Lokacija: Zagreb / Dom sportova / Hrvatska
Datum: subota, 15.06.2013
Nakon što su Whitesnake prije godinu i pol gostovali u ljubljanskoj Hali Tivoli i k nama se slile gomile njihovih obožavatelja s cijelog područja nekadašnje zajedničke države, ovaj put se situacija okrenula. Whitesnake su u sklopu nove europske turneje gostovali u Beogradu, a dan kasnije i u Zagrebu, u velikoj dvorani Doma sportova, gdje svoje utakmice među ostalim igraju hokejaši Medveščaka i košarkaši Cibone. Zbog čestog koncertiranja Whitesnakea, koje se na europskim pozornicama može vidjeti praktički svake godine, u Zagreb se nije uputila nepregledna masa koncertnih zaljubljenika iz Slovenije, no ipak se u moru crnine tu i tamo mogla uhvatiti poneka slovenska riječ.
Već prije odlaska na sam nastup Whitesnakea treba biti svjestan što bend 2013. uopće može ponuditi. U drugoj polovici osamdesetih jedna od najvećih rock institucija na planeti i četvrt stoljeća kasnije izuzetno je plodna, studijski i koncertno, no nažalost, dugogodišnja intenzivna glazbena karijera i posljedična starost uzeli su danak prvom grlu sastava, legendarnom Davidu Coverdaleu, koji vokalno više ne može parirati svojim zlatnim godinama. Unatoč tome, ojačan družinom odličnih glazbenika oko sebe, i dalje vjerodostojno predstavlja veličinu imena Whitesnake, pa je već pri najavi njihova zagrebačkog koncerta pala jedina logična odluka: da tamo ne smijem(o) izostati.
U ulozi predgrupe predstavili su se Ivan Mihaljevic i njegovi Side Effects. Sastav svoju karijeru gradi na gitarskoj genijalnosti osnivača Mihaljevica, čiji stil sviranja ponešto podsjeća na Paula Gilberta ili Richieja Kotzena. Udarni trio je u pola sata dugom nastupu protutnjao kroz presjek autorskih stvari ambijentalnog hard rocka, u kojem je trio unatoč kadrovskoj oskudici zvuk cijelo vrijeme dobro popunjavao. Sastav nosi izniman potencijal, pa su se unatoč manjku šire medijske izloženosti dostojno othrvali nezahvalnom zadatku predgrupe izvođaču kao što su Whitesnake.
Nakon pripreme pozornice Whitesnake su nakon dvadesetominutne stanke na rub pozornice dojurili iz valjajućeg dima i nastup otvorili skladbom Give Me All Your Love. Coverdale je od prvog trenutka štedio vokalne snage, jer se već na samom startu poslužio lukavom taktikom dijeljenja refrena s gitaristima, a velik dio posla prebacio je i na pleća publike, koju je u nastavku druženja rado angažirao, ponajprije kod najpoznatijih skladbi sastava.
Whitesnake na turneji obilježavaju 35. obljetnicu osnutka sastava, pa su set listu ovogodišnje turneje svečano prozračili i u nju uvrstili nekoliko bisera koji se rijetko nađu u njihovu koncertnom repertoaru. Sve pristaše njihova ranog bluesa iznenadila je Ready an’ Willing, a osmijeh na licima publike dodatno je razvukla skladba Don’t Break My Heart Again. No pozor! Scensko izvođenje Bijele zmije 2013. izrazito je podređeno metaliziranom zvuku, koji Whitesnake poslušno slijede otprilike od razvikanog albuma »1987« naprijed. U njihovu izrazu više nema puno manevarskog prostora za bluesovsku šarmantnost, nego gitarski dvojac Reb Beach / Doug Aldrich danas više nego na staroškolsku mesnatost stavlja na tehničku profinjenost i neposrednu udarnost. Starije hitove stoga podmazuje oštar gitaristički govor, pa je razlika u emšu, primjerice, između koncertnih izvedbi skladbi Gambler (koju je Coverdale posvetio palim herojima – Melu Galleyju, Cozyju Powellu i Jonu Lordu) i Can You Hear the Wind Blow jedva čujna.
