Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hawkwind
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 42:17
Ocjena: 4.5/5
»X in Search of Space« bio je drugi studijski uradak britanskih spacerockerskih pionira Hawkwind i do danas je jedan od njihovih najprepoznatljivijih i najcjenjenijih albuma uopće, jer je u mnogočemu definirao i postavio temelje njihova zvučnog identiteta u narednim desetljećima. Hawkwind su oduvijek bili jedan od onih sastava koji su neprestano imali problema s promjenama članova, pa nije bilo iznenađenje da su već prije izlaska »X in Search of Space« zamijenili čak dva basista, Johna A. Harrisona i Thomasa Crimblea. Potonjeg je zamijenio Dave Anderson, član njemačkih krautrockera Amon Düüll II, koji se, nakon što je doprinio i nekoliko dionica električne gitare, također oprostio još prije izlaska ovog albuma.
Problemi s basistima na neko su vrijeme završili s Lemmyjevim dolaskom na idućem Hawkwind albumu, »Doremi Fasol Latido« (1972), ali to je već neka druga priča. Elektronski inovator na klavijaturama Dik Mik Davies također je privremeno napustio Hawkwind brod, pa su u vrijeme njegove odsutnosti zaposlili još i Dela Dettmara, koji na sintesajzerima nije bio ništa manji ‘elektronski terorist’. Gitarist Huw Lloyd-Langton, koji se godinu prije istaknuo na istoimenom Hawkwind prvijencu, morao se oprostiti zbog loše LSD iskustva koje je doživio tijekom ‘hipijevskog’ festivala Isle of Wight, britanske inačice Woodstocka.
Dave Brock, gitarist, pjevač, osnivač i poglavar benda (na glavnom vokalu mu je tada u ulozi neformalnog vođe društvo pravio i saksofonist/flautist Nik Turner), osnivanjem Hawkwind htio je stvarati glazbu uz pomoć koje bi se slušatelj mogao toliko ‘zadati’ da za to ne bi trebao nikakvu pravu opojnu supstancu. Na »X in Search of Space« Daveov je plan, koji je na Hawkwind prvijencu još u mnogočemu bio protkan raznim bluesovskim kompromisima, pao na plodno tlo i predstavljao daljnji odklop u ‘kozmičku galaksiju’ space i acid rocka, gdje su se divlji elementi psihodelije, avangarde i protopunka spojili u kaotični kolaž fatalnih elektronskih valovanja, barbarskih ritam sekcija i odštekanih gitarskih improvizacija. To nije glazba za koju bi slušatelj morao biti ‘zadan’ da bi je doista doživio, ali tijekom njezina slušanja lako može doživjeti ambijentalni ‘šut u venu’, a da pritom možda ne uništava svoje zdravlje i ne umire na rate.
Album se otvara skoro 16-minutnim spacerockerskim odklopom »You Shouldn’t Do That«, u kojem vladaju avangardne improvizacije predvođene razlomljenim ritmovima i ludim elektronskim teksturama koje podsjećaju na polijetanja i slijetanja svemirskih brodova. Za širenje svemirskog kaosa pobrinu se prije svega pobješnjele gitarske varijacije između Brocka i Andersona, koje povremeno sijeku acid-jazzovski saksofonski napadi u režiji Nika Turnera. Iako je riječ o u cijelosti instrumentalnoj odiseji, između se ipak čuju čudne Brockove i Turnerove vokalizacije koje dodatno pridonose rastu sveopće kaotične atmosfere. Protopunkovska ritamska linija, tako specifična u idućim godinama, ovdje je već bila prepoznatljiva, što znači da je bila prisutna i prije Lemmyjeva dolaska.
»You Know You’re Only Dreaming« predstavlja ne previše uspješan pokušaj oblikovanja skladbe sa strukturom, to jest s glavom i repom, jer se brzo pretvori u još jedan psihodelično-protopunkovski kaos s disonantnim elektronskim varijacijama i ludim saksofonskim pasažama. U svemu je najzanimljivije to da ova kompozicija sadrži gitarsku frazu koju su Hawkwind, uključujući i samu atmosferu, posudili od klasika Steve Miller Banda »Jackson-Kent Blues«, što nije iznenađujuće jer je Brock više puta spominjao Stevea Millera kao jednog od svojih uzora. Nakon toga slijedi jedna od najprepoznatljivijih i najomiljenijih tvorevina cijele Hawkwind karijere, spacerockerski klasik »Masters of the Universe«, koji ni danas ne smije izostati s nijednog njihova koncerta. Paranoični uvod, koji zavijanjem sirene najavljuje sveopću kozmičku apokalipsu, ubrzo prekida režeća gitarska fraza i za ondašnje vrijeme brutalna i prljava ritam sekcija. Nijedna druga skladba na albumu ne hvata bit Hawkwind tako dobro, pa nije iznenađenje da je ubrzo postala koncertni favorit. Elementi acid rocka, hard rocka i protopunka zavrte se u divlji kozmički ples kroz koji, negdje iz ‘dubine svemira’, prodire psihodelični vokal. Zanimljivo je da je tekst za »Masters of the Universe« jedini na albumu koji se zaista veže uz znanstvenofantastične teme, odnosno svemir, iako je pomalo antropocentričan, kao da su članovi benda gotovo na srednjovjekovni način uvjereni da je čovjek bit svemira.
