Izdavačka kuća: Decca/MCA (originalno izdanje) & Madfish (reizdanje)
Datum izdanja: 28. 4. 1972. (originalno izdanje) / 14. 4. 2023. (reizdanje)
Produkcija: Derek Lawrence
Trajanje albuma: 44.43 min
Žanr: Art Rock
Ocjena: 10/10
Wishbone Ash su nedvojbeno jedan od onih sastava koje je nemoguće okarakterizirati i strpati u žanrovsku ladicu. Riječ je o grupi koja je u svojoj glazbi istražila sve moguće aspekte ranog britanskog rocka sedamdesetih, a da se pritom nije čvršće vezala ni uz jedan od njih (jesu li bili progrock sastav u stilu Yes, spacerockeri tipa Pink Floyd, hard rock grupa à la Led Zeppelin ili samo boogie bend u stilu Ten Years After?). Sve te najrazličitije rock vrste naći ćeš na njihovim albumima i u njihovim pjesmama. Zato ih je najlakše svrstati u art rock, zajedno s još nekoliko takvih »posebnjaka« koji se jednostavno ne uklapaju nigdje. »Argus« je u trenutku izlaska bio iznimno važna prekretnica za sastav. To je album koji ih je napokon prebacio u višu ligu – među velikane rock glazbe – i donio im zasluženi komercijalni uspjeh (među ostalim peto mjesto na britanskoj ljestvici). Na njemu je sastavu konačno uspjelo otkriti svoj prepoznatljiv glazbeni identitet i uspješno spojiti sve prije nabrojene glazbene elemente u nadasve učinkovitu formulu, iz koje su se rodile nezaboravna klasika i jedan od najboljih rock albuma svih vremena.
Ovaj je album, vjerovali ili ne, sa većinom svojih skladbi izuzetno važan za razvoj progresivnog, a posebno power metala. U vrijeme kad su se tek pojavljivali sramežljivi počeci metala, Wishbone Ash su na »Argusu« već svirali pravi epski power metal potkrijepljen fantazijsko-srednjovjekovnim tekstovima kakav su kasnije do srži razvili sastavi poput Iron Maiden, Helloween, Saxon, Blind Guardian itd. i kakav danas bezuspješno oponaša milijun njihovih »klonova«. Većina najvažnijih glazbenih elemenata koje danas možeš naći u glazbi spomenutih sastava otkrivena je upravo na ovom albumu (epski refreni, tercne melodije, melodično-harmonijski solo dionici dviju gitara, što je inače glavno obilježje ovog sastava, fantazijski tekstovi i naslovnica). Wishbone Ash bili su jedan od onih rijetkih sastava koji su bili daleko ispred svog vremena. »Argus« tako (nehotice, dakako) na neki način znači rođenje epskog i melodičnog metala, oko kojeg si danas, uz apatično kopiranje samih sebe, bezuspješno lomi zube mnogo power metal sastava koji su svoj zenit dosegnuli zajedno s mnoštvom svojih »emulatora«. No Wishbone Ash, iako ovaj album predstavlja njihov glazbeni vrhunac, nisu ostali samo kod tog stila. Iako je mnogo britanskih sastava sedamdesetih silno cijenilo fantazijsko-srednjovjekovnu tematiku, upravo je dvojac gitara i njihovi aranžmani, koji su uvijek ostavljali dovoljno prostora otvorenom »jammingu«, divljim solažama i tercnim melodijama, u prvom redu pobrinuo da ovaj album postane takvo remek-djelo.
Album nema slabih točaka. Svi blues i jazz utjecaji koji su prevladavali na prva dva albuma ovdje su napokon uspješno spojeni u savršenu interakciju s melodičnim hard rockom, koji je srž ovog albuma. Ako su skladbe na prethodna dva albuma bile međusobno stilski vrlo raznolike, ovaj put one u sebi uspješno objedinjuju sve nabrojene glazbene elemente, s time da prva polovica ima nešto »tradicionalniji« zvuk sastava, dok u drugoj polovici, koja je ona savršena pobjeda i zapravo prava glazbena revolucija (takve albume najviše volim!), prevladava za ono vrijeme revolucionaran epski hard rock (otići ću i dalje i reći metal).
