Mjesto: Kino Šiška / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 24.11.2009
Peti posjet Sloveniji jedinstvenih majstora fuzije funka i metala sa svim dodanim nepredvidljivim glazbenim začinima, za koje samo oni znaju kada i kako idu uz to, ekstravagantnih kameleona Living Colour u Kino Šiška, 24.11.2009., bio je za osiromašeno jesensko doba oblaka i kiše pravi dimenzijski portal za kratki bijeg u novu avanturu plovidbe bezgraničnim svijetom glazbe, koji može kanalizirati ljudska mašta!
Sa mnom je oko pola osam navečer u prostoru za “catering” sjedio bubnjar sastava Living Colour William E. Calhoun! Calhoun je izniman glazbenik i svojevrstan glazbeni vračar koji je razvio prepoznatljivu (sebi svojstvenu) tehniku bubnjanja te joj udahnuo jedinstven način jazz eksperimentiranja. Kad nije s Living Colour, može ga se naći u brojnim otkačenim glazbenim projektima kao što su Unified Presence, Aza, Headfake, a frajer je učvršćivao svoju karijeru i koncertnim ili studijskim suradnjama s brojnim visokoletećim i zvučnim imenima glazbenog biznisa, kao što su: B.B. King, Mick Jagger (Rolling Stones), Jaco Pastorious (R.I.P., Weather Report), Harry Belafonte, Pharoah Sanders, Jack Dejohnette, Paul Simon, Lou Reed, The Allman Brothers, Lauryn Hill, Marcus Miller, Dr.John, Carly Simon, Herb Alpert, Ron Wood (Rolling Stones), Wayne Shorter (saksofonist Weather Report i dobitnik grammyja za CD “High Life”), Lauryn Hill te rap velikani Run-DMC i Public Enemy.
Will je upravo uzeo u ruke tanjurić s desertom da otkine komadić slastice, a brižna ga je ugostiteljica opskrbila još i čajem. No kako se desilo, slastica je ostala netaknuta, a čaj se tijekom intervjua Willu posve ohladio…
RockLine: Kako teče aktualna turneja Living Colour?
Will: Fantastično. Upravo smo obišli Sjevernu Ameriku, pa Južnu Ameriku, a sad smo ovdje…
RockLine: U rujnu ove godine izdali ste novi CD “The Chair In The Doorway”. Kako je tekao proces nastajanja albuma?
Will: Puno vremena proveli smo na turneji po Europi, gdje je nastala većina pjesama. Nastalo ih je 20 ili 30, a za CD smo izabrali samo 13. Htjeli smo snimiti album koji će se ljubiteljima Living Colour stvarno svidjeti. Zato smo neke pjesme isprobavali i na koncertima, prije nego što je album izašao, da vidimo kako će se snaći. Skladbe koje nisu stigle na novi CD, nadam se da će se naći na sljedećem. Za “The Chair In The Doorway” naš je osnovni motiv bio da se usredotočimo na to da zapali publiku. Album smo većinom snimili u Pragu, nešto materijala i u New Jerseyju. U to vrijeme pobrinuli smo se i za to da se potpuno odmaknemo od ljudi i osiguramo uvjete u kojima nas pri radu nitko neće uznemiravati.
RockLine: Svi vi četvorica bavite se brojnim sporednim projektima. Gdje ste uopće našli dovoljno vremena da pokrenete Living Colour, a istodobno i uvjete za nastanak nove ploče?
Will: Living Colour je za nas stvarno veliko ime koje ostaje naš prioritet. Svi ti naši sporedni projekti strašno su plodni, jer se u Living Colour vraćamo iz njih puni svježih glazbenih ideja i informacija, koje se tiču ponajprije jazza, elektronske glazbe, odnosno glazbe “otvorene glave”, drum n’ bassa, afričke glazbe i tako dalje,… To što se isključim i radim svoje stvari jako me nadahnjuje, a isto vrijedi i za ostalu trojicu. Kad se pak sjednemo zajedno pisati materijal, ne funkcioniramo po zapadnoeuropskom ili američkom načinu razmišljanja, koji se vrti oko ritmova u četiri četvrtine. Srećom, puni smo različitih glazbenih utjecaja koji pomažu oblikovati ploču. To je jako važno. Naravno, tu je i tvoj “ja”. Ponekad ga želiš nametnuti i ostvariti bez puno obzira prema drugima,…
RockLine: Kako bi usporedio ta dva albuma? Prethodni “Collideoscope” djelovao je prilično oštro, bio je nabijen nekim bijesom…
Will: Razdoblje s “Collideoscope” bilo je razdoblje kad je grupa tek dolazila zajedno, nekako se pokretala nakon mirovanja. Tada smo imali drukčiju izdavačku kuću, grozan menadžment, pa su to bile okolnosti koje su utjecale na to da je album mračniji, više nabijen bijesom, razočaranjem. Da bismo došli do albuma “The Chair In The Doorway”, morali smo se najprije izvući iz situacija koje nisu bile baš najljubaznije, i u takvim je okolnostima nastajao “Collideoscope”. S tim albumom provukli smo se kroz iglene uši. Morali smo ga napraviti. Pod svaku cijenu, bez obzira na to što su nam mnogi podmetali klade pod noge i što su nas mnogi ljudi i razočarali.
