Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 44:28
Ocjena: 5/5
Pink Floyd su nakon izlaska svoje vječne remek-djela “Dark Side Of The Moon” (1973) bili na nezaustavljivom pohodu i bilo je samo pitanje vremena kada će se posve suvereno smjestiti na prijestolje progresivnog rocka. Za takav pobjednički iskorak pobrinulo se sljedeće konceptualno umjetničko djelo naslovljeno “Wish You Were Here”, koje je u mnogim artističkim detaljima čak nadmašilo svog fantastičnog prethodnika. Neću se uopće zafrkavati ako ga proglasim njihovim najzrelijim uradkom, kojim je ovaj legendarni britanski progresivnorockovski kolektiv stvorio još jedan prekretnik u povijesti popularne glazbe. O njemu svaki glazbeni sladokusac i danas govori samo s najvećim poštovanjem.
U vrijeme nastanka “Wish You Were Here” malo se tko, osim najodanijih sljedbenika koji su bili uz njih od samog početka, još sjećao njihove izvorne slike kultnih, ali opskurnih pionira psihodeličnog rocka i avangarde iz druge polovice 60-ih, jer su u međuvremenu izrasli u jednu od zvučno najsofisticiranijih i najcjenjenijih rock grupa 70-ih. Baš u trenutku kada su se već uveliko sunčali u sjaju svjetske popularnosti i s prodajom ploča bilježili rekordne tiraže, dogodio se neočekivan događaj povezan s prošlošću grupe, koji je ključno pridonio oblikovanju zvučne slike i koncepta ovog albuma.
Tijekom snimanja u studiju se iznenada pojavila groteskna i posve neprepoznatljiva figura za koju se činilo da pripada nekoj davnoj, odavno zaboravljenoj prošlosti. Tko bi od članova grupe u debeljku obrijane glave i obrijanih obrva, koji se češkao četkicom za zube, razigrano poskakivao i pritom ispuštao neartikulirane zvukove, prepoznao njihovog tragičnog bivšeg glazbenog suborca Syda Barretta?
Syd, njihov originalni gitarist, pjevač i glavni autor tekstova, za kojeg su mnogi i danas uvjereni da je bio jedan od najtalentiranijih glazbenika 60-ih, dakle svojevrsni “neobrušeni dijamant”, ostaje jedna od najtragičnijih figura u povijesti popularne glazbe. Nakon što je u njihovim počecima bio glavni vizionar i umjetnički voditelj grupe, mentalni problemi, koji su se dodatno pogoršali uzimanjem raznih psihodeličnih droga, onemogućili su mu nastavak glazbenog puta.
Nakon odlaska iz grupe, kojem je slijedila kratkotrajna i neuspješna samostalna karijera, zauvijek je prekinuo svoje glazbeno stvaranje te se kasnije, u sestrinoj skrbi, posvetio amaterskom slikarstvu. Njegovo psihičko stanje od tada je često varirao od onoga što bi “stručnjaci” označili kao posve uobičajeno do otvoreno shizofrenog. Nije ih malo koji sumnjaju u njegovu “ludost” i uvjereni su da je na taj način samo htio pobjeći od pritisaka neočekivane slave i očekivanja glazbene industrije. Očito će legendarni umjetnik zauvijek ostati velika enigma o kojoj će se i dalje plesti brojne legende.
Sva četvorica bivših glazbenih suboraca trebala su dosta vremena prije nego što su ga ipak prepoznala. Pri tom šokantnom susretu Daveu Gilmouru, koji je u grupu došao kao Sydova zamjena, kao i Rogeru Watersu, njegovom bivšem najboljem prijatelju, navrle su suze. Duboko potreseni bili su i klavijaturist Richard Wright i bubnjar Nick Mason. Istog dana bilo je, sasvim slučajno naravno, i Gilmourovo vjenčanje tijekom kojeg je Syd iznenada nestao i od tada se nikada više nije pojavio u široj javnosti. Ono što je u svemu tome najpotresnije jest činjenica da je to bio Sydov posljednji susret s bivšim suborcima prije njegove smrti 2006. godine.
