Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Gala Hala, Metelkova, Ljubljana
Datum koncerta: 18.11.2009
Broj posjetitelja: 0
U četvrtak je većina ljudi gladnih glazbe jurila u Halu Tivoli, gdje je nastupio šarmantni Eros Ramazzotti, za kojeg je trebalo odbrojiti ne baš šarmantno veliku svotu cekina. Ja sam se naravno htjela što prije probiti pokraj spomenutog poprišta do Gale Hale, gdje su nas posjetila tri odlična glazbenika grupe Woven Hand pod vodstvom Ludog konja Davida Eugenea Edwardsa. Svaki put kad čujem njegovo ime, pomislim na kraj svijeta, četiri jahača apokalipse i slične srednjovjekovne mračne slike, što je naravno odlična kombinacija za sve nas koji glazbu doživljavamo kao dramatično putovanje u nepoznato.
Bilo bi pogrješno misliti da je frontmen grupe Woven Hand zbog svog karakterističnog propovjedničkog i ponekad srhovito prijetećeg gospel načina slikanja dolaska propasti za sve grješnike svijeta nekakav vjerski fanatik. Njegov djed, s kojim je odrastao, doista je bio nazarenski propovjednik koji je biblijskim govorom zarazio i unuka, ali mladi David se već sa 17 oženio, odlučio potražiti osobniju božju istinu, napustio djedovu crkvu i tako zaslužio vječno prokletstvo. Njegovu glazbu, dakle, ne definira samo kršćanska metaforika. Već kod Edwardsova bivšeg sastava 16 Horsepower vidljivi su, među ostalim, utjecaji grupa Joy Division, Nicka Cavea, The Gun Club, čujemo i elemente američke folk glazbe (Bob Dylan), romske motive, uz ostalo i nasljeđe američkih starosjedilaca, a tu i tamo i dalje se pojavi osjećaj krivnje zbog grijeha njegovih bijelih predaka, koji su do svog današnjeg teritorija došli krvavim putem, preko leševa američkih Indijanaca. U pjesmi Winter Shaker Edwards, na primjer, pjeva: “Still living on Indian land, I clap my dirty hands.”
Nažalost, ekipi Rockline-a nije bilo suđeno obaviti kratak razgovor s karizmatičnim Amerikancem prije samog koncerta, jer je čovjek doista fascinantan, ali i notorno nesklon davanju intervjua. Na pozornici djeluje kao bog i sotona u jednoj osobi, u neprestanom transu spazmatično se trese i gleda prema nebu, a njegova Hallelujah u pjesmi Winter Shaker zvuči kao bojni poklič indijanskog šamana pred odlučujuću bitku. Čovjeku se dižu dlake na glavi. Ne bi bilo čak ni pretjerano reći da se u njemu može vidjeti i djelić Jima Morrisona, koji se kao The Lizard King previjao na nekoj pozornici i u stanju duboke hipnoze nagovarao više sile.
U četvrtak su nam dečki (Edwardsa na pozornici prate basist Pascal Humbert i bubnjar Ordy Garrison) predstavili komade s albuma Blush (2003), Consider the birds (2004), Mosaic (2006), Ten Stones (2008), a kao dodatak čuli smo pjesmu Heart and Soul, nastalu još u doba 16 Horsepower. Tijekom nastupa Edwards je često mijenjao električnu gitaru i mandolinu za akustičniji prizvuk, a za pojačavanje dramatičnosti često je preskakao na mikrofon s efektom megafona za taj dodatni djelić mističnosti. Došlo je i do vrlo simpatičnog trenutka kad Edwards nikako nije mogao ugoditi gitaru po svom ukusu (na uvodu u komad Tin Finger), pa ga je jedan gledatelj htio utješiti neka si samo uzme vremena, a on se cijeloj publici iskreno zahvalio na strpljenju i pokazao da je zapravo posve skroman i human. Vrlo intiman trenutak, u kojem smo neki pomislili da smo možda kod kuće u svojim dnevnim sobama i da nam večeras posve slučajno društvo pravi ljubazni čovjek iz Colorada s crvenom trakom preko čela.
Unatoč mračnim slikama koje stvaraju Woven Hand, iz njihove glazbe uvijek sja nada i neizmjerna potresna ljepota. Kraljevstva leda, zima, hladan vjetar – to su samo prepreke na putu do katarze, na putu do sunca.
Fotografije: Tanja Goršič
Setlista
1. White bird 2. Kicking bird 3. Deerskin doll 4. Beautiful axe 5. Tin finger 6. Your Russia 7. Kingdom of ice 8. Speaking hands 9. Whistling girl 10. Winter Shaker Bis: 11. Heart and soul
Galerija slika