»We Took the Wrong Step Years Ago« je ugodna, psihodelično-pastoralna folk balada s Brockom na glavnom vokalu i 12-žičanoj gitari, koja i svojim društveno kritičnim tekstom na neko vrijeme prekida sveopći kozmički kaos. »Adjust Me« je sveopća grupna improvizacija u kojoj je sve prepušteno golemoj slučajnosti. Ovdje otpadaju svi aranžerski ‘zakoni fizike’ i disonantni kaos opet dobiva potpuno slobodan put na svom nesputanom putovanju prema kozmičkim maglicama. »Children Of the Sun« s druge strane sadrži lijepu popratnu akustično-gitarsku melodiju koju usput presiječe angažirana fraza i Turnerov zanesenjački vokal, iako je u cjelini riječ o još jednom potpunom kozmičkom odklopu.
Bonus skladbe na reizdanju albuma su »Born To Go« te A i B strana znamenitog singla »Silver Machine«. »Seven By Seven« bila je B-strana prije spomenutog singla; ponaša se s divljim improvizacijama na flauti, dok su naglašeno agresivnije bas linije već zamjetne, jer se na basu već nalazio novi član Lemmy Kilmister. Strastveni pjevački pristup u režiji pokojnog pjevača i pjesnika Roberta Calverta dobro se slaže s protopunkovskim ritmičkim eskapadama, dok je psihodelični gitarski solo čak jedan od boljih u Brockovoj cijeloj karijeri. Lemmy se iskazuje i kao glavni pjevač na Hawkwind svevremenskoj »Silver Machine«, koja je uz Master of the Universe«, možda čak i najpoznatije Hawkwind ostvarenje uopće. Ta je verzija, kao i proto punk zgodnjača »Born To Go«, snimljena uživo tijekom nastupa u dvorani The Roundhouse, pa ne čudi što je zvuk u produkciji još zamazaniji nego inače. Lemmyjev neobično čist, ali ipak već prepoznatljiv, pomalo okajan vokal, na jednoj od najtvrđih tvorevina u Hawkwind povijesti zvučao je prilično drukčije nego što je većina navikla slušati u njegovim kasnijim Mötorhead danima.
»X in Search of Space« je definitivni spacerockerski album koji slušatelja u trenu izbaci u stratosferu najluđih zvučnih ideja s ove strane galaksije, pa ne čudi što je ubrzo postao jedan od temeljnih kamena svježeg progresivnorockerskog podžanra. Od ovog albuma nadalje Dave Brock i družina bili su neprijeporni gospodari spacerockerskog svemira i tako je i danas. Hawkwind doduše nikad nisu spadali u ‘prvu ligu’ progrockerskih virtuoza, niti su bili tko zna kako nadareni pojedinci na svojim instrumentima, ali su kao jedinstven bend bili sposobni dočarati jedinstvenu i nezaboravnu atmosferu. Tijekom pozornog slušanja »X in Search of Space« zaista otpada svaka ‘trezna’, racionalna percepcija, jer ukrcavanje na Hawkwind svemirski brod uvijek znači pobjedu nesvjesnog nad razumom.
Postava
Dave Brock – električna gitara, 6- i 12-žičana akustična gitara, vokal, usna harmonika, klavijature
Nik Turner – saksofon, flauta, vokal
Del Dettmar – sintesajzer
Dik Mik (Michael Davies) – sintesajzer
Dave Anderson – bas gitara, akustična i električna gitara
Terry Ollis – bubnjevi
DODATNI GLAZBENICI NA BONUS SKLADBAMA:
Robert Calvert – vokal
Lemmy (Ian Kilmister) – bas gitara, vokal na Silver Machine
Simon King – bubnjevi
Produkcija
George Chkiantz i Hawkwind
Popis skladbi
1. You Shouldn’t Do That (15:43)
2. You Know You’re Only Dreaming (6:33)
3. Master Of The Universe (6:15)
4. We Took The Wrong Step Years Ago (4:48)
5. Adjust Me (5:45)
6. Children Of The Sun (3:13)
Bonus skladbe s reizdanja albuma koje je izašlo 1996. godine:
7. Seven By Seven (5:21)
8. Silver Machine (4:39)
9. Born To Go (5:05)