Taj potresni susret odigrao je ključnu ulogu u tome da je “Wish You Were Here” poprimio šire dimenzije nego što je itko očekivao. Na kraju je postao puno više od još jednog vrhunskog konceptualnog albuma, jer se istodobno razvio u dramatično i izuzetno dirljivo posvećenje članova grupe njihovom tragičnom suborcu. Album nakon njegove smrti zvuči još tužnije nego ikad prije, ako je to uopće moguće. U Sydovu spomen posvetili su i središnje djelo albuma, “Shine On You Crazy Diamond”, fantastičnu epsku suitu od devet dijelova podijeljenih u dvije polovice (na početku i na kraju albuma). Prema mišljenju brojnih sljedbenika riječ je čak o njihovom najboljem ostvarenju uopće, s kojim se može usporediti samo nezaboravni “Echoes”. Ironiji i tragičnoj simbolici pritom još nije kraj s obzirom na to da se Syd pojavio u studiju upravo tijekom nastajanja ove monumentalne skladbe.
Dramatična himna o usponu i padu “ludog dijamanta” bitna je, ali nipošto jedina konceptualna nit albuma. “Wish You Were Here” ni u ostalim pogledima nije običan konceptualni album koji bi se vrtio oko neke središnje teme ili priče s zapletom i krajem, nego je riječ o zbirci međusobno povezanih i prilično dubokih životnih poruka. Njih povezuje zajednička lirska tematika koja se odnosi na usamljenost, neshvaćenost i zarobljenost nadarenog pojedinca u suvremenom tehnokratskom i materijalističkom društvu koje veliča prosječnost, proždrljivost i licemjerje.
S gledišta grupe pak riječ je ujedno o prilično jetkoj kritici iskvarenosti tadašnje glazbene industrije kojoj je novac bio važniji od kvalitete umjetničkih dosega (o tome govore skladbe “Welcome To The Machine” i “Have a Cigar”). Njezinu neljudskost članovi grupe često su osjetili na vlastitoj koži. Pogotovo je Waters zbog toga s godinama postajao sve razočaraniji i ogorčeniji. To je posljedično dovelo do njegovog kasnijeg otuđenja od ostalih članova grupe te dodatno začinilo njegov sve veći lirski cinizam.
U međuvremenu je lirska poruka vječno zelene naslovne balade jedno od najljepših glazbenih očitovanja o usamljenosti i nemogućnosti zbližavanja dviju osoba između kojih bi u drukčijim (društvenim) okolnostima moglo nići i “nešto više”. Izvrsno se odnosi i na prizivanje sjećanja na izgubljeno prijateljstvo ili ljubav, dakle tematiku kojoj se grupa uvijek iznova vraćala i u sljedećim godinama.
Album je izvorno bio zamišljen kao zbirka pojedinačnih djela. Za takav projekt najviše se zalagao Gilmour, no na Watersovu inicijativu na kraju je prevladala ideja o konceptu. To je uzrokovalo da se otvorila prva pukotina u odnosu između Watersa i Gilmoura, koja je s godinama prerasla u pravi ponor i stanje u kojem jednostavno više nisu komunicirali (i to ne samo na glazbenoj razini).
Uz sve to kroz album se cijelo vrijeme preljeva izuzetno melankolična atmosfera koja se izvrsno slaže s Watersovim potresnim lirskim porukama o otuđenosti i usamljenosti u sterilnom društvenom sustavu koji ljude razdvaja umjesto da ih spaja. Zaista je ironično da su članovi grupe, koji su tijekom snimanja, ponajviše zbog nenadanog golemog uspjeha prethodnog albuma, bili emocionalno gotovo posve iscrpljeni i prilično otuđeni jedni od drugih, na kraju uspjeli stvoriti svoj emocionalno najzreliji uradak.