Veliki magnet za oči je bubnjar Tommy Aldridge. Čovjek koji već ima 62 godine održava svoju vitalnost i po bateriji udara kao od šale, pritom djelujući krajnje opušteno, čak razigrano. Pravi je showman, što je dokazao svojom prepoznatljivom bubnjarskom točkom u komadu Steal Your Heart Away, jer ju je završio sviranjem golim rukama, bez palica. Zbog stila udaranja, pri kojem se ispod pozornice cijelo vrijeme vidi samo vihoranje njegove čupe, u moj se čeoni režanj nehotice prikrala sličnost Aldridgea s još jednim bubnjarskim velikanom, Mikkeyjem Deejem (Motörhead). Sa prikazom šarolike palete svojeg znanja naravno nisu škrtarili ni Aldrich na desnoj odnosno Beach na lijevoj strani pozornice. Njihova kompaktna suradnja vrhunac je doživjela s izmjeničnom solo točkom. Unatoč tome što je ponavljaju svakodnevno, zahvaljujući tehničkoj perfekciji i emotivnoj konotaciji iz svojih šesterožičanih instrumenata uvijek iznova uspijevaju isporučiti slušljivo mitraljiranje i tako šefu omogućiti nekoliko minuta predaha, tijekom kojeg se on vjerojatno objema rukama hvata za bocu s kisikom. Nekoliko mrvica u drugoj polovici nastupa pripalo je i basistu Michaelu Devinu, čiji je orguljaški izlet poslužio kao uvod u skladbu Fool for Your Loving.
David Coverdale unatoč skrhanoj vokalnoj formi po samoj scenskoj prisutnosti i dalje spada u sam vrh najboljih rock frontmena. Odjeven u uske hlače i košulju vlastite robne marke, koja nije skrivala dlačice među prsima, unatoč godinama iz publike i dalje privlači požudne poglede nježnijeg spola. U prednjim se redovima našla čak i zgodna djevojka koja mu je samo u grudnjaku nudila svoje svježe meso. Coverdale se cijelo vrijeme nastupa seksepilno poigravao stalkom mikrofona i uvježbanim manevrima, zahvaljujući svojoj ogromnoj karizmi, zagrebačku je publiku lako držao u šahu. Njegov odslužen vokal tako ostaje najslabija točka nastupa Whitesnakea, no šarmantnom gospodinu, zahvaljujući magičnosti svih ostalih gradivnih elemenata koncerta, fanovi očito usput opraštaju. Ovaj put jedan od dobrih razloga za oprosnu presudu bio je i već spomenuti privlačan izbor skladbi. Na bisu je ponudio akustičnu baladu Ain’t No Love in the Heart of the City, koju je pri kraju Coverdale (slično kao i prije dvije godine u Ljubljani) razvukao vokalnom izvedbom purplovske Soldier of Fortune. Za pozdrav su Whitesnake ponudili trk po ustaljenim tračnicama – monumentalnu izvedbu Still of the Night, kod koje je publika srećom nadglasala nakon dobra sat i pol druženja već vidljivo klonulog frontmena.
»Bijela zmija« se na zagrebačkom koncertu pokazala kao dobro nauljen stroj i priredila još za stepenicu življi nastup nego nedavno u Ljubljani. Materijal posljednja dva albuma, koji se i dalje snažno drži set liste, u vremenu od njihova izlaska već se dodobra usidrio u uši slušatelja, tako da su zajedno sa starijim standardima Whitesnakea pripremili ugodnu retrospektivnu šetnju kroz svoju 35 godina dugu turneju. Coverdaleova forma gore ili dolje, dečki i cure, kroz godine će nam (ljubiteljima staroškolskog rocka) još kako nedostajati ovakvi koncerti kao što je bio ovaj!
autor: Urban Bolta
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
My Generation (snimljeni uvod)
1. Give Me All Your Love
2. Ready an’ Willing
3. Can You Hear the Wind Blow
4. Don’t Break My Heart Again
5. Is This Love
6. Gambler
7. Love Will Set You Free
8. “Pistols at Dawn” (gitarski dvoboj: Doug Aldrich & Reb Beach)
9. Steal Your Heart Away (plus solo bubnjevi: Tommy Aldridge)
10. Forevermore
11. Best Years / Bad Boys / Children of the Night
12. Fool for Your Loving
13. Here I Go Again
—dodatak—
14. Ain’t No Love in the Heart of the City
15. Soldier of Fortune (“a capella” verzija)
16. Still of the Night
We Wish You Well (taped outro)
