnosti, koji pridonosi Natalie Lorichs, inače djevojka bubnjara grupe Martina Axenrota. Akustične dionice na albumu nose neosporan melankolični element, karakterističan za skandinavske grupe.
Prvi neočekivani obrat, kojih na ovom albumu vrvi, predstavlja sam prijelaz iz uvodne skladbe Coil, koja se preljeva u težak gitarski riff gotovo disharmonične masivne zavjese, skladbe Heir Apperant. Vrlo zlobnu i mračnu atmosferu Opeth stvaraju već u samom uvodnom dijelu, a kad u nastavku provale Akerfeldtovi death metal growlovi, suočimo se s najrazuzdanijom pjesmom albuma, koja po intenzitetu i ambijentu približava osjećaje nečemu poput The Lepper Affinity – otvaranja albuma “Blackwater Park”. Akerfeldtovi vokali su strašni, kao da ih je izvukao iz pakla, krajnje zlobni. Heir Apperant je kontrastno protkana dijalogom mirnijih akustičnih dionica i ekstremnog death metal rike, koja upozorava da Opeth nisu izgubili svoje brutalne domete niti su si slučajno okrnjili metalsko zubalo. Najtvrđa je skladba albuma, kojoj posebnu draž dodaje odlična Akkesonova solaža, koja u zloći ne popušta. Motivska kontrastnost valovi bez zadrške, tečno, a momci ne zaboravljaju u jedan od mirnijih dijelova uklopiti čak i plačljivu “slide” solažu na gitari.
Da ne razlažemo skladbu po skladbu, jer bi ta recenzija postala predugačka kobasica, pokušat ću se ograničiti samo na bitne novosti koje novi album donosi za Opeth. Uz svu multistrukturiranost albuma, koju može pratiti tek kukčje fasetno oko, to će biti silno težak pothvat.
“Watershed” je definitivno evolucijski korak naprijed za Opeth. Grupa se dotaknula nekih stvari i unijela ih u svoj izričaj, a njima prije nismo svjedočili, ili pak prije nikad nisu bile tako naglašene u glazbenom izričaju grupe. Akustični arpeggio izlaz, koji jenjava kroz opuštene žice, kao da netko pušta navijače u potpuno disharmonično razglašen zvuk, a prekida ga efekt studijski posve izumjetničenog smijeha (taj trik nisam do kraja odgonetnuo, ali pretpostavljam da je taj zvuk izvorno došao izvan Akerfeldtove gitare) i koji je početak sljedeće skladbe, krajnje je bistroumna zamisao i posebna zanimljivost ovog albuma.
Album nosi općenito naglašen psihodelični ambijent. Uzrok treba tražiti u unosu akustično-instrumentalnih trikova, koji često mogu djelovati disharmonično. Te akustične dionice često stvaraju pravo srhljivu, gotovo filmsku atmosferu, rođenu za neki horor. Isto tako Opeth na novom albumu nude vrlo varijabilnu uporabu vokala (pogotovo što se tiče spajanja različitih boja glasa) i kombiniranje odnosno spajanje vokalnih harmonija. Isto tako nije teško naići na neobične dodatne efekte (nasnimljene uzorke) koji su upleteni u cjelokupnu sliku skladbi. Sve to djeluje vrlo svježe na Watershedu, za Opeth vrlo novo, i tako otvara u njihovu opusu novo poglavlje opethovskog glazbenog karaktera.
S neprestanim alterniranjem između akustike i ekstremnog naslijeđa death metala, Opeth ovaj put prevaguju vagu u korist progresivnom rocku. Sad više nije potrebno ni nagađati da su klavijature u zvuku naglašene više nego ikad i postaju tako vrlo važna karika novog Opeth zvuka. Unos orkestracija pa i staromodnih dionica odsviranih na Moogu odjednom je postao vrlo važan gradivni element u glazbi Opeth. Više nego ikad prije. Točku na “i” svemu tome stavlja skladba Burden. Ta je skladba istinsko posvećenje prog rock veličinama sedamdesetih. Kad poslušaš tu smirenu skladbu, koja bez srama plovi na melotronu, nije teško povući neke paralele s legendarnim Camel, dok “Oh-oh-oh” linije vokala u zadnjoj trećini skladbe oživljavaju klasične Uriah Heep sedamdesetih. Iznenađenja još nije kraj kad slušatelj naleti na Moog solaže, a cijelu stvar ponovno začinja Akerfeldt polakustičnom “bluesy” solažom, koja se preljeva u izlazni harmonični Wishbone Ash tercet gitarskih melodija, a to zaključuje već spomenuti razglašeni arpeggio. S obzirom na dosadašnji opus grupe, definitivno jedna od najzanimljivijih skladbi albuma.
“Watershed” može biti vrlo edukativan album, a Akerfeldt i kompanija s njim postaju neka vrsta novodobnih mesija. Novi Opeth album naime nosi lijep potencijal da privuče pozornost svih ljubitelja staroškolskog simfonijskog prog rocka sedamdesetih, koji će tako napokon “u blagim dozama” polako odstirati zastor koji im je dosad skrivao pogled u carstvo melodične death metal glazbe, i obratno. Ljubitelji death metala nepovratno će s “Watershedom” doći u dodir s prog rockom kakav se svirao sedamdesetih i možda zahvaljujući tome početi otkrivati i taj danas izumrli, ali beskrajno lijep i u glazbeno-artističkom smislu izražajno najizbrušeniji žanr.
Opeth su s “Watershed” postigli novu evolucijsku prekretnicu i široko prerasli dosadašnje glazbene međe, odnosno dodatno proširili svoj stvaralački glazbeni dijapazon. To je album kojim grupa potvrđuje izuzetnu motiviranost, glazbenu zrelost, smjelost i hrabrost. Jedan je od onih albuma kojih se nikako ne možeš zasititi tijekom slušanja. Kad se odvrti od početka do kraja, bez problema ga zavrtiš ponovno. I ponovno. Tako u rock ili metal glazbi djeluju samo najbolji albumi, koje možemo nazvati pravim glazbenim umjetninama. “Watershed” je i bez dlake na jeziku idealna polazna točka za svakoga tko grupu ne poznaje. Svojim stalnim iznenađenjima, jedinstvenošću i glazbenom nepredvidljivošću nahranit će sve mozgove gladne dubine i duhovitosti glazbenog izraza.
Postava
Mikael Åkerfeldt – vokal, gitara
Fredrik Åkesson – gitara
Per Wiberg – klavijature
Martin Mendez – bas-gitara
Martin Axenrot – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆA GLAZBENICA:
Nathalie Lorichs – vokal na skladbi br. 1
Produkcija
Mikael Akerfeldt & Jens Bogren
Popis skladbi
1. Coil
2. Heir Apparent
3. Lotus Eater
4. Burden
5. Porcelain Heart
6. Hessian Peel
7. Hex Omega