Klasični kolektiv Pink Floyd još jednom se pokazao nedostižnim majstorom stvaranja potresnih emocionalnih prostranstava kroz koje slušatelja lako povedu do inače nedostižnih obzora njegove svijesti. Pojedini glazbeni motivi plod su nevjerojatne magije koju stvaraju ponajprije zaštitni Gilmourovi melankolični i profinjeni solaži na slide gitari, preplitanje Watersovih društveno osviještenih tekstova te dramatična kontrastnost njihovih vokala. Vrlo važnu ulogu, kao i uvijek, imaju i Wrightova majstorstva na sintesajzerima, ponajviše na VCS3 sintesajzeru, mini moogu i hammond orguljama, koja u pozadini osiguravaju potresne i eterične simfonijske zvučne zavjese.
Pink Floyd su i ovaj put uspjeli na izniman način spojiti različite stilove pojedinih instrumentalista i glazbene utjecaje iz svoje bogate glazbene prošlosti u sliku i priliku savršenstva. Uz paletu atmosferičnih zavjesa na klavijaturama, koje cijelo vrijeme osiguravaju izuzetnu ezoteričnost, i Gilmourove na daleko prepoznatljive, većinom bluesom nadahnute gitarske dionice, našlo se mjesta i za produžene solaže na saksofonu, koje su opet djelo posebnog gosta Dicka Parryja. Na albumu je moguće čuti i nekoliko manjih eksperimenata s jazz fusionom i akustičnom pastoralom, koja je bila prisutna na nekim njihovim starijim uradcima. Unošenje potonje dodaje mu dodatnu mjeru nostalgičnog patosa koji se inače provlači kroz većinu kompozicija.
Monumentalni uvod u album sa “Shine On You Crazy Diamond (Part One)”, prvim dijelom nezaboravnog epskog remek-djela posvećenog spomenu na neshvaćeni genij “ludog dijamanta”, umjetnina je koja i danas ostaje jedno od najvećih dostignuća u analima progresivnog rocka. Već sam način na koji profinjeno dodaju pojedine glazbene motive i polako plešu potresnu, melankoličnu atmosferu dovoljan je razlog za potpunu emocionalnu i duhovnu ekstazu.
Prvi dio najavljuje ambijentalni uvod koji se otvara melankoličnim zavjesama Wrightovih sintesajzera. Oni u nastavku ustupaju prostor kraćim dionicama na hammond orguljama, dok su u pozadini prisutni brojni sintesajzerski efekti. S vremenom upada plačna Gilmourova solaža na slide gitari, uz opsežnu uporabu raznih gitarskih efekata. Ona poprima epske razmjere i još pojačava melankoličnu atmosferu. Nakon toga iznenada upada tajanstveni motiv koji se kroz cijeli treći dio još nekoliko puta ponovi. Gilmour ni u nastavku ne štedi snage i unosi još jednu gastronomsku i izuzetno suptilnu gitarsku solažu koja u trenutku dopre do srca. Naposljetku u kompoziciju upadaju i Nickovi bubnjevi, nakon čega se preko dramatičnih rifova spori tempo skladbe malo ubrza.
Time se ustupa prostor onom središnjem, monumentalnom motivu cijele suite, koji pred očima u trenu ocrtava Sydovu tragičnu priču. U četvrtom dijelu najviše oduševljava Wrightova solaža na mini moogu i još treća Gilmourova gitarska solaža, koja je ovaj put malo više začinjena bluesom. U petom dijelu upada Watersov vokal, dok ga na vokalnim harmonijama u refrenima na dramatičan način prate Gilmour, Wright i gostujuće pjevačice. Nakon izvrsne, srceparajuće pjevačke izvedbe u prvom planu se nađu dualne gitarske harmonije koje sve vrijeme ponavljaju isti rif. Ionako izuzetno široke artističke razmjere ove fenomenalne kompozicije dodatno začine unošenjem Parryjevih solaža na bariton i tenor saksofonu, koje kompoziciji dodaju i nešto jazzovskog šarma. Zajedno sa solažama na sintesajzeru i na krilima Gilmourovih arpeggija, prvi se dio ovog epskog remek-djela iznenada izliježe.