Već devetominutni otvarajući dragulj »Time Was«, koji svojim tihim uvodom na akustičnoj gitari, vokalnim harmonijama i snažnom interakcijom među članovima sastava u tren oka stvara posebnu magiju i slušatelju odmah daje do znanja da ovo nije običan album. Uvodu slijedi prijelaz u kojem gitarski duet Andyja Powella i Teda Turnera prvi put demonstrira onaj karakteristični gitarski zvuk sastava, koji je njihov zaštitni znak i skladbu nosi u posve drugom smjeru. »Sometime World« je prelijepa power balada mnogih lica s odličnim uvodom i ukusnom bas linijom koja prati dvostruke solaže obojice gitarista, a oni svojom nevjerojatnom brzinom i melodičnošću prčkaju po žicama k’o od šale. Tu, kao i na većini albuma, kraljuje sjajan epski vokal Martina Turnera, koji nedvojbeno spada među bolje pjevače u melodičnom rocku i šire. »Blowin’ Free« ima zanimljiv, gotovo šaljiv otvarajući riff. Tu se sastav opet vraća onoj svojoj kompaktnijoj, bazičnijoj strani, gdje na vidjelo izlaze i njihovi izraziti blues utjecaji te boogie ritam. To je neka vrsta predradnje za ono što slijedi – jednu od najboljih skladbi u povijesti sastava – »The King Will Come«.
Drugi dio albuma sa svojom već spomenutom fantazijskom epikom nadograđuje prvu polovicu i pokazuje posve drugačije lice sastava. Bombastična klasika »The King Will Come« sa svojim metalskim rifom, u kojoj Ted Turner svira svoj najbolji solo na pet albuma (tu ubrajam i dvostruki koncertni album) koje je snimio sa sastavom, čista je pobjeda. Ništa manje zapanjujuća nije ni prelijepa romantična balada »Leaf and Stream« s krasnim arpeggijima na gitari i mističnim, pristnim keltsko-pastoralnim ugođajem. To je jedna od onih tihih emocionalnih (veliki udio u tome ima i Martinov vokal) i refleksivnih skladbi koje slušatelja u tren oka zgrabe svojim intenzitetom. Žmarci će ti jednostavno preći preko kože. Slijedi jedna od najsjajnijih rock skladbi ikad stvorenih.
»Warrior« sa svojim prepoznatljivim melodično-metalskim središnjim i otvarajućim riffom bajka je za sve ljubitelje epskog melodičnog rocka i metala. Nakon početnog šusa slijedi napeto ozračje u kojem Martin svojim mistično-tajanstvenim vokalom blista u punom svjetlu. Skladba je čisti epski power metal koji je snažno utjecao na slične sastave, s Iron Maiden na čelu, pa nije samo jedna od najboljih skladbi u povijesti rocka nego i jedna od najvažnijih. Središnja poruka teksta govori o snazi koju čovjek mora znati iskoristiti da bi postao slobodan. Sve je čista pobjeda – od epskog vokala, vokalnih harmonija, da ne govorim o tercnim harmonijama obojice gitarista.
Završni ep »Throw Down The Sword« pak je po mom mišljenju njihovo najbolje djelo uopće i Wishbone Ash u cijeloj svojoj melodično-metalskoj epskosti koju više nikad nisu ponovili, a kod koje slušatelju uz solaže gitarskog dvojca uvijek zastane dah. Tercne harmonije izuzetne melodičnosti prelijevaju se posvuda i nije teško shvatiti gdje su melodično-metalski sastavi iz prve polovice osamdesetih našli podlogu za svoja djela. Uz to ne treba zaboraviti ni odličan Martinov vokal izuzetne epskosti, kojeg u refrenu prate vokalne harmonije. Izlaz iz skladbe i završne harmonijske solaže u njemu jedni su od najboljih koje sam ikad čuo u rock glazbi. Jednostavno, skladba je toliko dobra da se ne može opisati samo riječima. Powell i Turner sviraju gitarske harmonije s takvim osjećajem i dušom da si slušatelj, čim kompozicija (a time i album) završi, naprosto poželi poslušati album još puno puta. Više puta zaredom, iznova i iznova.