RockLine: Koji je bio tvoj prvi kontakt s glazbom i što te privuklo da postaneš bubnjar?
Will: U obitelji sam najmlađi od troje djece. Moj je otac bio veliki fan be-bopa. Kao brodski kapetan donosio je kući različite vrste glazbe. Od Mighty Sparrowa Harryja Belafontea do ruske, kineske glazbe. Sve sam to na veliko slušao kod kuće, a moj najdraži časopis tada je bio National Geographic. Na početku su me te dvije stvari najviše oduševljavale. Mlađi od dvojice starijih braće bio je šest godina stariji od mene i srećom isto otvorene glave. Isto je svirao bubnjeve, doduše prestao je s devetnaest, ukratko, on je donio kući glazbu poput, npr., Emerson, Lake And Palmer (ELP), Kansas, Earth Wind And Fire, Led Zeppelin, Van Halen, Miles Davis. Dakle, u kući nije bilo nikakve tolerancije prema albumima koji su stizali kući. Svi su bili dobrodošli. Bez obzira na glazbeni stil. Čak i ako je netko tko nam je došao u posjet primijetio: “Ali to je bijeli izvođač!”, odvratio sam mu: “I što onda?” Moja je mama bila konzervativnijeg ukusa. Slušala je puno vjerske, odnosno gospel glazbe, Mahaliu Jackson. Imao sam pak sreću da sam odrastao u strašno naprednom susjedstvu iz kojeg su potekla čak i dva moja velika bubnjarska favorita. Jedan od njih je Steve Jordan, drugi je Pumpkin, koji je po mom uvjerenju zaslužan za to da je hip hop postao zanimljiv glazbenoj industriji. U Bronxu, odakle dolazim, bilo je posve uobičajeno da dok smo se šetali s bratom, u parku svira cijela gomila glazbenika na različitim instrumentima, svaki svoju glazbu. Brat je svirao sigurno u dvanaest različitih grupa i dovlačio kući gomilu instrumenata koji su odzvanjali po kući. I zanimljivo je to da u tom razdoblju uopće nisam želio postati glazbenik.
RockLine: Kad si se zagrijao za manipuliranje zvukom? Na pozornici, recimo, ne koristiš samo bubnjeve, nego čitavu plejadu različitih napravica koje stvaraju različite zvučne efekte, Drumwave,…
Will: Prije dvije godine izdao sam samostalni studijski album “Native Lands”. Na njemu je glazba koja nekako obuhvaća moja putovanja posljednjih deset godina. Tu sam, među ostalim, prestao vjerovati i u glazbene žanrove. Ono što sam htio bilo je samo potpuno usredotočenje na zvuk. Tako sam počeo zvuk stavljati na prvo mjesto. Primjerice zvuk vode, vatre, vjetra,… Odjednom više nije bilo važno u kojem taktu ću svirati bubnjeve, koji ću ritam upotrijebiti. Struktura, okosnica pjesme više nije bila važna. Tako sam proširio svoj osnovni set bubnjeva, dodao mu pedale, udaraljke, elektroničke efekte i proširio ga do te mjere da me odvedu kamo želim. Da se udubljujem samo u zvuk. Dakle, otkriće da mogu npr. svirati gitarske efekte preko bubnjeva postalo je irelevantno.
RockLine: A Vernon i Doug služe se sličnom filozofijom, ili griješim? Na pozornici se naime fenomenalno nadopunjujete u tim stvarima.
Will: Hvala. Znaš kako je kod Living Colour. Imamo skladbu, imamo zvuk, imamo grupu. Ali osim toga trebamo golemu sobu za improviziranje. A ako želiš ovladati takvom sobom, onda moraš imati i oružje za nju. Te su naprave i pripreme povezane međusobno. Mi smo preko njih međusobno povezani na pozornici dok sviramo. Recimo da ja sviram neki ritam, ali Vernon se, recimo, ne želi uključiti u njega gitarom, nego samo želi drukčije naglasiti zvuk bubnjeva. Tada pritisne gumb na svojoj mašineriji, koja je povezana s mojom. To nekako naglasi atmosferu u pjesmi, zvučno je dodatno proširi, cijela stvar zvuči još više “otkačeno”. Tako kod nas vlada neka ideja da zadržimo nekih 40% prostora koji ne diramo, iako je set skladbi koje ćemo svirati unaprijed određen. Taj prostor onda iskorištavamo tijekom same izvedbe. Kad ti se u tom prostoru rodi neka ideja, pritisneš neki gumb i to pokrene neku novu kvalitetu…
RockLine: Upravo su zato vaši koncerti tako spektakularni. Često ti ni na kraj pameti nije što će se dogoditi u sljedećem trenutku.