Album se preko mehaničkih zvukova izravno prevali u mračno i prilično shizoidno remek-djelo “Welcome To The Machine”, koje je slika i prilika Watersovog glazbeno-lirskog genija. Riječ je o oštrom napadu na glazbenu industriju kojoj je pohlepa za novcem važnija od toga da potiče glazbeni razvoj i potpunu umjetničku slobodu. Istodobno zrači otvoreno odbojnim odnosom grupe prema suvremenom tehnokratskom i dehumaniziranom svijetu. Ne samo u lirskom, nego i u glazbenom smislu riječ je o jednom od njihovih najboljih i najdubljih ostvarenja koje svojom dramatičnošću i metaforikom nemoćnog zova za slobodom ostaje aktualno za sva vremena.
Pink Floyd se ovdje još jednom pokazuju kao veliki inovatori i eksperimentatori na području naprednih glazbenih tehnologija tadašnjeg vremena. Kroz cijelu skladbu naime koriste šaroliku paletu obrađenih efekata, većinom na VCS 3 sintesajzerima. Nakon repetitivnih efekata koji stvaraju zvučne odjeke nastupa Gilmour sa svojim izmučenim vokalom. U njemu se osjeća potpuna rezigniranost nekoga tko je podlegao tehnokratskoj prevlasti i nastupa samo još kao glas koji viče u sintetički obrađenoj pustinji. Potresni tekst je ovaj put bez Watersovog uobičajenog sarkazma. Dramatične dionice na akustičnoj gitari, poduprte višedijelnim teksturama na sintesajzerima i cijelim morem melankoličnih efekata, stvaraju izuzetno mračnu i tužnu, gotovo već depresivnu atmosferu, kakvu su mogli stvoriti samo oni i kakvu će Waters na njihovim budućim uradcima samo još pojačavati.
Preko posebnih efekata koji podsjećaju na oglašavanje sirene upadaju snimke glasnog razgovora. Slijedi izravan prijelaz u izvrsni “Have a Cigar”, još jedan Watersov kompozicijski i lirski biser, u kojem na glavnom vokalu gostuje popularni britanski folk pjevač Roy Harper. I ovdje je riječ o još jednom beskompromisnom razotkrivanju licemjerja glazbene industrije, samo što je ovaj put na za Watersa nešto tipičniji, sarkastičan način. Tekst su dodatno potaknule neugodne zgode s nekim ljudima iz glazbene industrije koji su do tada često mislili da su Pink Floyd neki solo bend s glavnim pjevačem po imenu Pink.
Kompozicija po vokalnoj strani predstavlja jedan od rijetkih pjevačkih trenutaka u njihovoj povijesti u kojem ne sudjeluje netko od članova grupe. Watersu se navodno nikako nije posrećilo pogoditi željene visoke tonove i pritom je gotovo ozlijedio glasnice. Zato je bila prava sreća da se u blizini studija slučajno našao Harper, koji je imao čak i sličnu boju glasa pa je odradio izvrstan posao. Njegova dramatična, sarkazmom začinjena vokalna ekspresija zapravo je jezgra ove sjajne skladbe. U usporedbi s ostalim kompozicijama na albumu “Have a Cigar” počiva na puno izravnijoj i kompaktnijoj rockerskoj osnovi u kojoj su u prvom planu žestoki rifovi na električnoj gitari i basu. Njih dopunjuju valovite teksture na sintesajzerima i električnom klaviru. Sve se skupa zaključuje još jednom izvrsnom Gilmourovom gitarskom solažom koju presijecaju neobični efekti sintesajzera.
Nakon kratkog intervala koji zvuči kao kolaž iz isječaka raznih radijskih postaja slijedi najpoznatije djelo cijelog albuma i jedno od najpoznatijih djela grupe uopće. Riječ je naravno o besmrtnoj akustičnoj baladi “Wish You Were Here”, koja se pobrine za rijedak trenutak svjetla, nade i optimizma, iako i ovdje prevladava izuzetna melankolija i Watersova lirska rezigniranost. Tekst govori o međuljudskoj otuđenosti i nemogućnosti normalne međusobne komunikacije u suvremenom materijalno zasićenom i bolesnom kapitalističkom svijetu. Istodobno je to još jedno dirljivo posvećenje “ludom dijamantu” koji ni nakon svoje smrti ne biva shvaćen.