Aktualno reizdanje ovog albuma sadrži i tri koncertne bonus skladbe ( zapravo je riječ o vrlo rijetkom EP-u s tri koncertne skladbe koje su snimljene tijekom koncerta u Memphisu, a izašle su na B-strani singla »Blowin’ Free« ). Svakako nekako ne spadaju na album koji je izuzetna zaokružena cjelina, a čak pomalo kvare veličanstveni osjećaj koji slušatelju ostavlja završni ep »Throw Down the Sword«.
»Argus« je album koji većina ljubitelja sastava danas prepoznaje kao njihov kronski dragulj, odnosno album koji je sastav uvrstio među rock legende. Većinu skladbi s ovog albuma sastav i danas svira na svojim koncertima, a to zorno svjedoči o njegovoj važnosti za sastav. Jedan od razloga zbog kojih je sveopća mističnost ovog albuma još veća jest i odlična naslovnica na kojoj vidimo srednjovjekovnog vojnika na straži, u mističnom jutru okruženom planinama, kako gleda leteći tanjur. Jedna od neobičnih stvari vezanih uz tu naslovnicu jest da je gotovo svako izdanje ovog albuma koje je izašlo na CD-ovima bilo bez spomenutog letećeg tanjura. Zašto, nemam pojma, no po mom mišljenju ta »konspirativna« činjenica svu magiju i tajanstvenost ovog albuma samo još produbljuje. Isto tako se u prošlosti mnogo govorilo o tome je li riječ o konceptualnom albumu (ponajprije zbog druge polovice albuma, gdje prevladavaju skladbe snažno nabijene fantazijsko-herojskom tematikom). Danas nekako ostaje gorčina što sastav nikad nije snimio album koji bi se mogao mjeriti s veličanstvenošću Argusa. Taj je jednostavno ostao nedostižan. S druge strane, sastav je očito bio svjestan svojih bezgraničnih potencijala pa za razliku od većine današnjih (osobito metalskih) sastava, koji rade upravo to, nije htio napraviti karbonske kopije svog najveličanstvenijeg djela. Unatoč tome, brojni ljubitelji progresivnog rocka još uvijek žale zbog stilskog zaokreta koji je sastav napravio nakon ovog legendarnog albuma (na »Wishbone Four«, 1973.), usprkos njegovu velikom komercijalnom uspjehu.
I za kraj još jedna zanimljivost: ovaj su album britanski ljubitelji rocka i čitatelji časopisa Sounds Magazine proglasili najboljim rock albumom 1972. godine, ispred takvih albuma kao što su »Close To the Edge« (Yes), »Thick As a Brick« (Jethro Tull), »Foxtrot« (Genesis) i »Demons And Wizards« (Uriah Heep), još jednog albuma koji je uspješno stvorio most između glazbe i fantastike.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Time Was (9:42)
2. Sometime World (6:55)
3. Blowin’ Free (5:18)
4. The King Will Come (7:06)
5. Leaf and Stream (3:55)
6. Warrior (5:53)
7. Throw Down the Sword (5:55)
Postava:
Andy Powell – solo gitare na skladbama br. 1, 2, 3, 5, 6 i 7, ritam i akustične gitare, vokal na skladbama br. 2, 3, 4, 6, 7, & 9
Ted Turner – solo gitare na skladbama br. 2, 3, 4, 6, 9 i 10, ‘slide’ gitara na skladbi br. 3, ritam i akustične gitare, vokal na skladbama br. 1 i 3
Martin Turner – bas gitare, vokal
Steve Upton – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenik:
John Tout – orgulje na skladbi br. 7
Drugi LP remasteriziranog reizdanja sadrži koncertni album “Argus Live” na žutom vinilu (izbor snimaka s prizorišta “Alexandra Palace & Memphis”