Will: Vjeruj mi. Ni mi to ne znamo, ha, ha, ha…
RockLine: Nekoliko sam te puta posjetio u Veldenu u Austriji i tamošnjem klubu Bluesiana, kad si nastupio sa svojim projektima Unified Presence i Headfake…
Will: Oh, stvarno?!?! Jesi gledao Unified Presence s Victorom Bayleyem ili s Jamaladeenom Takumom?
RockLine: S Jamaladeenom
Will: Oh, s Jamaladeenom! To je bilo tako zabavno, ha, ha, ha… Znaš, u Bluesiani je vlasnica Gundi (Gudrun Koffler, op.p.) posebna osoba. Njoj glazba doista znači sve. Mislim, faca! Pa to je nevjerojatno. Kad stigneš tamo, kao da si ušao u kuću svoje tete. Kuha obroke od kojih mislim da ću pući… Cijeli taj prostor je kao glazbeni muzej, ona ondje čuva neki starinski gramofon i slično. Prostor posvećen glazbi, jedinstven ambijent. Naravno, ne može se pohvaliti najboljim ozvučenjem, ali jednostavno je pun neke pozitivne energije i ljubavi prema glazbi. Tamo silno rado nastupam i iskreno rečeno već malo i nedostaje mi taj prostor. Hvala, faca! Tamo smo nastupali i s mojom grupom Aza. Tamo u tom klubu svi su tako opušteni, mirni, ne opterećuju se time koliko je dobar zvuk i sl… Jednostavno dođu uživati i prepustiti se glazbi. Znaš, to nije uobičajeno u ovom poslu, ali povremeno naletiš i na takvo čudo. Na lokalnog promotora kao što je ona, koja doista vjeruje u glazbeni posao, doista voli glazbu i kojoj glazba stvarno znači sve. “Gundi” je najbolja. Pazi da to utipkaš! Svaki glazbenik koji nastupi na toj lokaciji i s kojim se kasnije razgovaram, kaže mi isto. Znam ljude iz Los Angelesa koji se vrate i pričaju kako ih Gundi razmazi, kako im je spremala odreske i kako su kod nje svirali do tri ujutro. Mislim da bi Gundi trebala svake godine organizirati svoj poseban festival.
RockLine: Prije si spomenuo da je skladbi zapravo bilo više nego što ste ih uspjeli uključiti na novi album. Možemo li onda očekivati da će novi album Living Colour uskoro slijediti “The Chair In The Doorway”?
Will: Zapravo, da. Vjerojatno će proći otprilike godinu i pol dok ne izađe novi album. Ja imam neke svoje ideje za novi studijski album, koji će biti drukčiji od “Native Lands”, a budućnost svakako već otkriva neke nove uzbudljive glazbene projekte koji nam idu u susret. Ponajviše pak želim da se Living Colour onda prihvatimo snimanja novog CD-a. Negdje do ljeta 2010. već ćemo se prvi put sjesti zajedno za stol, gdje će svatko predstaviti svoje ideje kako ćemo se prihvatiti snimanja budućeg albuma. Slijedi naravno potpuna koncentracija na proizvod i naravno briga da oko sebe okupimo prave ljude koji će nam pomoći izbaciti album na vidjelo.
RockLine: Daj da ti postavim još jedno pitanje, što mi posjetitelji možemo očekivati večeras od nastupa Living Colour u Ljubljani?
Will: Ljubav i radost.
RockLine: I spontanost.
Will: Sigurno i nešto toga. Da ti konkretno odgovorim na pitanje. Vani imamo novi CD, koji bismo željeli odsvirati što bolje pred publikom. Ljudi su nas na toj lokaciji već vidjeli, već nas poznaju, a mi se jako veselimo što ćemo večeras ovdje moći predstaviti naš novi album.
RockLine: Večeras ćete tako u Sloveniji nastupiti ukupno već peti put.
Will: I prvi put sa skladbama s albuma “The Chair In The Doorway”. Ne smijemo dolaziti ovamo i svirati cijelo vrijeme samo iste skladbe. To ne bi bilo fer prema publici, ha, ha, ha… Inače nema ljepšeg nego nastupiti pred publikom za koju znaš da joj se tvoja glazba sviđa, i to još s posve novim materijalom.
fotografije: Kristina
*Hvala Romanu i Ani iz agencije Master Of Metal, koji su omogućili intervju za RockLine.
*Koncertnu reportažu s nastupa sastava Living Colour, 24.11.2009., u Ljubljani (Kino Šiška), možete pročitati OVDJE.
Galerija slika