Ako izuzmemo prilično tužan tekst, riječ je o jednoj od njihovih najljepših balada, ponajprije zahvaljujući izuzetnoj Gilmourovoj pjevačkoj i instrumentalnoj izvedbi. Njegovo stvaranje nježne i hipnotične pastoralne melodije na akustičnoj gitari preko polaganja ukusnih rifova, da o raskošnoj solaži uopće ne govorim, može omekšati i najledenije srce. Nevjerojatna toplina i melodika njegovog vokala ono je čime je ovdje definitivno osvojio srca svih onih sljedbenika grupe kojima su draži emocijama nabijeni romantični aranžmani nego često siva egzistencijalistička filozofija koja se može naći u Watersovoj umjetničkoj liniji. Romantiku, nostalgičnost i eteričnost dodatno začine Wrightove dionice na mini moogu i klaviru.
Besmrtna akustična klasika zaključuje se šuštanjem vjetra (efekti na VCS 3 sintesajzeru) i prelijevanjem, bolje rečeno povratkom i nastavkom fantastične epske suite i središnjeg dijela albuma. Peti dio “Shine On You Crazy Diamond (Part Two)” otvaraju zvečeći rifovi na basu i melankolične dionice na sintesajzerima. Nakon što Gilmourova gitara održava ritam, sve se skupa prelije u još jednu suptilnu solažu na steel gitari, poduprtu potresnim zvukovima mini mooga u pozadini. U sedmom dijelu ponovno upada identičan, ali skraćen motiv iz petog dijela; onaj potresni refren građen na Watersovom vokalu uz popratne vokalne harmonije. Osmi dio građen je na izmjeni suptilnih rifova na električnoj gitari i zveckanju basa, dok se između šeću vragolaste dionice na sintesajzeru. Završni dio najpotresniji je od svih dijelova suite jer zvuči kao neki pogrebni marš s dramatičnim stupnjevanjem na bubnjevima i klavijaturama. U izlazu skladbe, preko sve udaljenijih valovanja sintesajzera, moguće je čuti kratak isječak središnje melodije iz “See Emily Play”, jedne od Sydovih zaštitnih skladbi.
“Wish You Were Here” nije samo jedno od glavnih postignuća u povijesti grupe, nego jedno od najvećih dostignuća u suvremenoj glazbenoj umjetnosti, koje u analima progresivnorockovske glazbe i danas sja nesmanjenom snagom. Pink Floyd su uspjeli stvoriti još jedno glazbeno umjetničko djelo koje je ujedno jedno od najljepših glazbenih posveta nekom ljudskom biću. S njim su Pink Floyd po mom mišljenju dosegnuli vrhunac svoje klasične ere jer su ponajprije na račun vječne aktualnosti i ljudskosti njegovih glazbeno-lirskih poruka stvorili svoj najzreliji i najcjelovitiji uradak na kojem su još uvijek djelovali kao jedinstven glazbeni kolektiv. Toga je nažalost u sljedećim godinama nestalo, nesuglasice među članovima bile su sve veće i Waters je s vremenom preuzeo potpunu umjetničku kontrolu. To ih je odvelo u još društveno angažiranije, cinične i mračnije vode koje utjelovljuju njihova sljedeća dva konceptualna remek-djela. Sve više počela se širiti i klica propalog odnosa na relaciji Gilmour-Waters. Kod grupe koja je nanizala toliko izvrsnih albuma vrlo je teško odlučiti koji je njihov najbolji uradak, no da moram izabrati svoj najdraži, to je zasigurno “Wish You Were Here”. Zahvaljujući njemu duh “ludog dijamanta” i dalje će se blistati u nesmanjenom veličanstvu.
Postava
David Gilmour – gitara, vokal
Roger Waters – bas gitara, vokal
Richard Wright – klavijature, prateći vokal
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dick Parry – bariton i tenor saksofon
Carlena Williams – prateći vokal
Venetta Fields – prateći vokal
Produkcija
Pink Floyd
Popis skladbi
1. Shine On You Crazy Diamond (Part One) (1-5)2. Welcome To The Machine
3. Have A Cigar
4. Wish You Were Here
5. Shine On You Crazy Diamond (Part Two) (6-9)
